Iako je ruski predsjednik Vladimir Putin još početkom tjedna u UN-u nudio široku međunarodnu koaliciju protiv terorizma po uzoru na antihitlerovsku koaliciju, ruska strana na prepad je preuzela inicijativu u Siriji. U američku ambasadu u Bagdadu u srijedu ujutro došao je ruski general koji ih je obavijestio da uskoro počinju ruski zračni udari te zatražio da Amerikanci povuku osoblje. Sat vremena kasnije, Rusi su počeli bombardirati strateške ciljeve pobunjenika koji ugrožavaju pozicije režima Bashara al-Assada, daleko od područja koje nadzire zajednički neprijatelj ISIL. O novoj ruskoj avanturi i izgledima za njezin uspjeh te o stanju u Rusiji razgovarali smo s bivšim hrvatskim veleposlanikom u Moskvi Božom Kovačevićem
Koji su glavni ruski interesi u Siriji?
Rusija podržava Assadov režim, ali Rusija u Siriji ima i vojnu bazu preko koje osigurava svoje strateške interese na Mediteranu. Rusiji je, osim toga, stalo da bude nezaobilazni igrač u rješavanju globalnih problema.
Rusija je krenula u akciju spašavanja predsjednika Bašara al-Asada borbom protiv svih pobunjenika, iako stalno ističu da im je cilj borba protiv ISIL-a?
Očito je da Amerikanci, unatoč tome što su nedvojbeno bili obaviješteni o ruskim namjerama u Siriji, ne prihvaćaju stajalište da na pregovorima o budućnosti Sirije na ravnopravnim osnovama može sudjelovati i Assad. Ruska inicijativa u Siriji, bez koordinacije sa Zapadom, otvara mogućnost da ona bude uvučena u afganistanski scenarij, odnosno u dug i iscrpljujući vojni angažman.
Treba reći kako je proteklog ljeta ruska diplomacija vrlo intenzivno radila, razgovarajući sa svim sirijskim opozicijskim frakcijama, osim ISIL-a te sa zemljama iz sirijskog susjedstva i na taj način je zapravo pripremala teren za ovu Putinovu inicijativu. Rusi su pokušavali uvjeriti predstavnike sirijskih frakcija da o budućnosti Sirije moraju pregovarati i s Assadom. S obzirom na to da su neki europski lideri već najavljivali da prihvaćaju Assada kao sugovornika u pregovorima, a i američki državni tajnik John Kerry na zaobilazni je način rekao da bi se ipak moglo pregovarati i s Assadom, mada je isključeno njegovo zadržavanje na vlasti, Putin sada vjerojatno očekuje da će doći do nesuglasica u zapadnom bloku, odnosno da će europski lideri podržati veliku koaliciju prihvaćajući Assada kao jednu od strana u pregovorima, dok bi Amerika ostala sama u svom inzistiranju da Assad mora otići. Europa je, međutim, previše sigurnosno ovisna o Americi, pa teško da će djelovati protiv nje.
Iako to nije plan A, mislim da nije isključena ni mogućnost podjele Sirije. S obzirom na interes Kurda i raznih frakcija, moglo bi se dogoditi da Sirija ne ostane u sadašnjim granicama i da na dijelu teritorija bude režim koji je blizak Assadu ili sam Assad. Putinu je ključno da u pregovorima budu zajamčeni ruski interesi u Siriji, s Assadom ili bez njega.
Može li se sada očekivati neki mogući preokret u sirijskom ratu?
Kako je otpočelo, to ne sluti na dobro jer se može dogoditi slučajan ili namjeran incident između ruskih i američkih snaga u Siriji. S obzirom na početak ruske intervencije, očito je da dogovor s ključnim igračem - SAD-om nije postignut i zbog toga je rizik koji je Putin na sebe preuzeo ogroman. Ako Amerika ne pristane da Assad bude dio pregovora, Rusija će se naći u ozbiljnom problemu.
Europske zemlje sada izgledaju spremnije na kompromise, prije svega zbog ove velike izbjegličke krize - jedna je stvar kad se nešto događa daleko, a druga kad posljedice vidiš praktički na ulici. Kako ocjenjujete europski stav - ako možemo govoriti da postoji europski stav - oko ove izbjegličke krize?
Europa je pritisnuta izbjegličkom krizom i općim porastom nesigurnosti i zbog toga je sad spremnija učiniti nešto da se sirijska kriza što je moguće prije riješi. Ali, nažalost, nema jedinstvene europske vanjske politike i osobito nema spremnosti na solidarno snošenje troška rješavanja izbjegličke krize. Jasno je da su tu Francuska i Velika Britanija zainteresirane zbog kolonijalnog nasljeđa, a Njemačka zbog što je moguće skorijeg rješavanja izbjegličke krize. Nadam se da će taj porast nesigurnosti pridonijeti donošenju jedinstvenog europskog stajališta. Europa je, nažalost, pokazala da nije spremna riješiti krize ni kad se događaju na njenom tlu. Tako je bilo u vrijeme jugoslavenske krize, a to je pokazala i ukrajinska kriza. Europa na primjeru Sirije ima priliku dokazati da je relevantan međunarodni igrač, ali nema jamstava da će to tako i biti.
