Aktivni ili ne, sve zajedno ih muči isto pitanje: tko će se u vremenu sve dužeg životnog vijeka i u zemljama sa sve nižim natalitetom, brinuti o njima? Oni su časno zbrinuli svoje prethodnike, a što njima mogu ponuditi nasljednici?

Josipa Kršula nije skršila ni Amerika niti Drugi svjetski rat. Kršni Kršul je u Kaliforniji ostavio 78 godina života ekonomskog emigranta, u ratu je kao američki marinac sudjelovao u operacijama na Iwo Jimi, a sa svoje 104 godine danas uživa umirovljeničke dane s mlađom sestrom Jelenom Jeličić (u 102. godini) u rodnom Selcu, na rubu Kvarnerskog zaljeva.

Nikada u povijesti nije se živjelo tako dugo kao danas. U ukupnoj svjetskoj populaciji najbrže raste upravo broj stogodišnjaka – od nekoliko tisuća sredinom prošloga stoljeća do današnjih 300.000 – te demografi procjenjuju da bi ih do 2050. moglo biti šest milijuna. Prema podacima japanske vlade, u njih je 59.000 osoba u dobi starijih od stotinu godina, a na svakih 100.000 stanovnika dolazi 1.200 osoba starijih od 90. Budući da Elizabeta II svakom Britancu starom 100+ šalje božićnu čestitku, mora ih godišnje potpisati 12.320 komada. U Njemačkoj je 2000. godine bilo 6.000 stogodišnjaka, a 2013. već 13.000, dok je ekonomist iz Koelna, Eckart Bomsford, izračunao da bi tu dob moglo doživjeti dva milijuna Nijemaca starijih od 50 godina i šest milijuna mlađih od 50 godina.

U SAD-u očekuju da će se udio dugovječnih u narednih 35 godina povećati sa 75.000 na 600.000. Iako su bogatije od Italije i Španjolske, Amerika, Australija i Novi Zeland imaju manje stogodišnjaka, dok na Kubi dolazi jedan stogodišnjak na svakih 7.200 stanovnika, a brojke i dalje brzo rastu, iako se njihov standard baš i ne može usporediti s američkim ili japanskim.

Josipove i Jelenine godine tako nisu više izuzetak, kao u vrijeme kada se tvrdilo da je to privilegija kavkaskih brđana zbog ljekovitog jogurta. Najstarija hrvatska baka Jela Ljubičić doživjela je 115 godina, pa iako se Hrvatska ne može mjeriti s Japanom i SAD-om, i u nas se na popisu stanovništva 2011. našla 2201 osoba starija od 100 godina, dobrih 51 posto više nego 2001. Iako su žene uporno dugovječnije, među muškima se bilježi 49 posto više stogodišnjaka.
No naši se zlatni starci po nečemu ipak razlikuju od starosne elite u Japanu, Velikoj Britaniji ili SAD-u. U nas ih sredina doživljava kao nemoćne metuzaleme, od kojih očekuje tek recept za dugovječnost, a – gurnute u društveni zapećak - prigodno ih se sjeti samo kada ih TV-ekipa snimi okružene potomstvom uz rođendanske svjećice.

Možete li zamisliti stogodišnju bakicu kako đake uči razlomcima i vađenju korijena? Amerikanci mogu. Iako su joj petoro vlastite djece u mirovini, Njujorčanka Madeline Scotto u stotoj još uvijek predaje matematiku u bruklinškoj osnovnoj školi 'St. Ephrem', u kojoj je počela raditi u vrijeme Eisenhowera. Meksikanka Manuela Hernandez Velasquez je kao dijete završila prvi razred osnovne, a u stotoj odlučila završiti ostatak osmoljetke. Među super-starcima padaju i vjenčanja, pa je 102-godišnji Britanac George Kirby zaprosio deset godina mlađu Doreen Luckie nakon 27 godina 'hodanja'.

'Bilo je teško, malo teže nego prošle godine. Vjetar me okretao, noge su boljele, ali uživala sam. Nadam se da će tako biti dogodine', opisuje 101-godišnja Doris Long spuštanje užetom niz toranj 'Spinaker' u Portsmouthu u grofoviji Hampshire, čiji su podvig ovih dana zabilježili mnogi britanski mediji. Ove je godine potukla vlastiti svjetski rekord kao najstarija osoba koja se bavi tim sportom, čime već 16 godina prikuplja dobrotvorne priloge za jedan dom za stare i nemoćne.

