Deset godina nakon rušenja simbola američke moći, tornjeva World Trade Centra 11. rujna 2001, SAD se sveo na vlastitu sjenu, gotovo reflektirajući kletve terorista koji su, uz vizuru Manhattana, promijenili političku svijest i razmišljanja milijuna Amerikanaca. U mnoštvu važnih odluka i događaja pod diktatom Washingtona, proteklo desetljeće najsnažnije obilježava duboka podjela birača na one koji su izabrali prvog tamnoputog predsjednika u povijesti SAD-a te na one koji kliču uzletu mladih jastrebova na ekstremnoj političkoj desnici
SAD, negdašnji svjetski hegemon i globalni promotor nacionalnih vrijednosti, danas s mukom traži vlastito mjesto među nadolazećim ekonomskim divovima. Dok je Pentagon izvodio ratne operacije u Iraku i Afganistanu, američki studenti upoznavali su se s rastom nadolazećih svjetskih ekonomskih sila: Kinom, Indijom, Rusijom i Brazilom.
U međuvremenu, dugovi su došli na naplatu: američka vlada potrošila je od 11. rujna 2001. oko sedam bilijuna dolara na obranu, nacionalnu sigurnost i obavještajne službe, pri čemu se proračun za potonje udvostručio, a više od 800.000 Amerikanaca dobilo je pristup tajnim objavještajnim podacima, piše Radio Slobodna Europa. Osnivanje Ministarstva domovinske sigurnosti i Nacionalne obavještajne službe predstavljalo je najveću reorganizaciju federalne birokracije od Drugog svjetskog rata, a vojna potrošnja SAD-a danas čini gotovo polovinu ukupne svjetske vojne potrošnje.
Prema procjenama New York Timesa, Al Kaida je potrošila oko pola milijuna dolara za napade na New York i Washington, a SAD je samo na rat protiv Al Kaide potrošio 3,3 bilijuna dolara – iznos jednak petini američkog državnog duga – ili oko sedam milijuna za svaki dolar koji je Al Kaida potrošila na terorističke udare na SAD.
Neslobodni Amerikanci
Prvi put u svojoj povijesti SAD nije povisio poreze za financiranje ratova, pa su ratovi u Afganistanu i Iraku vođeni posuđenim novcem, što je u konačnici i rezultiralo upravo golemim proračunskim deficitom te snižavanjem kreditnog rejtinga, upozorava profesor međunarodnog prava Michael Mandelbaum sa Sveučilišta Johns Hopkins, koji smatra da je jedna od najozbiljnih posljedica napada 11. rujna upravo to što je unutarnja politika pala u drugi plan američkih dužnosnika.
Iako SAD još uvijek predstavlja najjače svjetsko gospodarstvo, politički rat u Washingtonu i sumnje u sposobnost tamošnjih političara da u rokovima vraćaju nagomilane bilijune dolara duga nagnale su bonitetnu agenciju Standard & Poor's da državi snizi kreditni rejting, što je aktualiziralo strahove od sloma svjetskih financijskih tržišta i lansiralo cijene zlata na povijesne vrhunce.
Ako je pad kreditnog rejtinga bio rezultat previranja u Kongresu koji je pod snažnim pritiskom jurišnih odreda preplaćenih lobista, novi pad kredibiliteta SAD-a u svijetu daleko je manje iznenađenje. Taj teren urušava se posljednjih deset godina, otkad je uz ničim opravdani rat u Iraku administracija predsjednika Georgea W. Busha neposredno nakon 11. rujna 2001. počela narušavati građanska prava i slobode, koje su tamošnji aktivisti izborili sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Uz punu aktivaciju zatvora u Guantanamu, gdje su dovlačeni osumnjičeni teroristi uglavnom iz islamskog svijeta, Bijela kuća pod Bushom zaboravila je na proklamirane svete američke vrijednosti demokracije, slobode govora i vjere te slobodnog tržišta, uvodeći niz drakonskih mjera, uključujući – neslužbeno – mučenje zatvorenika i nove programe obavještajnog nadzora nad američkim državljanima.
Osjećaj olakšanja zbog činjenice da je SAD u posljednjih deset godina izbjegao još jedan veliki teroristički napad debelo je plaćen - globalni rat protiv nevidljivog neprijatelja ostavio je duboki trag u američkoj svakodnevici, a posljedice građani osjećaju na gospodarskoj, političkoj i osobnoj razini.
Kao rezultat donedavno nezamislive opresije, gotovo 80 posto Amerikanaca danas se smatra manje slobodnima nego prije deset godina, a svega 53 posto građana smatra da je zemlja danas zaštićenija od terorističkih napada. Istodobno, prema anketi instituta Brookings i Public Religion Research iz Washingtona, objavljenoj neposredno uoči desete godišnjice 11. rujna, gotovo 70 posto ispitanika smatra da svijet danas manje poštuje SAD nego prije napada na WTC.
