Barack Obama prošlog je utorka posljednji put održao govor o stanju nacije u vrlo složenom političkom, ekonomskom i društvenom okružju. Tportalova komentatorica, stručnjakinja za američku politiku koja predaje na Sveučilištu u Sydneyu, analizira trenutačno stanje u američkoj, posljedično i globalnoj politici, te se osvrće na najvažnije točke Obamine vladavine
Predsjednička kampanja koja je u punom jeku već dobrih godinu dana pokazala je velike političke podjele unutar i između dvije glavne političke stranke, a ni izbliza se ne vidi poboljšanje odnosa između Bijele kuće koju s Obamom na čelu drže demokrati i Kongresa kojim dominiraju republikanci u oba njegova doma
Teroristički napad u kalifornijskom San Bernardinu u središte pozornosti stavio je pitanje nacionalne sigurnosti i to nauštrb naizgled pozitivnih pomaka u gospodarstvu. Sjedinjene Države bilježe solidan gospodarski rast, a nezaposlenost se prepolovila od početka Obaminog prvog mandata. No, s obje strane političkog spektra mogu se čuti kritike glede izostanka realnog rasta i značajne skrivene nezaposlenosti. Prisutna je i zabrinutost oko globalnih posljedica usporavanja kineskog gospodarstva, kao i pada cijena nafte.
Nadalje, tu su i društvena pitanja poput kroničnog problema blokade reforme oko prava na posjedovanje oružja, bolno sporog napretka glede odgovora na strukturalni rasizam i konstantno visoke razine dohodovne nejednakosti koja još uvijek nije naišla na djelotvorna rješenja. Ovo su samo neki od problema unutar SAD-a, lista problema mogla bi ići i dalje.
Uzmimo sad još u obzir sve složenije stanje na polju američke vanjske politike – od vojne intervencije protiv Islamske države u Siriji i Iraku koja za sad nema određen rok trajanja, prelijevanja sigurnosne krize na ostale zemlje Bliskog Istoka i šire, eskalirajuće napetosti između Saudijske Arabije i Irana, pogoršanja sigurnosnog stanja u Afganistanu, pa do nedavnih turbulencija na korejskom poluotoku i Južnom kineskom moru. Posljednjih godina Sjedinjenim Državama sve je teže i u odnosima s nekim od ključnih saveznika (poput odnosa s Izraelom i Turskom), a u isto vrijeme suparnici i rivali (poput Rusije i Kine) nastavljaju s vanjskim politikama koje su u izravnom sukobu s američkim interesima.
Poziv na optimizam
Ovo naravno nije iscrpni opis stanja stvari. No, sve ovo ukazuje na činjenicu da je predsjednik Obama u svojem posljednjem govoru o stanju nacije imao vrlo težak zadatak kako bi poboljšao percepciju svojeg boravka u Bijeloj kući i počeo oblikovati narativ svog predsjedničkog nasljeđa. A u prilog mu ne idu ni posljednja ispitivanja javnog mijenja koja pokazuju da većina Amerikanaca nije zadovoljna njegovim radom, posebice na polju vanjske politike.
No, puno se toga može promijeniti u toku jedne godine. Iako su ova godišnja predsjednička izlaganja o stanju nacije daleko od magneta za privlačenje pozornosti šire javnosti, Obama je svoj posljednji govor iskoristio kako bi počeo preokretati sve prisutniji pesimistični diskurs koji se nametnuo iz predizborne kampanje i kako bi ukazao na sve ono pozitivno što je njegova administracija učinila u proteklih sedam godina. Govor je prštao optimizmom i velikim vizijama glede načina na koji bi se zemlja trebala razvijati i nakon 20. siječnja 2017. kada će Sjedinjene Države dobiti svojeg/svoju 45. predsjednika/predsjednicu, kao i nekim od rješenja koja se mogu provesti i u kraćem roku prije nego što mu istekne mandat. Ovime Obama pokušava na neki način zatvoriti krug optimizma i nade koji su prevladavali 2008. kada je izabran i svojih posljednjih dvanaest mjeseci u Ovalnom uredu.
Postignuća unatoč preprekama
Proteklih je godina iznikla prava mala industrija znanstvenika, stručnjaka i komentatora koji svojim radovima i medijskim istupima nude ocjene Obaminog vodstva (op. a. ovaj komentar neizbježno doprinosi djelovanju iste). Zanimljivo je kako su mnogi krajem 2014. godine zaključili da je gubitkom demokratske većine u Senatu Obama postao nemoćan predsjednik ('lame duck', tzv. kljasta patka) koji neće moći provesti nikakve veće reforme budući da su od tog trena republikanci dobili kontrolu nad oba doma Kongresa.
No, od tada je Obama svojim izvršnim radnjama uspio oboriti takve teze glede niza važnih pitanja. Neki od najbitnijih pomaka od studenog 2014. do danas uključuju sporazum s Kinom oko smanjivanja emisija ugljika, privremenu amnestiju za ilegalne imigrante, normalizaciju odnosa s Kubom, sporazum o iranskom nuklearnom programu, sporazum o klimatskim promjenama iz Pariza, te nedavne izvršne radnje glede strože kontrole oružja.
