Kako ocjenjujete suradnju islamske zajednice u Hrvatskoj s državom? Kakva je atmosfera prema muslimanima u Hrvatskoj?

Suradnja je godinama otvorena i između države i Islamske zajednice nema nekakvih problema. Mislim da bi se ona mogla ocijeniti dobrom i pozitivnom. Naravno, valja znati kako u Hrvatskoj, pa tako i u čitavoj Europi države ne postavljaju neke odredbe vjere. Ipak, ne možemo reći da ponekad ne iskrsnu poneki problemi, no njih prave pojedinci. Muslimani su se u Hrvatskoj izborili za svoje mjesto u društvu i njihova je pozicija stabilna. Nailazili smo na pojedine zapreke, no strpljivo smo gradili ugled naše zajednice u društvu i državi, a za to su zaslužni svi muslimani u Hrvatskoj ne samo vodstvo Zajednice. Kada govorim o određenim problemima, moram reći da su oni dolazili iz susjedne Bosne i Hercegovine od tamošnjih Hrvata i Bošnjaka i njihovih prijepora. Bilo je i nekih nepotrebnih komentara iz redova crkve, ali i iz naših redova, osobito iz redova bivših čelnika Islamske zajednice u BiH, no to su tek sporadični slučajevi. U početku je, ipak, bilo najteže pa smo bilježili bojkote građenja vjerskih objekata, ali sustavnim građenjem odnosa izgrađeno je i međusobno povjerenje. Valja naglasiti kako je za vjerske službenike nužno da izađu iz okrilja politike jer je islam religija koja najviše trpi zbog politike, a položaj islama kao države religije u nekim zemljama neodrživ je i takvo što mora nestati. To je nagrđivanje vjere, a to se dnevno događa. Više se ne sluša što Svevišnji govori nego što političari vele.

U kojoj mjeri su hrvatski građani svjesni koristi Islamske zajednice u RH, budući da ste pokrenuli halal certificiranje koje može značajno pridonijeti rastu izvoza u islamske zemlje i našeg gospodarstva. Pored toga, upravo je Islamska zajednica značajno pridonijela izobrazbi hrvatske vojne misije u Afganistanu.

Kada je riječ o misiji ISAF-a, država je od nas tražila da joj pomognemo i mi smo to prihvatili. Tada je vladao veliki strah od posljedica jer se nije znalo što će se dogoditi kada naša misije stigne u Afganistan. Islamska zajednica odigrala je pritom značajnu ulogu jer je upoznala vojnike s islamom i običajima, ali je upoznala i Afganistance s time da se ne trebaju bojati hrvatskih vojnika koji su im došli pomoći. Osobito smo ponosni što ni jedan hrvatski vojnik u Afganistanu nije ozlijeđen, a kamoli poginuo. To je veliki uspjeh. Naravno, to je uspjeh svih koji su učestvovali u ovom zadatku, prije svega vojnika koji su zauzeli pozitivan odnos prema tamošnjem pučanstvu. Kada, pak, govorimo o halal certificiranju, taj projekt je imao namjeru pomoći hrvatskom gospodarstvu i izvozu u arapske i islamske zemlje. Inače, ljudi često zaboravljaju kako je Islamska zajednica puno pomogla u međunarodnom priznanju Hrvatske. Mnoge arapske i islamske zemlje priznale su Hrvatsku prije od nekih, uvjetno rečeno, kršćanskih zemalja, kao što se zaboravlja da je Saudijska Arabija predsjedala Generalnom skupštinom Ujedinjenih naroda u trenutku priznanja Hrvatske i inzistirala da se zajedno priznaju Bosna i Hercegovina te Hrvatska. Snažni napori bili su usmjereni i prema nekim utjecajnim islamskim zemljama poput Egipta koji je vrlo brzo, neuobičajeno za njega, priznao Hrvatsku. Kada govorimo o našim projektima koji su trebali revitalizirati gospodarstvo poput halal certificiranja, oni nisu u potpunosti ispunili naša očekivanja, jer se na tom polju moglo mnogo više napraviti budući da Hrvatska s arapskim i islamskim zemljama ostvaruje gospodarsku suradnju u iznosu od tek nekoliko stotina milijuna eura godišnje. Neke dobre šanse u Iranu, Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, unatoč velikim očekivanjima, nažalost nismo iskoristili. Bilo je i niz drugih mogućnosti jer se u arapskom svijetu pročulo kako Hrvatska u odnosu na Europu, ima pozitivan odnos prema muslimanima te su hrvatskim poduzetnicima u islamskom svijetu bila otvorena vrata. Koliko će oni iskoristiti tu šansu, teško je predvidjeti. Islamska zajednica u RH je tu također otvorena i nudi pomoć Hrvatskoj. To sve govorim kako bih naglasio kako su učinjeni napori na povezivanju.