Kako ocjenjujete ponašanje hrvatske Vlade u ovoj izbjegličkoj krizi?
Vlada je uglavnom reagirala na događaje, katkad ih je dobro predvidjela, mada na samom početku očito nije bila svjesna razmjera. Ono na što se sada treba usredotočiti jest prihvaćanje činjenice da izbjeglička kriza neće brzo biti riješena i da postoji mogućnost da zemlje koje su krajnja destinacija tih izbjeglica prestanu biti spremne primati ih pa bi se Hrvatska mogla suočiti s trajnijim problemom njihova zbrinjavanja. To znači da treba početi diplomatske akcije da bi najprije iz EU-a, ali i Ujedinjenih naroda, dobila pomoć za zbrinjavanje izbjeglica, a treba razmišljati i o mogućoj integraciji nekih od tih ljudi u hrvatsko društvo. Kad bi gospodarstvo počelo rasti većim stopama nego što je to sada, vrlo brzo bi se mogla pojaviti i nestašica radne snage. Te migracije, koje su nedvojbeno uzrokovane ratom, imaju i svoju ekonomsku stranu, a ta ekonomska strana nije uvijek samo loša za zemlje u koje izbjeglice dolaze.
Hoće li Ukrajina ostati zaleđeni sukob na dulje?
Kao i u drugim sličnim situacijama, proteći će mnogo vremena prije nego ukrajinska kriza bude riješena, ali jasno je da je Rusija postigla ono što je htjela. Ukrajina će ipak biti federalizirana i Kijev neće moći samostalno donositi odluke o pridruživanju EU-u, a osobito NATO-u, bez suglasnosti istočnih regija na koje Rusija ima utjecaj. Ključni ruski interes je da Ukrajina ne uđe u NATO.
S druge strane, treba reći i da je Amerika postigla što je htjela. Stanovita razina nesigurnosti u Europi u američkom je interesu jer je to instrument kojim Amerika primorava Europu na veća izdvajanja za obranu, veći udio u financiranju NATO- a i smanjivanje tereta za američki vojni proračun. U izazivanju ukrajinske krize, osim činjenice da su ukrajinske političke elite korumpirane pa ih je bilo lako zavaditi, uloge su odigrali: nesposobna Europa, Rusija koja je do te mjere zainteresirana da je aneksijom Krima prekršila međunarodne norme i Sjedinjene Države kojima je u interesu izazvati krizu na rubu Europe da bi ojačala savezništvo unutar NATO-a. Međutim, aneksija Krima je suprotna načelima OESS-a, suprotna načelima UN-a i teško je predvidjeti koju cijenu Rusija treba platiti pa da Zapad prestane spominjati Krim kao problem i odluči Rusiji ukinuti sankcije.
Očekujete da će još neko vrijeme trajati to zaleđeno stanje te sankcije Rusiji. Kako će se to odraziti na Rusiju koja je pogođena i padom cijena nafte?
Životni standard u Rusiji pada, ali ruske vlasti i mediji pod državnim utjecajem istodobno šire intenzivnu propagandu o vanjskoj ugroženosti Rusije i na taj način podižu homogenost. Podrška režimu Vladimira Putina uopće se ne smanjuje, neovisno o visokoj cijeni koju taj režim plaća, ponajprije zbog aneksije Krima. Dugoročno gledano, zadržavanje zapadnih sankcija Rusiji smanjuje manevarski prostor i čini je u prevelikoj mjeri ovisnom o kineskom tržištu, tako da prividno čvrst položaj Putina na domaćem planu u dugoročnijoj perspektivi može biti uzdrman zbog loših ekonomskih prilika. Zbog toga je Rusiji stalo da se afirmira na međunarodnom planu, ne bi li na taj način dovela do ublažavanja sankcija.
Može li Rusija, s obzirom na ekonomsko stanje, sada podnijeti vojni pohod u Siriji?
Postoje stanovite dvojbe jer je cijena aneksije Krima već ogromna, a intenzivni vojni angažman u Siriji, i bez slanja kopnenih snaga, podrazumijeva daljnje izdatke i pitanje je može li to Rusija izdržati. Neki njihovi unutarnjopolitički komentatori već postavljaju to pitanje i dovode ga u kontekst mogućeg odlaska Putina s vlasti. Za sada je prerano zaključivati.
Putin je nedavno zapadnim vođama održao lekciju ustvrdivši kako je Arapsko proljeće pokazalo da se ne može svima nametati demokracija, odnosno da neke države trebaju autoritarnu vlast koja je u prošlosti funkcionirala. Može li na tom području postojati parlamentarna demokracija zapadnog tipa? Što smo naučili?
