Oko njega još mnogi trčkaraju kako bi time sugerirali živost i život, iako sve zajedno – ako ćemo skinuti ružičaste naočale (Made in China, naravno) – mnogo više podsjeća na grotesku iz holivudske komedije s kraja osamdesetih 'Vikend s mrtvacem', u originalu 'Weekend at Bernie's'. U njoj su dvojica ambicioznih biznis-aparatčika vukla naokolo svog preminulog šefa Bernieja, vezujući svoje udove uz njegove kako bi izgledalo da leš doista hoda sam od sebe, pa čak i ponekad mahne ljudima. Tako sada truplo europske socijaldemokracije vuku za sobom prvenstveno francuski predsjednik Francois Hollande i njemački vicekancelar Sigmar Gabriel, politički talenti kalibra baš kakvog su glumački bili Andrew McCarthy i Jonathan Silverman, glavni glumci spomenute komedije. Niste čuli za tu dvojicu, imena vam ništa ne govore? S razlogom.

Ipak, ta šarada europskih socijaldemokrata traje već oko dva desetljeća i ima još ljudi koji vjeruju da su socijaldemokrati ono poznato manje zlo, no može li se doista bez opakog samozavaravanja tako misliti nakon što je pročita izjave predsjednika Europskog parlamenta Martina Schulza, jednog od vodećih europskih socijaldemokrata, u njemačkom Handelsblattu par dana prije grčkog uvjerljivog referendumskog OXI? Schulz je naglas sanjario o tome kako će u Ateni biti srušena demokratski izabrana vlast koju će zamijeniti 'vlada tehnokrata', s kojom će se onda 'moći pronaći razuman dogovor s vjerovnicima', i konačno će to 'biti kraj Sirizine ere'. Da, to je onaj isti Martin Schulz koji je prošle godine kao Spitzenkandidat europskih socijalista na izborima za Europski parlament stalno govorio o 'demokratskom deficitu EU-a', a sada lamentira otkud u jednoj članici EU-a toliko demokracije da njezini građani izaberu vladu koji nije njemu po ukusu.

Riječ je o totalnom samouništenju političke vjerodostojnosti Martina Schulza, što naravno ne podrazumijeva i kraj njegove političke karijere, jer sve što je on izjavio u vezi Grčke moglo bi se 1973. čuti i iz usta Henryja Kissingera dok je po njegovim sugestijama CIA organizirala državni udar u Čileu kako bi srušila demokratski izabranu vladu Salvadora Allendea i zamijenila ga neoliberalnim profašistom Pinochetom. Mefistovski američki superdiplomat Kissinger nije bio suvremeni europski socijaldemokrat, dakle nije samo pričao u prazno, dok se prijetvorni Schulz naravno nikad ne bi usudio na poticanje državnog udara. Iako može zvučati cinično, ali baš to je savršena ilustracija političke impotencije europske socijaldemokracije koja više ništa svoje nije sposobna prevesti u konkretnu politiku. Schulzove izjave nisu doista ama baš nikome nikakva prijetnja, one su samo važne kao razotkrivanje te strašne truleži koja zaudara iz socijaldemokratskog trupla. Willy Brandt  nekad je govorio da se 'treba usuditi na više demokracije', njegov socijaldemokratski nasljednik Schulz moli boga da je bude što manje.

Schulz nije jedini koji nehotice ilustrira političku irelevantnost europske socijaldemokracije; ipak se u tome najviše ističu dvojica prethodno spomenutih (kvazi)socijaldemokratskih političara. I nakon nekoliko godina mandata nije jasno zašto je Francois Hollande uopće htio postati predsjednik Francuske, jer se jedina potencija koju je dosad pokazao ticala zamjene jedne ljubavnice drugom. Inače je impotentan u svakom smislu, kao da je Elizejska palača mjesto snimanja neke komedije s Louisom de Funesom, samo još jedan dokaz – nakon Nicolasa Sarkozyja – da više ne postoji tzv. njemačko-francuski motor EU-a koji sad i pokreće i za volanom sjedi isključivo Njemačka. A u njoj ulogu zamjenika kancelarke Angele Merkel igra predsjednik SPD-a Sigmar Gabriel koji je stranku sveo na izborne rezultate između 20 i 25 posto te bi svojom snishodljivošću prema šefici postidio i Tonyja Blaira (još jednog kakti socijaldemokrat!) dok je ovaj bio pudlica Georgea W. Busha. Voluminozni Gabriel ipak dođe kao Merkeličin mastif koji u pravcu Aleksisa Ciprasa laje sve ono što vrhunska taktičarka Merkel nikad ne bi ni u snu prošaptala. Tragedija je njemačkih socijaldemokrata u tome što oni prilično kompetentno provode politiku CDU-a s obzirom na to da vlastitu više baš i nemaju. Zato se i neće još dugo nitko od njih približiti Kanzleramtu.

