Velika koalicija za demokratska društva nije baš poželjna, ali je posve legitimna, a u nekim europskim državama i uobičajena politička mogućnost. Velika koalicija predstavlja savez dviju najvećih stranaka u državi, a za njom se ponajviše poseže u situaciji kada nijedna od (najčešće) dvije velike stranke ne može s manjima sastaviti parlamentarnu većinu i postaviti vladu kao izvršnu vlast, dakle ona je jedna od zadnjih opcija kojima se želi izbjeći ponavljanje nedavno održanih izbora.

Primjeri velike koalicije u europskom kontekstu aktualne su vlade u Njemačkoj i Austriji koje imaju dosta iskustva s vladavinom velikih koalicija, naročito ova druga, u kojoj je koalicija socijaldemokrata i narodnjaka na vlasti većim dijelom u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. Velika je koalicija zapravo u Austriji najčešća forma koalicija na državnoj razini te ju je od 1945. do 1966. predvodila Narodna stranka (ÖVP) odnosno kancelari Leopold Figl (1945-1953), Julius Raab (1953-1961), Alfons Gorbach (1961-1964) i Josef Klaus (1964-1966), dok je socijaldemokratski SPÖ bio manji partner. To se promijenilo u razdoblju koje je započelo 1987., kada su zbog boljeg izbornog rezultata liderstvo u austrijskoj velikoj koaliciji preuzeli socijaldemokrati, tada predvođeni kancelarom Franzom Vranitzkim (1987-1997), nakon čega su vladu vodili socijaldemokrati Viktor Klima (1997-2000), Alfred Gusenbauer (2007-2008) te Werner Faymann (2008 - ...). Pritom je u austrijskom parlamentu Nationalratu naravno uvijek bilo i drugih stranaka u opoziciji, a nikad se nije dogodilo da dio vladajuće koalicije uz dvije najveće stranke bude i treća stranka po osvojenim glasovima.

Njemačka ima iskustva s velikom koalicijom CDU-a i SPD-a u razdoblju od 1966. do 1969., kada je pod demokršćanskim kancelarom Kurtom Georgeom Kiesingerom SPD prvi put nakon Drugog svjetskog rata postao dio vlade, čije je vodstvo – ali u koaliciji s liberalnim FDP-om – preuzeo nekoliko godina kasnije i postavio Willyja Brandta za kancelara. Drugi primjeri velike koalicije u Njemačkoj su kabineti Merkel 1 i 3, prvi od 2005. do 2009., nakon što je dotadašnji socijaldemokratski kancelar Gerhard Schröder tijesno izgubio izbore. CDU je osvojio 35,2 posto glasova i 226 mjesta u Bundestagu (od tada sveukupno 614), dok je SPD dobio 34,2 posto glasova i 222 zastupnika. Tada su uz CDU/CSU i SPD u Bundestag ušle još tri manje stranke (Zeleni, FDP i tvrdo lijevi PDS, prethodnik aktualne Die Linke), s podrškom između osam i devet posto glasača, ali se kroz postizborne razgovore među strankama pokazalo da liberalni FDP ne želi u koaliciju s dotad vladajućima SPD-om i Zelenima, dok Zeleni nisu htjeli u koaliciju s CDU/CSU-om i FDP-om. S PDS-om nitko nije htio koalirati jer je riječ o stranci nasljednici komunista koji su vladali u DDR-u.

Dakle, do velike koalicije CDU-a i SPD-a u Njemačkoj je 2005. došlo nakon što se pokazalo da sve druge koalicijske opcije ne mogu biti realizirane, a kako bi se izbjegli novi izbori. Kada je pak riječ o aktualnoj velikoj koaliciji koja vlada Njemačkom, do nje je došlo nakon što FDP – preferirani koalicijski partner Angele Merkel – nije uspio prijeći prag od pet posto na izborima 2013. CDU/CSU su zamalo dobili apsolutnu većinu mjesta u Bundestagu, ali ipak nisu sami mogli sastaviti parlamentarnu većinu te su započeli pregovore sa Zelenima i SPD-om. S druge strane, matematički je bila moguća i vladajuća koalicija SPD-a, Zelenih i Die Linke, ali su je odbijale sve tri stranke iz svojih specifičnih razloga. Uskoro se pokazalo da CDU i Zeleni još uvijek ne mogu zajedno na saveznoj razini, tako da je SPD ostao jedini u igri kao potencijalni koalicijski partner za Merkeličin CDU. Parlamentarna su opozicija kabineta Merkel 3 - koji drži 82 posto mjesta u Bundestagu - pak Zeleni i Die Linke.