Teško je odgovoriti na to pitanje. Svakako smo naučili da nametanje demokracije vojnom silom ne daje rezultate. Pritom, nije sve počelo Arapskim proljećem nego američkom invazijom na Irak 2003. godine. Pokazalo se da izravna vojna intervencija ne jamči uspjeh, osobito ako država koja intervenira nije spremna preuzeti na sebe trošak izgradnje te države koju je okupirala. Što se tiče upotrebe tzv. soft power u tim zemljama, i uopće na Bliskom istoku, pokazalo se da ono što je u Istočnoj Europi bez ikakvih problema uspješno primijenjeno, ondje ne funkcionira. Zbog čega? Zbog toga što su građani istočnoeuropskih zemalja puno prije nego se raspao SSSR i propao komunizam željeli demokraciju. Demokracija nije bila na višedesetljetnom dnevnom redu raznih interesnih skupina na Bliskom istoku. Osim toga, demokracija ne jamči pobjedu onih za koje je, recimo u Egiptu, navijala internetska revolucija.
Pokušaji nasilne intervencije izvana, kao i olako provedenih internetskih revolucija - pokazalo se da daju rezultate suprotne od očekivanja. Dugoročna strategija SAD-a polazi od ideje predsjednika Wilsona da svijet treba učiniti sigurnim za demokraciju, da treba što veći broj država učiniti demokracijama. Međutim, to se ne može učiniti američkim vojnim intervencijama. Pouka je jasna: u većoj mjeri koristiti diplomaciju i instrumente ekonomske suradnje koji će dugoročno možda proizvesti očekivane efekte i u tim islamskim zemljama.
S druge strane, činjenica je da su Irak i Sirija bile zemlje s najvišim prosječnim obrazovanjem stanovništva, s najmanjom razinom diskriminacije žena u odnosu na sve arapske zemlje, a baš su u tim zemljama primijenjene najbrutalnije metode obračuna s nedvojbeno diktatorskim režimima. Oni koji su poticali takve društvene promjene trebali su razmišljati o rizicima. U Libiji najveći trošak sanacije stanja - a pitanje je može li se tamo sačuvati jedinstvenu državu - treba snositi Francuska koja je u najvećoj mjeri sudjelovala u rušenju tog režima. U Iraku je Amerika već podnijela veliki trošak, ali očito još nije gotovo. Kao i u Siriji.
Je li za Rusiju pravi odgovor autoritarni režim?
Rusija ima jednu povijest groznih totalitarnih režima i kratkotrajno neuspješno iskustvo s demokracijom devedesetih, nakon raspada Sovjetskog Saveza. Nedvojbena demokratizacija političkog i javnog života donijela je slobodu političkog izražavanja, ali nije bila praćena jednako uspješnom ekonomskom reformom. Za veliku većinu Rusa koji su proživjeli te devedesete, demokracija je neraskidivo povezana s totalnim ekonomskim krahom. S obzirom na to da je Putin, osobito tijekom svog prvog mandata od 2000. do 2004. godine, uspio konsolidirati ekonomiju, uspio nametnuti vlasnicima kompanija obvezu da plaćaju poreze i uspio osigurati da se obveze države iz proračuna mogu na zakonit način izvršavati, on je stekao nedvojbenu potporu većine ruskih građana. Svake godine sociološki institut Levada centar postavlja ispitanicima isto pitanje: jeste li za poredak ili za demokraciju? Na početku Putinovog prvog mandata, 90 posto ljudi se izjašnjavalo za poredak jer za njih je demokracija nered.Postotak onih koji su za demokraciju iz godine u godinu raste, ali to još nije više od 30 posto. Dakle, Putin ima široku bazu na koju se može osloniti provodeći svoju vlast koja sasvim sigurno nije demokratska.
Prema nekim istraživanjima, Putinova popularnost bila je u padu prije aneksije Krima, a onda je naglo porasla.
U društvu u kojem nema razvijene demokratske tradicije zastrašivanje preko državnih medija izaziva prije strah nego pobunu. Ukrajinsku krizu ruski režim doživljava kao predigru onoga što bi se trebalo, po planovima Zapada, dogoditi u Moskvi. Oni su sve spremni poduzeti da se to ne dogodi, a svom stanovništvu oni to pokazuju kao vanjsku opasnost, prijetnju izravnom intervencijom u unutarnje stvari Rusije i zbog toga dobivaju tako veliku podršku. Rusko stanovništvo širenje NATO-a na istok smatra prijetnjom sigurnosti Rusije. Svi se dobro sjećaju da je američki predsjednik George Bushstariji obećao da se NATO neće širiti na zemlje Centralne Europe, a to se dogodilo. Bill Clinton obećao je da se neće širiti na zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza i Rusi se pitaju gdje je tome kraj. Ključni njihov element retoričko je pitanje: NATO je osnovan da bi Zapadnu Europu obranio od Sovjetskog Saveza. Sovjetskog Saveza više nema, zašto NATO uopće postoji i zašto se širi na Istok? Pogotovo kad su slijedile najave predsjednika Georgea Busha mlađeg o raketnom štitu u Europi. Rusija to smatra izravnom prijetnjom svojoj sigurnosti.