Kada već govorimo o vojsci, čini se da je nepravično zapostavljen podatak da je u obrani Hrvatske u Domovinskom ratu poginulo 1187 muslimana?

Na neki način ste u pravu, no nisam za trgovanje ljudskim žrtvama. Ti ljudi su išli braniti svoju domovinu koja nije samo domovina Hrvata, već i drugih naroda. Mi čuvamo uspomenu na njih te smo uz pomoć Grada Zagreba i nešto tadašnjeg ministarstva podigli i spomenik u krugu Islamskoj centra koji je trajni podsjetnik i uspomena na njihovu žrtvu. Kur'an za te hrabre branitelje: Ne računajte da su poginuli na Božjem i putu domovine mrtvi, oni su živi, ali vi to ne osjetite.

413198 ,413544 ,412313 ,411708

Kako ocjenjujete odnose Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini?

Povjesničar Ljubo Boban dobro je zapazio kada je kazao kako je dovoljan trenutak da se ti odnosi ugroze u tolikoj mjeri da ih je i nakon pedeset godina teško obnoviti. Dovoljno je da padne kap krvi iz koje će kasnije nastati rijeka. U narušenim odnosima Bošnjaka i Hrvata u BiH ima obostrane krivnje i odgovornosti, osobito kod onih koji su govorili kako Bošnjaci žele preuzeti i ovladati Hercegovinom, kao i onih koji su govorili kako su Hrvati zabili nož u leđa Bošnjacima. Upravo je u tim trenucima Islamska zajednica u RH pomogla zaustaviti sukobe i humanitarnim konvojima Katoličke crkve i Islamske zajednice spašavati stanovnike od gladi. Ne smijemo zaboraviti kako je Hrvatska u početku agresije na BiH primila 300.000 izbjeglica i svi oni iz Hrvatske nose pozitivne dojmove boravka koji je trajao od nekoliko mjeseci do nekoliko godina. Moram istaknuti kako je u BiH sve komplicirano, pa tako i odnosi među narodima, no politički odnosi se s vremenom popravljaju. Sjetimo se kako je tada reagirala Katolička crkva na čelu s kardinalom Franjom Kuharić, ali također Islamska zajednica. Sukob se nije mogao zaustaviti obostranim optužbama, nego mudrim postupcima.

Tijekom rata u BiH pojavio se vehabizam kojeg Europa smatra velikom sigurnosnom prijetnjom povezanom s terorizmom. Treba li se islamska zajednica odrediti prema toj struji u islamu?

Vehabizam je legitiman pravac u islamu, no ono što se iz toga pokreta izrodilo, to je apsolutno neprihvatljivo, a nažalost vidimo kako je mekan odnos prema zagovornicima takve politike doveo do toga što imamo danas. Mnogi su se borili u ime islama ne znajući da je to što čine neoprostivo i pogubno. Vehabističkim vođama islam je samo dekor i pokrov putem kojeg dolaze do ljudi koje novače u svoje redove. Za ta neprihvatljiva učenja hvatali su se oni koji su moralno, ljudski i pravno posrnuli još u bivšem režimu iz kojeg su dobrim dijelom izašli vjerski nepismeni, a da bi poništili nemoralne posljedice prijašnjeg života okrenuli su se tim neprihvatljivim učenjima.

Jesu li taj dekor i pokrov koje ste spomenuli i definicija radikalnog islama?

Problem, kao što sam već naglasio, leži u tome što države čelično stežu islam kao državnu religiju zbog vlastitih sebičnih interesa. Vlast religiju drži u krilu i naređuje joj da govori ono što ona želi i tako je u skoro svim islamskim zemljama. Ako je itko dosegao, da tako kažem, umjetničku razinu porobljavanja duha islama, onda su to te zemlje. Ponavljam, ideja islama kao državne religije ništa dobroga ne donosi muslimanima. Najbolji dokaz tome je 'arapsko proljeće' koje je zapravo arapski sumrak. Musliman mora poznavati politiku, ali je istovremeno ne smije unositi u učenje islama jer je takvo što opasno po moralnu doktrinu islama jer kako možete smatrati ispravnim politiku koja kaže da ubiješ nekoga koji vjeruje u isto u što ti vjeruješ. Tu nema opravdanja.

