'Izjava profesora Poljakovića je izjava pojedinca i treba je promatrati kao takvu, međutim, naša je odgovornost kao građana Republike Hrvatske, a posebice kao vršitelja javnih dužnosti, da osudimo sve oblike diskriminacije. Žalosna je činjenica da se ljudi ne samo u Hrvatskoj, već i u cijelom svijetu svakodnevno susreću s raznim oblicima diskriminacije. Homofobija je samo jedan oblik iste. Studentski zbor Sveučilišta u Zadru, kao predstavničko tijelo studenata i studentica Sveučilišta u Zadru, smatra da medijski istup profesora Poljakovića jasno i nedvosmisleno izriče diskriminaciju prema društvenim grupama koje čine dio i naše zadarske akademske zajednice', poručili su iz zadarskog Studentskog zbora. Također su pozvali sve relevantne institucije da reagiraju u skladu sa zakonom, a posebice Sveučilište u Zadru te Pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova u čijoj je ingerenciji diskriminacija na osnovu spolne orijentacije.

Tromost Studentskog zbora mnogi su njihovi kolege osudili. 'Sramotno je što Studentski zbor nema komentara na ovakve izjave profesora Poljakovića. Tijelo koje bi se trebalo brinuti o pravima studenata, među kojima je i zaštita od diskriminacija, a kada takvo nešto čujete od svog profesora onda se sigurno osjećate diskriminirano, postupilo je uistinu neprofesionalno. Osjećam se u potpunosti povrijeđeno izjavom koju je dao profesor i time izvršio diskriminaciju, ali također mi nije jasan stav Studentskog zbora. Žao mi je što me moji prijatelji, kolege studenti, ovim činom također diskriminiraju', izjavio je anonimni student (podaci poznati redakciji Radio Antene Zadar) komentirajući cijeli slučaj.

Reagiranje ovog studenta nije jedino. Naime, u međuvremenu je na Facebook grupi Sveučilišta u Zadru objavljeno otvoreno pismo jedne studentice koje se zgraža nad razmišljanjem svog profesora.

Zbilja mislite da osobama koje nisu katolici ili heteroseksualci ili ne-daj-bože desničari, nije do zasnivanja obitelji? Mislite li da nema građana Republike Hrvatske koji imaju uvjerenja potpuno različita od vaših, ali drže do svojevrsne tradicije? Jer to se zove biti zdrav – zadržati svoje i prihvatiti tuđe. To se zove biti religiozan, jer drugome činimo ono što bismo htjeli da drugi nama čine.
Provođenjem zdravstvenog odgoja bi se, prema najobičnijoj logici, trebao smanjiti broj spolnih bolesti, neželjenih trudnoća, a samim time nesretnih brakova ili pobačaja. Trebao bi se smanjiti broj nemogućnosti biranja vlastitoga puta. Smanjio bi se broj agresivnih ispada upućenih osobama seksualne orijentacije koja se razlikuje od naše. Nije li to ono što svaka dobra osoba želi? Da se zaustavi nasilje, da se smanji opća psihopatizacija društva? Isus Krist sigurno bi htio da ljudi šire mir i dobro. I da, žao mi je tog dobrog i velikodušnog čovjeka koji je živio jednom davno, koji je duhom bio napredniji od vremena u kojem je živio i koji bi se danas zgrozio kad bi shvatio kako su njegove riječi izokrenute i na koji ih način današnje izopačeno društvo upotrebljava', napisala je studentica.

Njeno pismo objavljujemo u cijelosti.

OTVORENO PISMO STUDENTICE POTAKNUTO NEDAVNIM HOMOFOBNIM ISPADOM ZADARSKOG SVEUČILIŠNOG PROFESORA IVANA POLJAKOVIĆA

'Mnogo se pisalo o uvođenju zdravstvenog odgoja u hrvatske škole. Mnogo se i pričalo o tome. Neki su pričali previše, neki su šutjeli. Stigao je, dakle, trenutak da nešto kažu i oni koji su šutjeli čitavo vrijeme. Ovaj tekst je inspiriran prethodnim predavanjem jednog zadarskog sveučilišnog profesora koji je, između ostalog, izjavio da je homoseksualnost bolest.

