U Hrvatskoj je suicid 2022. godine izvršilo 529 osoba, a u EU čak oko njih 46.000, objavili su ovih dana udruga Životna linija i Hrvatski savez udruga za mentalno zdravlje povodom Svjetskog dana prevencije suicida. Hrvatska još uvijek bilježi više stope smrtnosti zbog samoubojstva od prosjeka EU-a, s time da se suicid češće registrira na kontinentu u odnosu na primorske županije. Prema statistici Ministarstva unutarnjih poslova, lani su samoubojstvo počinili 401 muškarac i 128 žena. Odakle tako velika razlika po spolu?

'Na svaki počinjeni suicid dolazi 20 i više pokušaja. Muškarci ga češće izvrše, a kod žena se bilježe češći pokušaji. Neka od objašnjenja za veći udio muškaraca u izvršenim suicidima je to što oni koriste 'agresivnije' metode za to, primjerice oružje. S druge strane, oni rjeđe traže psihološku pomoć zbog još uvijek prisutnih socijalnih stavova i očekivanja da su muškarcima 'manje dozvoljeni' osjećaji kao što su tuga, krivnja i nemoć. Kod njih je veći sram povezan s takvim osjećajima i češće to doživljavaju kao slabost ili nešto što pokušavaju prikriti', tumači dr. Ana Pavlović za tportal.

Stručnjakinja iz najpoznatije hrvatske psihijatrijske ustanove ističe da oko 80.000 ljudi u svijetu počini suicid svake godine, što znači da na taj način s ovog planeta svakih 40 sekundi 'ode' po jedna osoba. Dok je 2015. godine samoubojstvo bilo na 17. mjestu uzroka svih smrti, u skupini osoba u dobi od 15 do 29 godina predstavlja drugi vodeći uzrok smrti, navodi dr. Pavlović.

Liječnica tumači da su pandemija i postpandemijsko razdoblje u velikoj mjeri utjecali na život mladih jer je socijalna interakcija, druženja i kontakti, upravo u toj skupini silno važna.

'Ono što je dobro činjenica je da se podigla svijest o tome i da se govori o mentalnom zdravlju mladih. Sva zalaganja povezana s prevencijom suicida moraju uključivati zdravstveni sustav, ali je važno naglasiti da je nužno uključiti i ostale sustave kao ključne u borbi protiv njega. Važne su edukacije javnosti, a osobito specifičnih struka koje su u bliskom kontaktu s mladim osobama, kao što su profesori, odgojitelji i stručnjaci uključeni u izvanškolske aktivnosti mladih. Ciljevi takvih projekata i akcija su osvještavanje i destigmatizacija psihičkih tegoba i poremećaja, ali i prepoznavanje znakova zbog kojih bi trebalo intervenirati', napominje dr. Pavlović.

U današnje doba komunikacije kojom dominira tehnologija postoji, naime, vrlo slabo poznavanje emocionalnog jezika i često pojedinci ne prepoznaju čak ni vlastita emocionalna stanja, a kamoli da uoče što se događa s drugim ljudima, pa i bližnjima.

'Budući da su danas postavljeni ideali savršenosti, ljudi jako teško prihvaćaju svoje opterećujuće ili negativne emocije kao što su tuga, ljutnja i strah. Danas ih se često povezuje sa slabošću. Važno je osvijestiti da se takvih emocija ne treba sramiti, a ako ih sami ne možemo regulirati, tada je važno potražiti pomoć', upućuje liječnica.

Rizični faktori

Odgovarajući na pitanje koja još stanja, uz depresiju, mogu biti kritična za pokušaj suicida, navodi da je prema istraživanjima 90-95 posto osoba koje su ga počinile imalo neki od psihijatrijskih poremećaja. Poremećaji raspoloženja, dominantno depresija i bipolarni afektivni poremećaj, povezani su s otprilike 60 posto suicida; otprilike 15 posto liječenih zbog tzv. velike depresivne epizode počini samoubojstvo, a suicidalna promišljanja prisutna su kod 80 posto depresivnih osoba.

U depresiji se suicidalne misli obično javljaju u ranim fazama bolesti, a pogoduju im simptomi psihotičnosti, panike i visoke anksioznosti, upotreba alkohola i drugih zabranjenih psihoaktivnih tvari te komorbiditet s drugim psihijatrijskom dijagnozama. U umu depresivne osobe, tumači dr. Pavlović, često postoji nerealno negativna i pesimistična percepcija realiteta, što rezultira bespomoćnošću, beznađem i nemogućnošću iznalaženja izlaza. Takve osobe kao jedino rješenje za svoju patnju iznalaze u suicidu. Važno je naglasiti da depresija uzrokuje vrlo veliku emocionalnu patnju i kao takvu ne smije ju se umanjivati ni zanemariti.