Kolika je odgovornost Zapada u širenju radikalnog islama?

Stalno se provlači teza kako je u Zapad u potpunosti kriv za širenje radikalnog islama, no i nije tako. Vjerujem da Zapad djelomice ima svoje prste u svemu tom svojim prokušanim metodama kako zavaditi narode nepravednim granicama, no udio Zapada nije toliki da bi ga se smatralo glavnim krivcem. Ipak, postoje pojedini slučajevi gdje se takva teza može postaviti. Pakistan je, recimo, dobro naučio od engleskih kolonizatora kako održavati ratno stanje u Afganistanu koje više od stoljeća ne prestaju. Muslimani u svijetu najveći su krivci za stanje u njemu. Prošlo je stoljeće od kako zemlje u Arapskom zaljevu crpe naftu na kojoj su prema nekim procjenama zaradili oko 22 tisuće milijarda dolara. Sav taj novac potrošili su uglavnom za kupnju oružja kojim su srušili sve što su tijekom izgradili. Sada su na razini daleko ispod ništice.

Zbog toga su na udaru i muslimani u Europi. Najnoviji događaji u Njemačkoj o tome zorno svjedoče. Širi se irealan strah od muslimana u Europi, a ksenofobija jača iz dana u dan.

Međusobno zaziranje muslimana i kršćana nije nova pojava. Između njih još od srednjeg vijeka vladaju velike trzavice i ratovi. Do danas se tu malo što promijenilo. Ne znam koliko su predstavnici obje religije svjesne kolika je njihova odgovornost za mir u svijetu, a njihova je odgovornost golema. U Europi kršćani su u velikoj većini i time je njihova odgovornost veća. Smiješno je širiti strah od manje od 5 posto muslimanskog stanovništva. Pogotovo zato što su ti muslimani razjedinjeni i došli su u Europu trbuhom za kruhom jer ga u svojoj zemlji nisu našli. Vidite kako se neki državnici u EU ne libe otvoreno govoriti protiv muslimana.

Kako komentirate sve dublje podjele u islamu među ši'itima i sunitima, odnosno Teherana i Rijada? Pojedini analitičari smatraju da je okosnica tih sukoba borba za ekonomsku, a samim time i za sve druge prevlasti.

Mislim da analitičari nisu u pravu u tom pogledu. Pogoršani odnosi između Perzije i Arapa sežu duboko u povijest i prije nastanka islama. Arapi smatraju Perzijance (medžusijama) poganima, dok Perzijanci Arape smatraju gorima od pogana (balegarima), a ta vjekovna netrpeljivost uvijek je generirala novim ratovima. Islam je u svojem pohodu osvojio Perziju, no Perzijanci, pokazalo se kroz povijest, ne zaboravljaju lako poraze. Jedno vrijeme u početku islama odnosi u bili prihvatljivi, no kasnije su učinjene greške koje se ne zaboravljaju. Prekinut je proces demokracije islama, a za to je zaslužan Muavija i njegovi pobornici, kada je umjesto izvora svog nasljednika nametnuo svoga sina čiji su vojnici pobili cijelu obitelj Božjega poslanika Muhammeda alejhis-selam. Vjerske razlike između sunita i ši'ita nastale su usporedo s političkim. Ako bi suniti provodili neku islamsku odredbu na način koji su držali ispravnim, ši'iti bi tu odredbu sasvim suprotno provodili. I tako su razlike stvarane u nedogled. I ako se ši'iti u vjerskom učenju uvelike razlikuju od nas sunita, oni nisu izašli iz okvira islama i legitimno su islamsko učenje. Spasonosna formula za jedinstvo muslimana leži u islamskoj instituciji odžtihada - prava na vlastito mišljenje ako je ono ispravno i nije u sukobu s kur'anskim odredbama. Sve dok se musliman drži 11 uvjeta islama i vjere, on je musliman i nitko mu to pravo ne može osporiti. U islamu nema izopćenja iz vjere, nego sami sebe izopćujemo. Kada su nedavno tražili od prvog čovjeka islama Šejha dr. Muhammeda Tajjiba, rektora islamskog sveučilišta El-Ezher, da izopći vođu ISIL-a iz vjere, odgovorio je da nije od njega čuo niti pročitao da negira islamske i imanske uvjete. Pripadnike ISIL-a može se ubiti u obrani jer i oni ubijaju, rekao je rektor, ali ih se ne može izopćiti sve dok ne povrijede temeljne islamske uvjete. Što se tiče eskalacije sukoba između nositelja sunita Saudijske Arabije i ši'ita Islamske Republike Iran, uvjeren sam da do tog rata neće doći jer i jedni i drugi drže ih pod snažnom kontrolom. I bolje je za obje zemlje, ali i za svijet jer u slučaju rata, svijet bi se sigurno našao u do sada nezapamćenoj energetskoj krizi. Saudijska Arabija dnevno proizvodi 11 milijuna i 190 tisuća barela, a Iran ubrzano vadi naftu. Rat bi zaustavio proizvodnju, a sami procijenimo što bi to značilo.

