Davno ranije

Pet je kategorija konzumenata stripa, kaže Jacques Marny, a ja kažem da se u nekoj od njih svatko se od nas, barem u nekom razdoblju svoga života, može prepoznati. Prva su kategorija rutinski čitatelji, oni koji konzumiraju stripove koji su sastavni dio novina i časopisa. Slijede osviješteni, oni koje zadovoljava samo najbolje, i koji razlikuju dobar strip od lošeg stripa, umjetničko djelo od šunda. Treću skupinu čine preziratelji ili oni u najmanju ruku neprijateljski nastrojeni prema devetoj umjetnosti, a četvrtu kolekcionari, koje taj skup oslikovljenih riječi, zvukova, odnosno signala zanima najviše kao artefakt. Kad smo se upoznali, strip i ja, spadala sam u petu kategoriju: djeca i mladi. Predstavio mi se kao roman, što mi je tada bilo jednako normalno, kao i činjenica da me tata i mama zovu sine. Romane sam uglavnom posuđivala od Ivana: najprije one dječje, poput Mikijeva zabavnika i Mikijeva almanaha pa potom ozbiljnije, poput Dylana Doga, Alana Forda, Maksmagnusa, Mistera Noa i Martija Misterije.

Retrospektivno-perspektivno, stripove ubrajam u svoju slikovnu fazu, istu onu koju su obilježile divne Bajke u slici te Disneyjeve frustrirajuće slikovnice s više završetaka, nadasve okrutan atak na moj dječji linearni poredak. Kad je ta faza završila, postala sam vrlo usputna i rutinska konzumentica, ali donekle stripovski pismena i svjesna konvencija i komunikacijskog kodeksa te umjetnosti zaustavljenih slika, da se poslužim krasnim citatom Ranka Munitića. Kužim se u paletu filakera, berem metode dikcije i njihovu vezu s eksplikacijom psihološkog stanja junaka i izdaleka cijenim prave znalce i uživatelje, ali zazirem od udubljivanja u taj samosvjesni medij. Odnosno, zazirala sam. Sve dok mi Marin i Martina nisu velikodušno ustupili naramak stripova, a ja sebi nametnula obvezu da ih iščitam.

Nešto prije

Zagrijavala sam se dugo, gledajući ta tri strip-albuma i jednu kolekciju od 'puno stripova za malo para'. Danas ću, sutra ću, ma sljedeći tjedan imam više vremena. Unatoč zatreskanosti u knjige, nisam neprijateljski raspoložena konzumentica niti smatram da su stripovi vulgarizacija kulture i nešto što ugrožava čitanje 'pravih' knjiga, dapače: svemu što uključuje strukturu i tekst pristupam krajnje i frustrirajuće ozbiljno. U svojoj sam frustraciji, eto, u jednom nesretno odabranom trenutku pokušala autora jednoga od tih stripova uvjeriti da ja dulje čitam njegov strip negoli ga on crta. Znam, to je intuitivno vrijeme stripa kod svakoga drukčije, ovisi o afinitetu prema elementima sličice te subjektivnom doživljaju crteža, boje, kompozicije, ali ovo moje traje. I traje. I traje. Beskrajno traje i samo čitanje sličica, a tek kad poželim čitati između sličica! Dok vi pročitate četiri stripovske table, ja sam još na onoj jednoj pasici. A što mogu, prvi put me mama naučila čitati nešto prije negoli sam navršila pet godina, drugi put su me naučili čitati na faksu, i ovo drugo čitanje sam strašno dugo trenirala i više ga se nikad neću moći riješiti.

