Kod prvoga spuštanja tih nekoliko mehaničkih elemenata je bilo savršeni igrokaz. Vrući zrak iz dubine, koji se kondenzirao iznad rupe, davao je poseban ton toj, za povijest Čilea i rudarstva, jedinstvenoj noći.

Ostali smo fascinirani i duboko dirnuti, treba priznati, scenama izvlačenja rudara. Naročito zbog angažmana čileanskog predsjednika Sebastiána Piñejrea koji je, da se razumijemo, shvatio da će mu to prisustvo tijekom operacije, a posebno u završnici, nadomak rupe, donijeti svjetsku slavu, a doma, u Čileu, nevjerojatnu popularnost.

Slično tako i ministru rudarstva Laurenceu Golborneu, koji je bdio na cijelom operacijom, bio iskren u teškim trenucima, pomagao, doslovno, u svakom segmentu operacije koja je poreknuta kada nitko nije vjerovao da se rudare može izvući.

Ali taj kraj, koji nas je na neki način podsjetio na Spielbergove Bliske susrete treće vrste, podsjeća nas da smo bili svjedoci jedinstvene epopeje mašine i ljudi.

Čile nas je podsjetio na pozitivan argument koji govori da ljudska vrsta ima odlične i svijetle strane. Metodično i odlučno, ali, opet, jednostavno i ponizno, ta vrhunska sprega ljudi i strojeva je znala da se ne smije ići silom jer je nestabilni rudnik pokazao da se neće tolerirati improvizacije i nasilje.

Možda čuda za mnoge ima. Čudo je bilo to što nitko nije nastradao u rušenju rudnika 5. kolovoza, ali nakon toga sve je bilo vođeno željom da se poštuju struke.

Naravno, bilo je tu i mnogo vjere. Jer su dva dana nakon havarije, 7. kolovoza, obiteljima govorili da rudarima nema spasa, ako su uopće živi. I tu se pojavljuje volja koja želi pobijediti zaborav, siromaštvo, nepravdu, strah, depresiju. Ta je volja vodila bušitelje sondi koje su tragale naslijepo, sve do 20. kolovoza kada je u jedanaestom pokušaju probušen kanal promjera 12 cm  do rudara i kada je svijet čuo: 'Nas 33 smo dobro i zajedno.'

Tada nastupaju veliki akteri ove fantastične avanture. Ponajprije, pravi maher u cijeloj priči, Amerikanac Jeff Hart (40), dovučen iz Afganistana gdje je vodio bušotine i tragao za vodom. Hart je bio taj koji je u tzv. planu B (bušile su se paralelno tri rupe) rukovodio bušilicom T-130 i perfektno ju vodio ravno do rudara sve do subote, 9. listopada, kada je probijen tunel kroz koji će biti izvučeni.

Od ogromnog broja ljudi koje treba spomenuti tu su Jean Romagnoli, ekspert u sportskoj medicini, koji ih je pripremio da bismo ih vidjeli u tako dobrom stanju po ozlazu iz rudnika. A onda, naravno, i spasioci, ponajprije Manuel Gonzalez, koji se prvi spustio do njih i posljednji izašao iz rudnika, pretvoren u heroja Twittera i u lika koji već krasi majice čileanske mladeži.

Pa onda stručnjaci NASA-e koji su dizajnirali kapsulu Fenix za izvlačenje rudara, pa psiholozi, inženjeri, liječnici, lokalni spasioci i mnogi, mnogi drugi, sve do prevažnih članova obitelji koje je spontano počela voditi i animirati nenadmašiva Cristina Núñez, supruga rudara Claudia Yáñeza

Ona je govorila ono najvažnije, kako će biti i ostati solidarni oni dolje, tako moraju biti i ostati solidarni oni koji ih spašavaju. Brojat će se tu i oni, mnogi svakako, koji su stigli iz koristoljublja, da se reklamiraju, da pokupe dio kolača slave najvažnije akcije spašavanja rudara u povijesti. Ali toga ima svugdje, u svakoj humanitarnoj akciji.

Neće ni rudari ostati nevini. Ima i onih koji su vodili paralelne živote pa su im se ljubavnice i supruge rasporedile oko plijena. I toga će isto biti jer se već nude honorari od po 30.000 eura za pojedini ekskluzivni intervju, što za tu čileansku rudarsku sirotinju predstavlja ogroman novac (mjesečna im je plaća oko 500 eura).

I ne treba im zamjeriti što će postati globalni fenomen, što će im se život okrenuti i što su ušli u legendu, kao oni urugvajski igrači ragbija koji su se prije 38 godina avionom zabili u Ande, na čileanskoj strani (od 45 ih je preživjelo 16, i to oni koji su bili spremni jesti dijelove tijela poginulih), u još jednoj veličanstvenoj epopeji duha i ljudske volje.

Trebalo je to, prema tradiciji u kojoj na stotine rudara godišnje umre jer su uvjeti rada očajni, biti priča s tužnim završetkom. Ali ne, ljudi i strojevi su se spojili da bi nam pokazali kako ljudsko i tehnika mogu i moraju naučiti zajednički jezik, svejedno odvija li se to u tišini i zaboravu nekog brodogradilišta ili bilo koje druge industrije ili kada se to pred očima cijeloga svijeta pretvara u grčku ili šekspirijansku tragediju.

Dolazim iz toga djela svijeta. Poznajem te ljude i njihovu povijest. Odrastao sam s njima. Izgradili su oni i moju Patagoniju. A pustinja Atacame, gdje je i rudnik San Jose, krunica je sastavljena od štrajkova, marševa, tragičnih nesreća, nevjerojatnih pokolja u kojima je vojska i policija pucala na rudare, ukratko, kada kažemo pustinja Atacame, govorimo o siromaštvu, nepravdi, nasilju, sirovoj eksploataciji, robovlasništvu i smrti.

Osim što je spašavanje 33 rudara u Copiaco prekrasna priča pobjede ljudskog duha i sofisticirane tehnike, ona je i poruka cijelome svijetu: kada se ljudi ujedine, kada nude znanje i žrtvu, život odgovara životom i kvalitetom.

Zemlja je odgovorila: da život je važan. Bilo smo toga svjesni svaki puta kada je jedan rudar stizao na površinu i kada su nam suze išle niz obraza. To nas je pročišćavalo. I ne bismo to trebali zaboraviti.