Opsjednuta sam lutkom Barbie cijeli život, kaže Eve Ensler, i nastavlja elaborirati zašto ne može vjerovati da takva igračka postoji. Djelomično je pratim i razumijem. Kao prvo, Barbie se rađa zahvaljujući sitnim ručicama dječice koju u dalekoistočnim tvornicama nemilosrdno izrabljuju kao jeftinu radnu snagu. Najvjerojatnije to rade zato što su djeca bagatela, a ima možda nečeg i u osjetljivosti zadatka, kao u onoj priči o delikatnim laticama koje jedino nježne dječje ruke mogu obrati dovoljno dobro da završe u parfemu. Iz Mattela tvrde da se u svijetu svakih nekoliko sekundi proda jedna Barbie, i dosad ih se namnožilo više od milijardu u domovima širom kugle Zemaljske. Mene brojnost te ružičaste vojske pomalo plaši, ali Enslericu zato fascinira, i to konstruktivno. Napisala je priču Oslobodite Barbie i organizirala niz radionica na kojima je jedno od glavnih pitanja sudionicama bilo: A što ste vi svojim barbikama radile kad ste bile male? Naime, kad odgovorite na to pitanje, bolje ćete shvatiti (a možda i spasiti) vlastiti život.

Meni i mojim emancipatorskim afinitetima na ovome je mjestu malo neugodno. Ako ste vi svoju Barbie šišali, čerečili, palili i slično, vama ne mora biti: Eve će vam instantno udijeliti certifikat. Doduše, žene na njezinim radionicama nešto su radikalnije: ima tu dekapitacije, zamjene glava Kena i Barbie i insceniranja snošaja (ne nužno Kena i Barbie). A ja sam, avaj, ona druga krajnost, nikakva umjerena struja. Recimo to ovako: da je moja djetinja veza s Barbie lirska vrsta, bila bi pjesma Vjekoslave Huljić. Otkad si mi s maminog službenog puta stigla, nisam oka ni ruke s tebe digla. Češljam ti dugu kosu plavu, oblačim najljepšu ružičastu opravu. Skupi aksesoari, sve je na broju, samo najbolje za lutku moju. Znam da bi mi trebalo biti neugodno zbog tamnih tajni iz ružičaste prošlosti, ali, eto, nije.

J'accuse

I nije poznata američka aktivistica i spisateljica nipošto jedina koja gaji mržnju i zazor prema zgodnoj plavojki, koja je od '59. do danas promijenila mnoge kože, kose i obleke. Fotografi, performeri, slikari, svi su zarili zube u popkulturnu ikonu: neki, poput Lady Gage, i doslovno. Najnoviji umjetnički izričaj koji ne štedi ni nuklearnu obitelj Barbare Millicent Roberts niti nju samu jest opus Britanke Mariel Clayton, koja Barbienu kuću iz snova pretvara u kuću strave, punu fantastičnih detalja, u kontrapunktu umjetne krvi i žive plastike. Praktičniji aspekt zazora prema barbiki, ali s neporecivom mrvom ambivalentnosti, donosi dizajnerica nakita Margaux Lange, koja male plastične šake, oči, usne, pa čak i unutrašnje organe Mattelove lutke garnira srebrom i obojenom smolom i od njih slaže kolekciju po svemu unikatnog nakita. Ja ne bih, fala, a vama, ako se sviđa ideja, a ne volite (ili previše volite) svoje barbike, Gunther von Hagens radi nešto slično.

Je défends

U svoje još malo pa 52 godine života Barbie je osvojila zlato na Olimpijskim igrama, bila kirurginja, veterinarka, astronautkinja, i uz karijeru u modnoj industriji stigla je raditi na stotine različitih poslova, jer Barbie može sve što poželi, bez obzira na to što je zgodna žena. Hoću reći, lutka. Bila je u četiri desetljeća dugoj vezi koja je pukla, ali od ovog Valentinova Ken i ona opet su zajedno, jer ste vi to tražili. Svi znaju da je, osim na Mjesecu, bila i na putu oko Zemlje, ali ne znaju svi ti da je na putu iz Amerike, preko Bliskog i Dalekog Istoka, svratila i u Hrvatsku. U Zagreb, Novi, u Sloboštinu. Upravo se ondje smjestila generacijska priča iz vremena kad su se plastični predmeti žudnje dopremali iz Njemačke, skupa s gumenim bombonima, čokoladama, lakiranim balerinkama i pufastim gumicama za kosu, i kad je raspon njihove tržišne vrijednosti bio mnogo manji nego sad, od 60 kuna do pola milijuna dolara, a emotivna vrijednost barem za milju svih mogućih valuta veća. Priča Maše Kolanović donosi 'podvojenu Barbie', koja je, bez obzira na sve svoje rodne i identitetne, konzumerističke i neoliberalističke dvojnosti, simbol za nešto lijepo, razigrano, maštovito, potentan otok projekcija iz djetinjstva oko 1990.

Čuvaj se bebe ćelavice

Ali ta emancipacija i emotivni naboj djetinjstva u socijalizmu ne piju vode kod Eve Ensler & co. Nije ni čudo što djevojčice, djevojke, žene mrze svoje tijelo, zaključuje, kad postoji takva lutka. Da postoji žena takvih proporcija, ona ne bi mogla stajati uspravno! Pa? Ne može ni ovako. Ali može sjediti, i to damski, a ne raskrečenih nogu, što je bio jedini alternativni položaj većine mojih ostalih lutaka. Problem je i što se diči stiliziranim sekundarnim, ali nikakvim primarnim spolnim obilježjima: nema genitalije, već praznu prednju plohu među nogama. Da ima prorez na toj plohi, vjerojatno bi se ukazao novi problem: taj što nema maternicu.

Ali bez obzira na svoje nerealne proporcije, Barbie najviše od svega čime se djeca igraju podsjeća na čovjeka i na ženu. Zato prizori nasilja malo štrecnu, ako baš ne šokiraju, a od glorifikacije, makar je u osnovi preziremo, bude nam malo toplije oko srca. Ako mene pitate, bebe ćelavice mnogo su opasnije. Uvalite šestogodišnjoj djevojčici plastično novorođenče da se o njemu brine, da ga hrani, vozika u kolicima i glumi mu mamu? Ja se ispričavam, ali kakvu poruku o samoostvarenju djevojčica, djevojaka, žena to šalje?  

Istina, djeca pate, i bogata i siromašna: neka izrađujući igračke, a neka igrajući se njima. Ali pate i zbog ostalih lutkica i kućica, vlakića i autića, odjeće i obuće, ne samo zbog barbika. Barbie je metafora, ali ima vitko i moderno odjeveno tijelo i lijepo lice i zato je moćan simbol. Barbie, ne Ken ni surfer Blaine. Bez njih se uvijek moglo, pa je i to svojevrsna emancipatorska poruka, zar ne?