Kada već spominjemo ISIL i recentne događaje u Europi, kako tumačite da veliki broj pripadnika te terorističke skupine dolazi upravo iz Europe u kojoj su rođeni i odrasli? Zašto se oni nisu uspjeli integrirati u europsko društvo?

Oni su djeca uglavnom siromašnih obitelji koje su se doselile u Europu iz ekonomskih razloga i dok su se roditelji borili za skrb, djeca su bila prepuštena sama sebi na ulici. Neki od njih plijen su lovaca na krvave ideje, a neki su zabrazdili u nemoral i kriminal da su objeručke prihvatili ISIL-ov poziv da na nedužnom narodu iskale svoje vještine ubijanja. Ta djeca nisu se školovala niti nalazila posao, a i sama vlast gurala ih je postrani. Većina muslimanskih doseljenika u europskim zemljama živi u getima i četvrtima u koje se čak ni policija ne usudi ući ako nema prijeke potrebe. Takve ISIL putem svoje propagande regrutira u svoje redove jer se ti mladići nemaju gdje vratiti niti itko pita za njih, a roditelji ih se odriču i proklinju. Treba također istaknuti da 40 posto ISIL-ovaca su konvertiti na islam koji su se pokazali kao revni ubojice. Njihova glavna težnja jeste da su drugačiji od ostalih i to uistinu i jesu.

Postoji li neko političko rješenje za Siriju? Sukobima u toj zemlji ne nazire se kraj.

Sirija nije islamski problem, već sektaški koji je prerastao u politički. Tamo je na vlast zasjeo Hafez al-Assad koji pripada alavitima, sekti koja je nastala kao nastavak unutarnjih sporova među šijitima. Oni su vrlo vješti u nakani da prigrabe vlast koju ne puštaju iz ruku. Tako je bilo i s Hafezom al-Assadom koji je umro ne dopustivši da itko osim njegovog sina Bashara preuzme vlast koji vlada po uzoru na njega. Jedino političko rješenje je njegov odlazak, no njegovim odlaskom nastat će drugi problem, a to je da su Sirijci toliko razjedinjeni da će poprilično biti teško pacificirati zemlju. Toga je bio svjestan i nekadašnji predsjednik Sirije Shukri al-Quatli koji je nakon ujedinjenja Sirije i Egipta 1958. godine kazao egipatskom predsjedniku Gamalu Abdelu Nasseru kako mu predaje zemlju u kojoj je cijela zemlje protiv ujedinjenja. Neki kažu da je Sirijce zadesila zla sudbina zbog koje su sami krivi. Ja se s tim ne bih složio jer je Sirija bila dobar primjer suživota muslimana i kršćana koji su i danas poštovani u Siriji. Sirijce se uvijek smatralo intelektualnim pokretačima u arapskom svijetu, no njihove političke pogreške i razjedinjenost, poput uplitanja u Libanon dovelo je do situacije u kojoj su sada. Glavna odgovornost za produbljenje rata u Siriji leži na Rusiji i Kini koje su spriječile rezoluciju Ujedinjenih naroda kojom bi se omogućilo svrgavanje Bashara al-Assada i zaustavljanje sukoba. Dok god je on na vlasti, budućnost Sirije je upitna. Najnovija izvješća sirijskog Opservatorija za ljudska prava kažu da su ruski zrakoplovi od rujna prošle godine ubili tri tisuće osoba. Do danas je poginulo 360 tisuća osoba.