Nedavni napad srpske paramilitarne jedinice na Kosovu na albanske policajce predstavlja posljednji u nizu nasilnih činova u proteklim godinama čiji je cilj destabilizacija najmlađe države u Europi. Nakon toga je uslijedilo neuvjerljivo nijekanje Beograda kako je bio uključen u ovu akciju, čak i da je o njoj uopće nešto znao. Međutim, ubrzo su masivne oklopne srbijanske jedinice prebačene na granicu s Kosovom, što je čak navelo američkog ministra vanjskih poslova Antonyja Blinkena na intervenciju kod srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića.

Nadam se da je ovaj incident konačno potakao i posljednje zagovornike politike popuštanja na razmišljanje. Priča koju smo dugo slušali kako je autokratski režim u Srbiji kamen temeljac stabilnosti na Zapadnom Balkanu sad je potpuno diskreditirana, obzirom da je Vučić putem svojih posrednika već dugo vrijeme poticao nemire i u Kosovu i u Bosni i Hercegovini. Usprkos tome, Washington je prije godinu dana "jamcu stabilnosti - Vučiću" postavio kao smjernicu svoje balkanske realne politike kako bi Srbiju izvukao iz zagrljaja Rusije i uključio je u ukrajinsku alijansu. Ova "diplomacija iz mašte" sad je konačno dosegla svoje granice.

Slike ovih dana zastrašujuće podsjećaju na one iz Hrvatske iz ljeta 1990., kada su srpske paravojne jedinice iz zasjede napale hrvatske policajce. Ti napadi počeli su mjesecima prije stvarnog početka rata u lipnju 1991. godine. Godinu dana kasnije, opet su srpske paravojne jedinice, od ožujka 1992. godine od svijeta odcijepili i bosanskohercegovačku prijestolnicu Sarajevo. Tada je srbijanski predsjednik Slobodan Milošević razradio plan za ujedinjenje svih srpskih područja u Jugoslaviji u jednoj državi i stvaranje Velike Srbije.

Što će Srbiji toliko oružje?

Trideset godina nakon jugoslovenskih ratova, u Beogradu se opet formirao režim koji manje ili više otvoreno pokušava ostvariti Miloševićev projekt. Najbliži Vučićev suradnik je moćni direktor obavještajne službe Aleksandar Vulin, glavni protagonist velikosrpskog nasljedničkog projekta nazvanog "Srpski svijet". Treći u tom savezu je ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić s kojim je Vučić u 1990-ima vodio Miloševićev propagandni aparat.

Velikosrpski trojac oko srbijanskog predsjednika postao je jasna i neposredna prijetnja susjednim zemljama Srbije koje su vojno daleko inferiornije. To dokazuju sljedeće činjenice: već 2021. godine je „Economist" pisao kako Srbija masovno kupuje oružje i time plaši svoje susjede. Prema podacima Stockholmskog instituta za istraživanje mira SIPRI, vojni proračun Srbije se od 2015. do 2022. godine udvostručio na gotovo 1,5 milijardi dolara. Usporedbe radi, taj proračun se udvostručio i u Kosovu, ali sad iznosi oko 100 milijuna dolara. Švicarski stručnjaci u ETH Zürich su u istraživanju naoružavanja te regije iz 2021. godine došli do zaključka kako to neumjereno naoružavanje bez ikakve sumnje podriva povjerenje u Srbiju na Zapadnom Balkanu, piše Rhotert za Deutsche Welle.

Kosovo kao Bosna i Hercegovina

Obzirom na ove činjenice, ne čudi što Priština odbija provesti odredbe Briselskog sporazuma o formiranju Zajednice srpskih općina iz 2013. godine, koji predviđa veliku autonomiju deset općina sa srpskom većinom na Kosovu. Treba spomenuti kako ustav Kosova ionako jamči velika prava nacionalnim manjinama. Iako one čine manje od osam posto stanovništva, od 120 zastupničkih mjesta, njih 20 je zajamčeno predstavnicima manjina, uključujući deset mjesta za Srbe koji ukupno čine negdje između tri i pet posto stanovništva. Također, na lokalnoj razini se jamči sudjelovanje manjina u donošenju odluka čim dosegnu deset posto broja stanovnika te općine.

Vlada Kosova Albina Kurtija strahuje kako bi se stvaranjem Zajednice srpskih općina mogla neopaženo stvoriti neka vrsta "Republike Srpske 2.0", slično kao u Bosni i Hercegovini. Autonomija koja je zajamčena bosanskim Srbima Daytonskim mirovnim sporazumom dovela je Bosnu i Hercegovinu sad na rub rata, budući da lider bosanskih Srba Milorad Dodik nastoji odvojiti Republiku Srpsku od BiH - i to uz znanje ili čak podršku Aleksandra Vučića.

Vojna sila može pomoći

Što Zapad može učiniti kako bi smirio situaciju? Treba shvatiti kako su srpske aspiracije na područja sa srpskom populacijom na Kosovu i BiH nešto realno. Tek će privremeno smiriti stanje ako se stabilizira akutno žarište, sad u Kosovu, ali se zapostavi Bosna. Jer će Beograd će se okrenuti u tom smjeru ako ga uplaši NATO stacioniran na Kosovu.

Praktično gledano, postoji brzo rješenje i to pojačanjem inače uspješnih vojnih misija koje vode NATO i EU na Kosovu (KFOR) i u Bosni i Hercegovini (EUFOR/Althea). Ovo se posebno odnosi na izuzetno oslabljenu misiju EUFOR u kojoj trenutno služi samo 1350 vojnika. Doista i na Balkanu postoji školski primjer kako preventivno slanje mirovnih snaga može spriječiti rat i obeshrabriti potencijalnog agresora. Prije 30 godina, u siječnju 1993. godine je u misiji Ujedinjenih naroda na sjeveru Makedonije uzduž granice sa Srbijom rasporedio mirovnu misiju od 1000 vojnika, oko polovice su bili su američki vojnici. Ova mala jedinica, spontano nazvana „nagazni okidač“ je uspješno odvratila svaki pokušaj Beograda provesti agresiju i na svog južnog susjeda i dugo godina je bila zaslužna za mir u toj zemlji.

Iz toga se nudi opcija postaviti jedinice KFOR-a na granici Kosova prema Srbiji, a EUFOR-a na toj granici u Bosni i Hercegovini. Ako bi NATO i EU trupe nadgledale granice Srbije prema tim susjednim zemljama, to bi predstavljalo čvrsto jamstvo miru. Misija UN-a u Makedoniji je to dokazala.

Skupo plaćen mir osigurati s tek nekoliko dodatnih jedinica svakako bi bila bolja opcija nego da se jednog dana opet moraju bacati bombe. Teško je zamisliti jeftiniju i učinkovitiju strategiju izbjegavanja sukoba i očuvanja ljudskih života.