Ako je poznato da je na burzi rada krajem travnja bilo 308.869 nezaposlenih, može li se očekivati da će nova sindikalna organizacija postati najbrojnija u Hrvatskoj?
Kad bi se većina nezaposlenih osoba i učlanila, vjerojatno bismo bili sindikalna organizacija koja bi zastupala interese jedne od najbrojnijih grupacija. Doduše, uz službenu brojku nezaposlenih, postoji i više desetaka tisuća osoba koje su izgubile prava na Zavodu za zapošljavanje, ali su i dalje nezaposlene, te 75.000 radnika koji rade i ne primaju plaću. Pitanje je dana kad će ostati bez posla. Ako pogledate cijelu jednu 'vojsku nezaposlenih', pa i onih 17.500 mladih i visokoobrazovanih osoba koje nisu starije od 35 godina i koje nemaju nijedan dan radnog staža u radnoj knjižici, nužno je bilo samoorganiziranje nezaposlenih. Krajnje je vrijeme da se izvrši pritisak na Vladu, koja god politička opcija bila u većini, da bi se počelo sa zapošljavanjem.

Kako planirate izvršiti pritisak na vladajuće, jer je poznato da brojne mjere dosad nisu pokazale rezultate?

Počeli su javni radovi, pa je građane koje pošalju na takav posao nužno i platiti. Puno se govori i o pretpristupnim fondovima EU-a, no ništa se ne čini. Hrvatska je, govori se, iskoristila svega pet posto od tih sredstava. Mlade i visokoobrazovane ljude treba obučiti da bi izrađivali projekte za sredstva iz pretpristupnih fondova. Čuli smo i prijedlog gradonačelnika Milana Bandića o formiranju fonda za nezaposlene koji će dijeliti jednokratnu pomoć umirovljenicima i nezaposlenima. Pozdravljamo takvu ideju, ali ne i način raspolaganja novcem. Predlažemo beskamatno dati ta sredstva onima koji se odluče pokrenuti obrt ili proizvodnju te zaposliti određeni broj radnika. Naš je prijedlog i za jednu kunu dati napuštene gradske prostore u Zagrebu obrtnicima, npr. ženama iz tekstilne industrije. One bi uredile svoje obrte i tako mogle raditi. Postoje i zapuštena zemljišta na kojima bi se mogli podići plastenici. Sve su to mogućnosti koje se nude ako bi bilo političke volje i ako bismo imali Vladu koja će biti zainteresirana da to uopće čuje, a onda i prihvati.

Bliže se parlamentarni izbori. Mogu li se takvi prijedlozi naći i u izbornoj kampanji kroz listu koju bi vodili upravo predstavnice i predstavnici Sindikata nezaposlenih?
Ujedno sam predsjednica Demokratske stranke žena, pa su ideje o kojima govorim, ali i osnivanje Sindikata nezaposlenih, proizašle iz pomoći u pojedinačnim slučajevima. Održavali smo i predavanja za nezaposlene i umirovljenike, pa se kroz DSŽ i uz angažman nezaposlenih radnica stvorila ideja o sindikalnom organiziranju. Oštro se, primjerice, protivimo izjednačavanju mirovinskog staža preko leđa žena. Ako se starosna granica za odlazak u mirovinu i treba izjednačiti, onda se to treba učiniti tako da se muškoj populaciji skrati staž i mladim ljudima oslobode radna mjesta. Ženama bi krajnji rok za odlazak u mirovinu trebao biti 60 godina, no bilo bi dobro da odu i prije.

Odlučili ste se, dakle, izaći na sindikalnu scenu. Što zamjerate sindikatima i sindikalnim vođama?
Najviše im zamjeram to što ništa ne rade za radnike. Stalno ponavljam da je nužno sačuvati svako radno mjesto, jer je ono dragocjenost. Preduvjet slobode čovjeka upravo je ekonomska neovisnost. Dakle, nismo slobodan narod. Još u vrijeme Polančeca za Praznik rada smo, kao predstavnice DSŽ-a, isfućkale i samog ministra i sindikalne vođe. To mislimo i danas. Prvomajska podjela besplatnoga graha, ruža i karanfila jedna su velika farsa, jer sve to platimo i preplatimo preko komunalnih računa. Nijedan od njih nikad nijednu kunu nije izvadio iz svog džepa da bi dao nezaposlenima ili onima koji nemaju.