'I drugi psihijatrijski poremećaji predstavljaju rizični faktor za suicid, a to su bolesti kao što su shizofrenija, ovisnost o psihoaktivnim tvarima i poremećaji ličnosti. Treba istaknuti da i druge kronične tjelesne bolesti, osobito bolesti povezane s trpljenjem boli, mogu predstavljati rizični faktor. Također, određene životne krizne situacije, kao što su nestabilni interpersonalni odnosi, nedostatak socijalne podrške u tragičnim ili egzistencijalno ugrožavajućim situacijama te gubitci, mogu predstavljati rizični faktor', nabraja stručnjakinja, naglašavajući da je suicid složen fenomen koji nastaje kompleksnom interakcijom mnoštva faktora. U konačnici, nikad se ne može 'uprijeti prstom' u samo jedan razlog za izvršenje suicida: povremeno jedan neposredni razlog može predstavljati tzv. okidač, ali nikako isključivi razlog.

Kako se dijagnosticira i liječi depresija?

Depresija se dijagnosticira prema kliničkim kriterijima službenih medicinskih klasifikacija psihijatrijskim pregledom uz dijagnostičku psihologijsku obradu. Određeni simptomi depresije podrazumijevaju osjećaje i stanja koji su sastavni dio života te je tu važan kriterij u postavljanju dijagnoze trajanje simptoma i njihova utjecaja na funkcioniranje pojedinca, pojašnjava dr. Pavlović.

'Depresija se razlikuje i prema težini i u tom smislu se odabire tretman liječenja. U liječenju depresije važno je obuhvatiti cjelokupan biopsihosocijalni aspekt čovjeka te se koriste psihoterapija, farmakoterapija, druge biološke metode liječenja, a prema potrebi i socioterapijske intervencije. U određenim stupnjevima depresije preporučuju se lijekovi jer psihoterapijske metode nisu dovoljne. Liječenje lijekovima kod nekih ljudi pobuđuje strah ili ima određenu stigmu, ali upravo zato je važno naglasiti da je to sigurna metoda liječenja koja ne donosi nikakvu trajnu štetnost. Najčešće najveću učinkovitost ima kombinacija farmakoterapijskog i psihoterapijskog liječenja', otkriva dr. Pavlović, inače subspecijalistica psihoterapije.

Uloga bliskih osoba

Napominje da je u liječenju depresije, kao i u pružanju podrške bližnjih oboljelima, osobito važno pokazati razumijevanje za sva osjećanja i doživljavanja osobe u tom trenutku te nije uputno kritizirati je, docirati joj ili razuvjeravati je.

'U slučajevima u kojima depresivna osoba iznosi suicidalne ideje, misli ili planove, važno je znati da to predstavlja hitno stanje i da je u našoj zemlji uvijek dostupna hitna psihijatrijska služba, kojoj se takve osobe mogu javiti u bilo koje doba dana', upućuje dr. Pavlović.

Po pitanju obitelji i prijatelja onih koji su počinili suicid, kaže da su te osobe doživjele veliku traumu. Takav čin ostavlja vrlo kompleksne emocije, a često i osjećaj krivnje, pa bi svakako bilo korisno osigurati psihološku podršku bližnjima.

Je li to uopće moguće, jer u mnogim krajevima Hrvatske nedostaje psihijatara i psihologa?

'To je nažalost točno, osobito nedostaju stručnjaci koji se bave djecom. To je važno naglasiti da bi se u daljnje planiranje uvrstile i strategije za poticanje edukacije takvih stručnjaka. Ipak, treba istaknuti da u čitavoj zemlji postoji mreža hitne psihijatrijske službe kojoj se treba javiti ako osoba ima suicidalne misli, ideje ili planove. Za takve situacije uvijek postoji pomoć u čitavoj zemlji, jer suicidalnost je stanje koje zahtijeva promptnu pomoć i ona će se uvijek pružiti putem hitne službe koja potom daje daljnje preporuke o vrsti liječenja', uvjerava liječnica.

Analizirajući ulogu medija i drugih javnih čimbenika u prevenciji samoubojstva, ističe da strategije prevencije suicida zahtijevaju uključivanje svih slojeva društva i zajednice jer je u pitanju vrlo kompleksan fenomen s mnogostrukim faktorima uzroka, a usto je velik javnozdravstveni problem koji može imati dalekosežne i dugotrajne posljedice na bližnje, obitelj i zajednicu osobe koja je počinila suicid.

'U tom smislu mediji i sve javne službe imaju vrlo važnu ulogu, prvenstveno u osvještavanju, informiranju i podizanju svijesti o tom problemu. Budući da su psihičke bolesti vrlo često povezane sa sramom i pokušava ih se prikriti, istupi javnih osoba koje trpe psihičke tegobe svakako mogu pomoći u ohrabrivanju ljudi te umanjivanju njihovog srama i stigme. Javni istupi o psihičkim tegobama zahtijevaju veliku hrabrost jer izložiti sebe i svoje boli nije lako. Također, u medijskom izvještavanju i istupima treba biti oprezan jer određene pogrešne interpretacije, kao što su primjerice povezivanje suicida s jednim, točno određenim uzrokom, mogu biti i štetne. Vrlo je važno davati jasne i točne informacije', zaključuje dr. Pavlović.