Koji dan prije 104. rođendana, Hidekichi Miyazaki zvani Zlatna strijela izazvao je na dvoboj Usaina Bolta. Japanac je svjetski rekorder na 100 metara u kategoriji 100+, iako se atletikom počeo baviti u 92. godini. Stogodišnji Indijac Fauja Singh nedavno je istrčao maraton u Torontu. Stogodišnja japanska plivačica Mieko Nagaoka ovog je travnja prva u kategoriji od 100 do 104 godine, završila utrku na 1500 metara u slobodnom stilu.
Jubilarnu stotu neki vole proslaviti skokom padobranom. Tako je to učinila Njujorčanka Eleanor Cunningham, Georgina Haywood iz Južne Afrike i Kalifornjanin Vernon Maynard. Dotaknuvši čvrsto tlo, Maynard je uzviknuo: 'Aleluja, može još jednom!'

Ukratko, stogodišnjaci su danas u boljoj duhovnoj i tjelesnoj formi nego samo prije nekoliko godina, zdravi i vitalni (valjda su zato toliko poživjeli), život ih nije mazio, ali ih nije umorio. Jedna anketa među njima pokazuje da ih se većina poput Mieko Nagaoke i Doris Long nije zasitila života i da postavljaju ciljeve za budućnost. Ali kakva ih budućnost čeka? Hoće li im buduće generacije moći osigurati mirovinu, tko će brinuti o njima? Oni su časno zbrinuli svoje prethodnike, a što njima mogu ponuditi nasljednici?

Sudi li se samo po istraživanju javne potrošnje 20 članica Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj između 1985. i 2000., koje je provela politologinja Julia Lynch s Pensilvanijskog sveučilišta, za njih donedavna nije bilo zime: svaka od ispitivanih zemalja potrošila je više novca za staru, negoli za mladu populaciju. Pokazalo se da su na stare najviše bile orijentirane socijalne politike Japana, Italije, Grčke i SAD, dok su Njemačka, Francuska, Belgija, Luksemburg i Portugal negdje između, pa je za mlade najviše ostajalo u Nizozemskoj, Kanadi, Australiji i Skandinavskim zemaljama, nakon što bi namirili staru populaciju.

U SAD-u danas stara osoba dobiva sedam, a dijete, odnosno mladi samo jedan dolar federalnog novca, ali ne zato što se za stare izdaje više, nego zato što se manje troši na mlade. U europskim zemljama sa zastrašujućom nezaposlenošću mladih poput Španjolske, Grčke i Hrvatske, nova generacija neće imati od kuda financirati stare. Zemlje sa strmoglavim padom nataliteta kao Hrvatska, već se suočavaju s činjenicom da postaju društvo staraca (računa se da će do 2030. svaki treći, u nekim krajevima čak svaki drugi Hrvat, biti stariji od 65 godina), u kojoj će gotovo jedan zaposleni uzdržavati jednog umirovljenika, što je neizdrživo i neodrživo. Zemlja bogatih umirovljenika, Austrija, već pita tko će podržavati standard njihovih staraca. Nijemci naveliko najavljuju da u sustavu kakav je danas, za trideset godina više neće moći isplaćivati mirovine.

U tradicionalnom Japanu još su sredinom osamdesetih prošloga stoljeća zvonili na uzbunu. U njihovoj je tradiciji da se najstariji sin koji nasljeđuje imetak brine za roditelje, a kako se nasljedstvo sada ravnopravno dijeli među svom djecom, dijeli se i briga o roditeljima, što najčešće podrazumijeva prepuštanje staraca njima samima, tim više što ni zaposlene žene više nisu kod kuće, a i sve manje rađaju.

Starci tako imaju para, ali nemaju koga da ih njeguje u visokim godinama. Čast živahnoj plivačici Mieko Nagaoka, ali Japanci su već davnih dana izračunali da će 2025. imati 1.9 milijuna starih osoba prikovanih uz krevet i 2.2 milijuna dementnih staraca, što znači otvaranje tisuća specijaliziranih domova i još više zaposlenih stanovnika u 'neproduktivnim' djelatnostima, umjesto da rade, recimo, u elektronskoj industriji. Stoga su kao moguće rješenje neki predložili – izvoz staraca u inozemstvo!

Ideja je rođena po uzoru na njemačke i nizozemske penzionere koji su svojedobno okupirali španjolsku obalu. Treba, dakle, osnovati 'srebrene prekomorske gradove', u kojima bi japanski umirovljenici, s obzirom na jak jen i visoke mirovine, dobivali jeftinu uslugu u nekoj, recimo, jeftinoj Kolumbiji s vojskom nezaposlenih.

I dok bi Japanci izvozili, u nas su neki, poduzetnički raspoloženi, predložili da svoje stogodišnjake koristimo kao mamac za unapređenje turizma i reklamu zdravstvenih programa koji bi trebali produljiti život starijim Europljanima. Od prirode smo izvukli više godina no ikada, ali ostaje tek za vidjeti hoćemo li naći prava rješenja da ih jednoga dana dostojanstveno proživimo.