Iako sezona međunarodnih kampova traje tijekom cijele godine, najaktivnija je upravo sada, od travnja do listopada. U njima može sudjelovati svatko punoljetan tko je motiviran za pomoć drugima i željan novih iskustava, putovanja, prijateljstava i učenja jezika. Međunarodne grupe mogu biti sastavljene od pet do 20 volontera iz cijeloga svijeta, a postoji i pravilo da iz iste države u njima može biti najviše dvoje volontera.

'Volonteri sami pretražuju bazu i izabiru što se njima najviše sviđa, bilo prema mjestu gdje bi htjeli otputovati ili prema temi kampa, odnosno što se u njemu radi. Manji broj volontera se odlučuje za udaljene zemlje, primjerice u Africi ili Aziji, jer odlazak tamo iziskuje više novca i vremena. No prošle godine imali smo volonterku koja je otputovala u Japan', priča Andrea Paurović Ugrin, koordinatorica volontera i međunarodnog programa u Volonterskom centru Zagreb (VCZ).

U njihovoj bazi je trenutno oko 14.500 volontera. Statistika koju su izvukli pokazuje da je najvećim dijelom riječ o ženama, dok se tek do 30 posto muških upušta u volontiranje, iako se posljednjih godina takav trend mijenja.

'Dugi niz godina se volontiranje promoviralo kao pomaganje i humanitarno djelovanje jer su žene bile jače u tim strukama. No unazad nekoliko godina, volonterski centri zagovaraju, odnosno promoviraju da volontiranje nije samo pomaganje, nego prvenstveno rad na sebi, rast i razvoj osobe koliko je moguće i profesionalno kroz volonterstvo. Stoga brojimo i porast muške populacije', tumači ova koordinatorica VCZ-a koji ove godine nastavlja s dugogodišnjom tradicijom kratkoročnog volontiranja na međunarodnoj razini u suradnji s brojnim neprofitnim organizacijama u drugim zemljama.

U međunarodnim kampovima okupljaju se volonteri iz različitih zemalja kako bi živjeli i radili zajedno na projektima koji doprinose zajednicama u kojima se održavaju. U opće ciljeve svih kampova ubrajaju se izgradnja mira, solidarnost, zajedništvo, interkulturalnost, razbijanje predrasuda i stereotipa, unapređivanje tolerancije kao i razumijevanje među ljudima.

'Uvijek bih iznova išla u takve kampove. Toplo ih preporučujem kao način za provesti ljeto, ako se ima viška slobodnog vremena. Ekonomično je jer se u dva tjedna tijekom njihova trajanja doživi ono što bi se možda moglo kroz pola godine. Događaji su u njima vrlo intenzivni. Dva tjedna ste u istoj prostoriji koju dijelite s 14 ljudi u internacionalnom okruženju. Genijalno iskustvo', oduševljena je volonterka Patricija Gold iz Varaždina koja se prvi put odlučila za odlazak u međunarodni kamp u Šajkašu u Vojvodini, a potom u španjolski Santa Coloma de Queralt.

Španjolska je među hrvatskim volonterima jedna od najomiljenijih destinacija uz njemačke kampove, a donedavno taj je primat držao i Island.

'Najvažnije je za volontere u međunarodnim kampovima biti otvoren za nova iskustva, ponijeti dobru volju, nemati prevelika očekivanja. Najbolje je krenuti kao tabula rasa i pustiti da se stvari same događaju. Na samom mjestu vas preplavi more ljudi i različitih doživljaja, a to je ono pravo', priča Patricija koja je do sada već i u Hrvatskoj vodila tri međunarodna kampa, a priprema i najnoviji u Varaždinu.

Među onima koji dolaze u Hrvatsku, također je, prema njezinu iskustvu, puno Španjolaca.

'Bez Španjolaca i Čeha nema kampa. Španjolci su mi sami objasnili zašto ih je toliko kod nas. Nazivaju nas braćom jer smo im slični po temperamentu. U kampovima se vrlo često i 'skompaju' upravo Hrvati i Španjolci', govori ova volonterka s dugogodišnjim stažem.

Kampovi se međusobno razlikuju po svojim temama. U njima se može raditi s korisnicima poput osoba starije životne dobe ili djece, preko arheoloških, povijesnih i kulturnih do ekoloških kampova u kojima se čisti i održava određeni dio prirode. Ovi posljednji su upravo i najposjećeniji.

'Uglavnom sam bila na ekološkim kampovima. U njima je manja odgovornost. Za početak bih preporučila, onima koji se odluče za volontiranje, da probaju s ekološkim i dožive to iskustvo jer se ne moraju bojati da će nešto krivo napraviti. Poslije toga mogu raditi i sa starijim osobama, djecom, invalidima, baviti se ljudskim pravima. To su malo teži kampovi zbog količine zadataka, poslova i odgovornosti. No kako se kaže, sto ljudi, sto ćudi. Možda bi netko izabrao upravo ovo kao svoj prvi kamp, ako ga privlači takva vrsta posla', otkriva Patricija.

Kampovi najčešće traju oko dva tjedna, ali mogu biti kraći, a ponekad i duži poput, primjerice, jednoga u Rusiji koji je trajao cijeli mjesec, a volonteri su mogli birati hoće li doći na tjedan, dva, tri ili četiri.
'Volonterima su u kampovima u cijelosti pokriveni troškovi hrane i smještaja, a sami moraju organizirati put do njega kao i snositi troškove putovanja. Stoga onima koji se odluče za neku udaljeniju destinaciju, primjerice Island koji je jedno vrijeme bio popularan, preporučujemo da spoje dva kampa u jednom trošku. Tako u jednoj zemlji mogu biti mjesec dana, po istoj cijeni', sugerira Andrea.

Volonteri sami moraju platiti participaciju u iznosu od 300 kuna za europske zemlje, dok je ona duplo manja za države bivše Jugoslavije i Albaniju, bez Slovenije. Tome iznosu trebaju dodati još stotinu kuna administrativnih troškova.

'Za 300 kuna volonteri imaju osiguranje tijekom trajanja kampa dok ostatak toga novca odlazi za takozvan princip solidarnosti. Iz njega volonter u svojoj matičnoj državi plaća participacijske troškove kako bi se mogli u toj državi organizirati kampovi na koje će doći volonteri iz drugih zemalja', govori Andrea napominjući kako Hrvatska ima najniže troškove za volontere od svih članica unutar mreže.