No značajna razlika u odnosu na Hrvatsku je i to kako u Njemačkoj funkcionira unutarstranačka demokracija. Primjerice, od 45 do 60 zastupnika CDU/CSU-a već je više puta glasalo protiv politike svoje kancelarke Angele Merkel u grčkoj krizi, a u frakciji od 311 zastupnika oni predstavljaju nezanemarivu šestinu. Također su poznati brojni drugi primjeri zastupnika u Bundestagu koji su glasali protiv prijedloga svoje stranke i kancelara/ke što se u Saboru događa iznimno rijetko. U Njemačkoj ne postoji samo demokratska kontrola vlade koju vrše opozicija, mediji i javnost nego i zahvaljujući neovisnosti zastupnika unutar stranaka vladajuće koalicije, tako da aktualna velika koalicija koja nominalno ima 504 mandata od sveukupno 631 - 311 ima CDU/CSU, a 193 SPD - ne može uvijek računati na neupitnu lojalnost zastupnika, dok se u Hrvatskoj u dosadašnjem radu Sabora pokazalo bitno drugačije.

U suvremenoj europskoj političkoj povijesti, dakle onoj nakon Drugog svjetskog rata, nije moguće pronaći primjer u kojemu je treća stranka po osvojenim glasovima svoje sudjelovanje u stvaranju parlamentarne većine uvjetovala zajedničkom koalicijom s dvije najveće stranke koje pritom mogu zajedno sastaviti vladu ako se dogovore. Hrvatska je zapravo doista u nesvakidašnjoj situaciji kada je riječ o demokratskoj praksi s obzirom na to da SDP Zorana Milanovića i HDZ Tomislava Karamarka isključuju mogućnost postizbornog koaliranja što bi zapravo bila velika koalicija, dok Most Bože Petrova (trenutačno) isključuje mogućnost koaliranja s te dvije stranke pojedinačno. Problem aktualne političke sapunice u Hrvatskoj je taj što dvije najveće stranke a priori odbijaju zajedničku, veliku koaliciju koja nije ništa neuobičajeno, ali je zato najnovija ideja Mosta - svojevrsna supervelika koalicija - novum europske političke prakse.

Uzimajući Njemačku kao ekvivalent, to bi bilo kao da Zeleni istovremeno odbijaju pojedinačno koalirati s CDU-om i SPD-om i inzistiraju na koaliciji sastavljenoj od CDU-a, SPD-a i Zelenih, iako CDU i SPD mogu sami sastaviti vladu. Čini se da su se tri najbrojnije stranke u Saboru dovele u situaciju koja isključuje normalnu europsku demokratsku praksu što bi bile koalicije SDP - Most, HDZ - Most ili HDZ - SDP te se pregovara o idejama koje nitko u Europi nikad nije predložio kao način postizbornog sastavljanja vlade.

Naime, kada bi Domoljubna koalicija (59 mandata) i Hrvatska raste (56 mandata) pristale na prijedlog Mosta (zasad 15 mandata) o supervelikoj koaliciji, to bi značilo da vladajuća većina u Saboru od sveukupno 151 mjesta ima 130! S obzirom na to da se Hrvatska raste pridružio i IDS poslije izbora, to bi bila parlamentarna većina od 133 mandata, a ako tome pribrojimo i osam zastupnika manjina, koji najčešće podržavaju vladajuću većinu, to bi sveukupno bio 141 mandat vladajućih. Deset zastupnika opozicije onda bi valjda bili iz stranke Milana Bandića, HDSSB, Radimir Čačić i Ivan Vilibor Sinčić, Stipe Petrina i HRID. To je ekstremna verzija aktualnog Mostovog prijedloga, no on se može realizirati i na druge načine. Npr. ako se računaju samo zastupnici Mosta (15), HDZ-a (48) i SDP-a (43) - s obzirom na odbijenicu HNS-a i Laburista da sudjeluju u supervelikoj koaliciji te mogućnost da HDZ odustane od partnera iz Domoljubne koalicije - ta bi koalicijska konstelacija opet imala iznimno moćnu vladajuću većinu od 106 mandata, odnosno 70 posto od sveukupnog broja mandata. Za promjenu Ustava potrebna je dvotrećinska većina, dakle 66 posto mandata.

Austrijski mediji o postizbornim pregovorima u Hrvatskoj već pišu kao o 'demokratsko-političkom eksperimentu'. Kad bi se ostvarila trenutačna ideja Mosta o supervelikoj koaliciji tri najjače stranke u parlamentu, to bi u europskoj političkoj praksi zasigurno bio dosad neviđen eksperiment, za koji nitko ne zna kako bi funkcionirao u praksi.