SAD izvozi cenzuru
Da je nešto trulo u SAD-u, postalo je bjelodano i kadasu urednici najutjecajnih američkih tiskovina, s nekoliko godinazakašnjenja, priznali da su pribjegavali autocenzuri kako oni injihovi novinari ne bi bili izloženi javnom linču i optužbama za izdajuzbog preispitivanja ranih odluka Bushove administracije. O ozbiljnosti problema ovih dana svjedoče i poruke s konferencijeMeđunarodne federacije novinara, koja se ovog vikenda održava uBruxellesu. Okupljeni medijski djelatnici i aktivisti za ljudska pravaupozoravaju da se novinari moraju oduprijeti pokušajima cenzure,opravdanom 'argumentima o nacionalnoj sigurnosti koje se koristi kako bise ugušilo promišljanje vladinih politika nakon terorističkih napada11. rujna na SAD'. Negativan primjer iz SAD-a prelio se u medije mnogih drugih država, teje vladama omogućeno da izbjegnu kritike javnosti, priopćio je IFJ, uznapomenu da su zakoni za borbu protiv terorizma omogućili vladinimpravosudnim tijelima da nadziru novinare, od kojih su neki morali odatisvoje izvore, dati svoje snimke ili su bili optuženi zbog objaveinformacija navodno štetnih za nacionalnu sigurnost.
U jeku Bushove agresije, američki sociolog Immanel Wallerstein ustvrdio je da hegemonija sama puše u krila svojim suparnicima. Ona, naime, hrani kreditima srednju i nižu klasu da bi pučanstvu omogućila životni stil na razini najmoćnije države svijeta, što dovodi do nižih profita. Pojavljuju se prve naznake nevolje na svjetskim financijskim tržištima, a usporeni rast proizvodnje prati fokusiranje na zaradu isključivo putem upravljanja i manipulacija financijama. U svrhu stvaranja protucikličke potražnje, porast će potreba za vojnom potrošnjom, no s obzirom na to da vojska ne može nametnuti autoritet na svjetskim financijskim tržištima, doći će do konačne fiskalne krize unutar hegemonijske države.
Danas, 20 posto najbogatijih Amerikanaca kontrolira oko 84 posto nacionalnog bogatstva, dok 40 posto siromašnijih s dna ljestvice drži - 0,3 posto bogatstva, pokazalo je prošlogodišnje istraživanje Harvard Business School/Duke Universityja. Zanimljive su i rasne podjele: prosječno bogatstvo bijele obitelj prije dvije godine iznosilo je 113,149 dolara, što je 20 puta veći iznos od onoga kojim u prosjeku raspolaže crna obitelj (5,677 dolara) i 18 puta više od prosjeka hispanske obitelji (6,325 dolara). Riječ je o najvećoj razlici između bijelaca i manjina od početka popisivanja podataka 1984. godine.
Prijeteća nejednakost u raspojeli dohotka
Nije, međutim, riječ samo o siromaštvu, već i o razlikama u prihodima koje su 2007. dosegle rekordnu razinu i tako srušile neslavan rekord iz 1929. godine, netom uoči nastupa Velike depresije, izvještava CBS. Posljednji dostupni podaci, valja napomenuti, prikupljeni su prije nego što su SAD poharali val nezaposlenosti i osiromašenje velikog broja Amerikanaca, kao posljedica posljednje financijske krize.
Prema pokazateljima CIA-e, SAD je 39. na listi 136 zemalja po nejednakosti u prihodima, a ravnomjerniju distribuciju imaju, primjerice, Rusija, Iran, Turkmenistan i Jemen.
Ekonomist Joseph Stiglitz ustvrdio je da je jedan posto najbogatijih Amerikanaca prije 25 godina držao 12 posto nacionalnog bogatstva, dok sada kontrolira gotovo 25 posto. U posljednjem desetljeću njihovi prihodi narasli su za 18 posto, dok su prihodi srednje klase pali. 'Zbog takve elite SAD danas izgleda više kao banana republika nego ekonomska demokracija', napominje demokratska kongresnica Jan Schakowsky iz Illinoisa.
Najodgovorniji su političari u Washingtonu, od kojih mnogi pripadaju najelitnijem američkom postotku. Politolog Larry Bartels s Vanderbilta p(r)okazao je da senatori uglavnom ispunjavaju želje najbogatije trećine svojih birača, manje su osjetljivi na zahtjeve birača srednje klase, dok ni u čemu ne udovoljavaju traženjima najsiromašnije trećine. Rastući jaz između bogatih i siromašnih Amerikanaca nije, dakle, slučajnost, već je rezultat političkih odluka među kojima su smanjenje poreza na kapitalnu dobit i visoke prihode.