Svojim prezirom prema Sirizi, Podemosu i sličnim novoljevičarskim pokretima i strankama europski socijaldemokrati zapravo izražavaju strah od toga da se ne vidi njihova ideološka i politička šupljina, pozivaju se na poštovanje pravila igre iako je po sve većem jazu između bogatih i siromašnih i u Europi jasno da su ta pravila opasno namještena u korist jedne strane. Još gore, svojom davnašnjom političkom kapitulacijom  europski su socijaldemokrati ugrozili demokraciju u EU-u, jer su na dulje razdoblje ukinuli postojanje političke alternative bez koje parlamentarna demokracija jednostavno nema smisla. Čemu uopće izlaziti na izbore ako će svaka nova vlast provoditi staru politiku?

Jedna od omiljenih fraza Angele Merkel jest ona da 'njezina politika nema alternative'. Ali nije Merkel – niti europska desnica, demokršćanska ili konzervativna - ukinula mogućnost alternative; učinili su to europski socijaldemokrati svojom nesposobnošću da na izazove vremena nađu vlastite odgovore pa su preuzeli tuđe. Sada su do krajnje paralize ustrašeni da se njihov izostanak političke imaginacije i konstantni kukavičluk kao takvi ne prepoznaju, a bijesni što im Siriza svojom konfrontacijskom politikom prema neoliberalnoj ideologiji ujedno i viče 'car je gol'. Grme protiv populizma jer osjećaju da nemaju podršku populusa tj. naroda.

Uostalom, koji bi se to mladi čovjek danas, vođen političkim idealizmom i željom da društvo promijeni nabolje, uopće išao učlaniti u neku socijaldemokratsku stranku kao što je to nekad bilo uobičajeno? Od sebe su socijaldemokrati otjerali i sve lijeve intelektualce, zgađene tom akcijskom rasprodajom slavne prošlosti, a socijaldemokracija bez intelektualaca kao juha je bez rezanaca (ili poljubac bez brkova). Stoga i ne čudi što redove europskih socijaldemokrata ispunjavaju oportunisti i u kravate zavezani birokrati pa onda bude vijest to što ima i ljevičara koji ne nose tu omču buržoazije oko vrata. Ne poštuju pravila igre, je li. A baš zato su i Siriza i Podemos prijeko potrebni europskoj politici – da se ne poštuju OVAKVA pravile igre. Dapače, da se ne poštuju sve dok se ne promijene, da europska demokracija ponovno dobije još jednu opciju, jer već ima jednu u ljudima poput Viktora Orbana i Marine Le Pen. Ako takvi pobijede, onda ubrzo više neće biti Europske unije.

Pomodno je optuživati Ciprasa da djeluje ideološki, da traži primat politike nad ekonomijom. Ta je optužba posve ispravna; kriv je, za to nema sumnje. Konačno da je opet netko kriv za to! Ali ono što se pritom previđa jest i da druga strana, Trojka sada preimenovana u Institucije, također djeluje ideološki, što mnogi ne prepoznaju jer je europska socijaldemokracija davno odustala od svoje ideologije, pa to što godinama živimo isključivo unutar neoliberalnog ideološkog okvira izgleda kao da on uopće ne postoji. I to su ta pravila igre, a europski su socijaldemokrati postali njihovi najstroži čuvari. Zato bi u aktualnim previranjima Europske unije, ako ih preživi, najbolje za njezinu budućnost bilo to da novoljevičari pometu socijaldemokrate sa scene i tako na nju vrate – politički pluralizam.

U Hrvatskoj kao periferiji EU-a sve to naravno kasni, ali teško da itko još doista vjeruje kako je SDP Zorana Milanovića ljevica. Ne vjeruju to više ni oni sami, pa su, kako javiše mediji, angažirali Antuna Vujića (godište 1945.) da im napiše novi, ljevičarski(ji) program stranke za budućnost. To sa senior citizenom Vujićem, uza sve dužno poštovanje prema karijeri i godinama, kao ideologom hrvatske socijaldemokratske budućnosti ispostavlja se kao još jedan bolno realan primjer svega što ne valja s europskim socijaldemokratima – lako je da se postojećih pravila igre drže oni koji su svoje živote ostvarili u drugačijim i pravednijim prilikama, lako je da budućnost smišljaju oni koji u njoj neće morati živjeti.

A što je s nama koji hoćemo?