Zanimljivo je kako su se određene izjave mogle čuti netom pred blagdan Svih svetih, dan u kojem se isprepliću duhovne sfere živih i mrtvih, dan u kojem bi se, prema nekakvoj suštinskoj religijskoj ideji, bez obzira na to o kojoj je religiji riječ, trebalo širiti dobro, trebao bi se širiti mir, trebalo bi se propovijedati o tome kako čovjek treba ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe. Umjesto toga govori se o pranju mozga tijekom ispiranja mozgova.
U kvazi-sekularnoj državi koja svakodnevno propada, ljudi nerijetko imaju pogrešnu percepciju onoga što će zdravstveni odgoj značiti u školama. Prije svega, važno je naglasiti da zdravstveni odgoj ili seksualni odgoj ne znače neodgoj, što ne može biti očitije iz samih naziva. Enormno je jasno kako mnoga ljudska bića još uvijek žive u strahu da će biti išibana ako postave pitanja vezana uz reprodukciju čovjeka ili uz rodne identitete. Ali vrijeme je da se ovi strahovi prebrode.

U svome tekstu o zdravstvenom odgoju, profesor daje do znanja da će ideologija hrvatske vlasti koja se provodi pod krinkom demokracije uništiti obiteljske vrijednosti. Dragi gospodine, pogrešno ste shvatili. Zbilja mislite da osobama koje nisu katolici ili heteroseksualci ili ne-daj-bože desničari, nije do zasnivanja obitelji? Mislite li da nema građana Republike Hrvatske koji imaju uvjerenja potpuno različita od vaših, ali drže do svojevrsne tradicije? Jer to se zove biti zdrav – zadržati svoje i prihvatiti tuđe. To se zove biti religiozan jer drugome činimo ono što bismo htjeli da drugi nama čine.

Provođenjem zdravstvenog odgoja bi se, prema najobičnijoj logici, trebao smanjiti broj spolnih bolesti, neželjenih trudnoća, a samim time nesretnih brakova ili pobačaja. Trebao bi se smanjiti broj nemogućnosti biranja vlastitoga puta. Smanjio bi se broj agresivnih ispada upućenih osobama seksualne orijentacije koja se razlikuje od naše. Nije li to ono što svaka dobra osoba želi? Da se zaustavi nasilje, da se smanji opća psihopatizacija društva? Isus Krist sigurno bi htio da ljudi šire mir i dobro. I da, žao mi je tog dobrog i velikodušnog čovjeka koji je živio jednom davno, koji je duhom bio napredniji od vremena u kojem je živio i koji bi se danas zgrozio kad bi shvatio kako su njegove riječi izokrenute i na koji ih način današnje izopačeno društvo upotrebljava.

Žao mi je svih onih homoseksualaca koji se vole, poput većine mladih, u tramvaju, na klupici u parku ili u zadnjem redu u crkvi – žao mi ih je jer su zbog ljubavi fizički nastradali. Žao mi je djevojke iz Rijeke koju su vlastiti roditelji strpali u ustanovu određene naravi samo zato što je voljela jednu ženu. Izgubila je mladost.
Žao mi je svih onih svećenika koji zrače toplinom, a koji ne smiju otkriti prijatelju da su zaljubljeni.
Žao mi je svih djevojčica koje su zatrudnile prerano – zbog neznanja.
Žao mi je svih dječaka koji su prerano postali očevi, koji rade petnaest sati dnevno za dvoje djece i ženu koju ne vole, a od koje se ne smiju rastati jer je društvo naumilo da ostanu zajedno dok ih smrt ne rastavi.
Žao mi je svih onih obitelji koje zbog neimaštine ne koriste kontracepciju pa im djeca konstantno dolaze na svijet. A kruha i odjeće sve je manje, zbog čega će većina završiti samo osnovnu školu, iako su svi natprosječno inteligentni.

I na kraju, žao mi je svih onih ljudi koji ne žele otvoriti svoje vidike i prihvatiti promjenu – oni gube na duhovnosti. Žao mi ih je jer se boje sebe. Zato što su to što jesu.'