Ako bismo pomaknuli satove za stotinu godina i vratili se u prekretničku 1917. godinu, uočili bismo nevjerojatno sličnost s globalno-političkom situacijom danas. Prije stotinu godina bjesnio je Prvi svjetski rat zbog kojeg je Europa bila na koljenima i tijekom kojeg je slomljen liberalni poredak. Povjesničari i analitičari složili bi se s tvrdnjom da je svijet u predstojećoj godini na velikoj prekretnici za kojom vape svi jaki ‘igrači’. Razdoblje u kojem se nalazimo znakoviti je period ‘biti ili ne biti’ za slobodnu liberalnu ekonomiju s jedne i antiglobalističke, populističke pokrete s druge strane, u kojem bi mnogi mogli profitirati, a još brojniji izgubiti
Ulaskom u kalendarsku novu godinu politički analitičari svijetu predviđaju ogromne promjene slične onima koje su pogodile svijet prije točno stotinu godina, kada je bjesnio Prvi svjetski rat koji je iznjedrio nesagledive posljedice. Oktobarska revolucija grubo je ‘počistila’ dotadašnju carističku Rusiju i najavila niz tragičnih događaja; Staljinov uspon na vlasti koja je prisilnom kolektivizacijom i industrijalizacijom odvela u smrt dodatnih 20 milijuna ljudi, ali i uspon fašizma i nacizma kao reakciju na tada recentne događaje u Sovjetskom Savezu, a što je u konačnici dovelo do još krvavijeg Drugog svjetskog rata
Nakon drugog po redu svjetskog rata, zapadnjačka politika bila je predana u nakani da svijet osigura od svih problema koje je proizvelo autokratsko društvo, podjednako lijevo i desno orijentirano. Stoga su Saveznici stvorili trijadu globalnih institucija koju čine Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond i Ujedinjeni narodi, a koja je imala glavni zadatak stabilizirati svjetsko gospodarstvo izmučeno ratom i osigurati trajni mir.
Većina zapadnih država prihvatila je politiku izgradnje i obnove država blagostanja kako bi osigurale sigurnost i ponudile mogućnosti napretka, no danas je to zlatno doba na zalasku, a prve pucnje ispalila je danas, za razliku od revolucionarne ljevice 1917., upravo desnica predvođena brexitovcima u Britaniji i multimilijarder Donald Trump koji upravo treba biti ustoličen u Bijeloj kući
Kolaps liberalnog poretka
Sličnosti između kolapsa liberalnog poretka 1917. i danas previše je, slažu se mnogi svjetski politički analitičari, među kojima je Jon Henly, novinar uglednog britanskog lista The Guardian, te Adrian Wooldridge iz lista The Economist. Njih dvojica smatraju da su paralele između 1917. i 2017. zapanjujuće i predviđaju da bi svijet uskoro mogao biti na velikoj prekretnici.
Dvojica analitičara smatraju da je pobjeda Donalda Trumpa i njegova najava o konačnom raskidanju s politikom slobodne trgovine, otvorenih granica i zajedničkih vrijednosti, tek uvod u znatno opsežniji antiglobalistički trend koji predvodi populistička desnica sa Zapada. Trend je najavljen odlukom Britanaca o napuštanju Europske unije, na koju se gleda kao srce slobodne trgovine. Britanski trend vrlo brzo prihvaća desnica diljem Europe vođena instinktom za zaštitu nacionalne države, bez globalizacije i slobodne trgovine i njezinih učinaka kao novog ideala na Starom kontinentu.
Zapljusnuti valom populizma
Stoga ne čudi što se članice EU-a jedna za drugom okreću prema krajnjoj desnici i daju povjerenje ultranacionalističkim vladama, kao što je to slučaj u Poljskoj i Mađarskoj, a prema Henlyjevim predviđanjima, isti scenarij uskoro očekuje i Francusku, Nizozemsku, Italiju i Njemačku, čime bi se vrijednosti i politika koju njeguje EU trajno urušile.
Henley smatra da će u tom zaokretu značajnu ulogu odigrati i propagandna mašinerija koja je svoj obol dala i u događajima koji datiraju u 1917. i godine nakon nje. Ti događaji, misli Henley, imat će izvorište u Turskoj gdje će predsjednik Recep Tayyip Erdogan nakon izgubljenog strpljenja u gotovo 40-godišnjim pregovorima oko ulaska u EU, otvoriti granice i time omogućiti stotinama tisuća izbjeglica i migranata put prema EU-u.
Slike tog migrantskog vala preplavit će i europske medije i ustoličiti kandidate populističkih, radikalno desnih i antiimigrantskih pokreta poput Nacionale fronteMarine Le Pen u Francuskoj, populističkog Pokreta 5 zvjezdica na čelu s bivšim komičarom Beppeom Grillom u Italiji te stranke koju predvodi ultradesni nizozemski političar Geert Wilders u Nizozemskoj. Identični preokret, uvjeren je Henley, mogao bi zadesiti i Njemačku koju na jesen očekuju izbori u kojima Angela Merkel neće uspjeti zadržati kancelarsku poziciju.
Optimizam, ali...
Vodeći se primjerom SAD-a pod Donaldom Trumpom, europske vlade će se jedna za drugom okrenuti protekcionizmu, baciti u koš multilateralne ugovore o kretanju roba, radnika, usluga i kapitala te zatvoriti svoje granice, nakon čega slijedi val referenduma o izlasku iz EU-a i povratku starim, nacionalnim valutama. Uslijed tog radikalnog zaokreta države poput Grčke će bankrotirati jer neće tko imati sanirati njihove dugove.
No Henly u rezervi ima i optimističniji scenarij prema kojem će trenutačno jedno od izvorišta europskih problema, ono u Turskoj, krenuti drugim putem. Erdoganova Turska koja je danas ‘bolesnik s Bospora’, kako su je nazivali i 1917, ponukana ponuđenom rukom suradnje iz Kremlja, mogla bi shvatiti kako njezini dugoročni interesi ipak ne leže u kaotičnoj Europi, već na najbrže rastućem tržištu središnje Azije pa se neće uvlačiti u natezanja s EU-om, a samim time bit će izbjegnuta dodatna, opsežnija migrantska kriza pa se populističke stranke s pratećom propagandnom mašinerijom neće imati za što uloviti.
Takav, optimističniji scenarij, Henley gradi na temeljima nedavnih predsjedničkih izbora u Austriji gdje se očekivala pobjeda desno orijentiranog kandidata. Europski bi glasači, poučeni kaosom Brexita i oštrim Trumpovim najavama o radikalnom zaokretu, u tom slučaju ipak prozreli populizam i okrenuli se sigurnosti i stabilnosti koje nude sigurne opcije poput Angele Merkel.
Time bi se pomoglo i članicama koje vise nad provalijom bankrota, poput Grčke koja bi još jednom bila spašena zajedničkom briselskom akcijom, no takav scenarij moguć je tek nakon što EU prihvati činjenicu da se mora znatno više orijentirati prema realnim potrebama i strahovima svojih građana, a ne samo nerealnim željama i zamislima Bruxellesa. Optimizmu se pridružuje i Wooldridge, ali tek nakon što se liberalizam riješi ključnog problema kapitalizma, a koji leži u posvemašnjoj nejednakosti koja je u povijesti bila uzrok svih bura.