U procesu zagrijavanja za otvaranje posuđenih stripova doznala sam, iz teorije i prakse, da se strip uglavnom ili voli ili decidirano ne voli, a ljubiteljima i mrziteljima zajedničko je to što za svoju ljubav, odnosno mržnju, imaju premalo argumenata. Čitanju stripova pristupaju vrlo emotivno i impresionistički, i malo njih očito muče moja pitanja, navedimo tek neka od njih: kako uskladiti percepciju teksta i nepomične slike, odnosno kako paralelno pomno čitati dva kompleksna medija koji vape za medijalnom cjelinom? Ne, s filmom, rođenim iste 1895. godine kad i strip, nemam problema, hvala na pitanju. I on je kombinacija slike i teksta te svoju kontinuiranu i razgovijetnu cjelinu dobiva zahvaljujući montaži, ali u filmu slike brže promiču pa ne osjećam obvezu du(b)lje ih analizirati. Autonomni medij stripa mi, s druge strane, sa svojom povijesti, estetikom, društvenim i političkim karakterom pruža sve vrijeme na svijetu, a ja ne znam koju tehniku time managementa primijeniti. Ali krenuti se kompulzivno mora, pa sam krenula.

Netom poslije

Trajalo je valjda tjedan dana i bilo je i uzbudljivo i očekivano, i poznato i novo. Bilo je malo kao da gledam film, a malo kao da čitam (prave) romane i kratke priče, na samoj granici slikarstva i književnosti. Nekad sam imala osjećaj da se previše koncentriram na tekst pa sam se vraćala nekoliko kadrova ili tabli unatrag, da posvetim nepravedno zanemarenom koloritu i linijama pozornost kakvu zaslužuju. Nekad mi je nedostajalo povećalo da vidim što točno Larcenetovu fotografu Marcu piše na majici, ali onda bi me osupnula egzistencijalistička narativna nit te umetnuta filozofska rasprava u malom pa bih brzo smetnula detalje i kolorit. Zanimalo me opsesivno i što to u svojoj bilježnici črčka stripski alter ego Frederika Peetersa na početku Plavih pilula, ali tu mi je ono vizualno veoma brzo palo u drugi plan pred verbalnim, životnim miksom od asocijacija, nonšalancija i neke sjete u potki.

Adrenalin me stresao kad sam skužila Hermannovu oštru satiru i provokaciju štrumpfovskih kapica na glavama unproforaca i zgradu od švicarskog sira u kojoj, svaki u svojoj rupi, planduju činovnici Ujedinjenih naroda i odakle šalju protestne balone u Sarajevo. Neki su dijelovi Filipika na mene djelovali vrlo visceralno, drugi poput pametnih viceva, onih koji nikako više nisu smiješni pokušate li ih svesti isključivo na tekst, a najviše mi se svidjela oslikovljena dimenzija autorove strasti prema riječima, kojima se igra, ali i služi kao teškom artiljerijom ili direktnom šakom u oko.

Divni su mi bili svi ti, nasumično združeni i malo čime povezani stripovi i albumi, sa svojim suvremenim temama i sjajnim realističnim likovima, koji nisu superjunaci s mitskim potencijalom iz mojih romana, već samo junaci koji, opet Munitićevim rječnikom rečeno, 'putuju' iz sličice u sličicu sa svim svojim vrlinama i mnogim manama te nose kritiku i filozofiju suvremenog društva sa sobom. Ali... Ali. Ja i dalje malo više volim i bolje razumijem i više znam o riječima koje stvaraju slike nego o simbiozi teksta i slika koje obuhvaćaju prostornu i vremensku dimenziju istodobno. Volim kad piše da je bilo plavo poput različka i ljubičasto poput indiga jer, kad vidim te dvije boje pred sobom, osjećam obvezu razmišljati o njihovoj simbolici i razlogu zašto baš u kombinaciji s tim i takvim tekstom jedna odbija pogled, a druga uvlači, tako otvarajući ili zatvarajući kadar. Još mi je i jasna razlika između plošnog i trodimenzionalnog modeliranja, ali nisam baš per du s planovima i rakursima i muškim i ženskim linijama koje vode do komplicirane alkemijske spoznaje. Vidite već, moj voz sa stripovima možda je prošao, a možda još nije ni došao, ali vi ih ili počnite ili nastavite čitati jer ima mnogo razloga za to. Ja, zasad, iz pregolemog respekta i manjka vremena, neću.