Politika je umijeće mogućeg – čini se da predsjednik Obama vlada upravo prema ovoj maksimi budući da je kao čelnik izvršne vlasti ograničen s brojnim strukturalnim i situacijskim preprekama i ograničenjima. Naime, američki politički sustav svojim institucionalnim dizajnom, odnosno vrlo snažnim mehanizmima kočenja i ravnoteže ('checks and balances') poziva na borbu između izvršne i zakonodavne vlasti. To je upravo ono čemu smo svjedočili proteklih godina, pogotovo otkada su Zastupnički dom Kongresa 2010. preuzeli republikanci predvođeni 'tvrdo' desnim pokretom Tea Party. Otada je svako spominjanje reformi koje su dolazile iz Bijele kuće gotovo bez iznimke izazivalo napetosti, a zakoni su se usvajali teško, s mnogo amandmana i prijetnjama predsjedničkog veta.
Obama je u svom prošlotjednom govoru izrazio da najviše žali zbog sve veće političke polarizacije i vlastitog neuspjeha po pitanju nadilaženja ideoloških podjela (nerealizirana ideja da vlada kao 'post-partisan' predsjednik). Možda je najbolji primjer Obamine frustracije s političkim zastojem u zemlji govor o kontroli oružja ranije ovog mjeseca i trenutak kada su mu niz lice kliznule suze. Ova ideološka bitka oko interpretacije ustava koju dodatno otežava postojanje vrlo snažnog oružanog lobija, samo je jedna u nizu teških srazova. Obamin mandat biti će upamćen i po sučeljavanjima glede reforme zdravstva, financijskog sustava i proračunske krize koja je dovela do privremenog prestanka rada vlade.
Situacijski faktori su primjerice događaji i uvjeti koji mogu uvelike utjecati na predsjedničko vodstvo, a katkada i obilježiti cijeli mandat. Obama je od Georgea W. Busha naslijedio ratove u Afganistanu i Iraku, kao i katastrofalne posljedice svjetske financijeske krize koje su SAD uvele u Veliku recesiju. Tu su i drugi događaji poput 'arapskog proljeća' i njegovih posljedica, rasnih napetosti kod kuće i nedavnih terorističkih napada u Americi i Europi. Svaki od njih bio je test predsjedničkog vodstva.
Oblikovanje ostavštvine
Za one koji su gajili velike nade, Obama još uvijek ima mnogo nezavršenog posla, budući da neka od obećanja iz kampanja 2008. i 2012. nisu ostvarena. Zatvaranje zloglasnog Guantanama još nije postalo stvarnost, iako je iz Obaminog govora, kao i istupa njegovih najbližih suradnika, poslan jasan signal da se na tome ubrzano radi. No, neka od velikih očekivanja prekršena su primjerice nedovoljnim djelovanjem po pitanju rasne nejednakosti ili nastavkom i jačanjem Bushevog rata dronovima na Bliskom Istoku.
Za one koji ga nikada nisu simpatizirali, Obama je imperijalistički predsjednik koji je vladao izvan svojih ustavnih ograničenja ili je jednostavno pokazao neoprostive slabosti kako na unutarnjem, tako i na planu vanjske politike. Očekivano, ovakvog su mišljenja većinom republikanci koji paradoksalno oslikavaju predsjednika kao istovremenog tiranina i slabića. Takve kritike temelje se na već spomenutim izvršnim radnjama koje se kose s voljom većine u Kongresu ili primjerice u pogledu da Obama nije i ne čini dovoljno po pitanju rata u Siriji (od pregaženih crvenih crta za Assadovo kemijsko oružje do vojne kampanje protiv Islamske države).
Oni koji su zadovoljni s predsjednikovim radom trenutno su u manjini. No, čini se da je protok vremena blagonaklon prema bivšim predsjednicima – valja samo pogledati nedavna ispitivanja javnog mijenja o predsjedniku Bushu mlađem. U budućnosti bi tako ocjene javnosti o Obaminom mandatu vrlo vjerojatno mogle biti puno pozitivnije.
Sve se na kraju svodi na pitanje je li predsjednik pokazao transakcijsko ili transformacijsko vodstvo. Veliki predsjednici, a Obama se u svom prošlotjednom obraćanju osvrnuo na, prema mnogima, dvojicu najvećih – Abrahama Lincolna i Franklina D. Roosevelta – za svoje su vladavine pokazali da su transformacijski vođe. Svojim su likom i djelom inspirirali naciju, redefinirali neka duboko ukorijenjena vjerovanja i time su ostavili teško izbrisiv trag na način na koji Sjedinjene Države i danas djeluju.
Iz ove je perspektive vrlo teško donijeti konačne zaključke o Obaminoj vladavini. No, nema sumnje da su simbolika njegovog izbora i reizbora, kao i mnoge od progresivnih politika i reformi koje je proveo i koje zagovara, ponovno pod reflektor stavila ideje američkog liberalizma koji je u prethodnim desetljećima ustuknuo pred jačinom konzervativne ideologije. A to onda ide u prilog ocjeni da je Obamino vodstvo bilo transformacijsko.
