Za sklapanje bračnog ugovora ne postoji nikakva špranca pa supružnici po slobodnom nahođenju 'crno na bijelo' uređuju imovinskopravne odnose na postojećoj ili budućoj imovini. Bračni, izvanbračni i istospolni partneri mogu jednostavno urediti svoje odnose po pitanju bračne/partnerske stečevine - formalno, nije im potreban ni odvjetnik, jer ugovor postaje pravovaljan ovjerom javnog bilježnika.

U braku i srodnim oblicima zajedničkog života - izvanbračnoj zajednici ili registriranom partnerstvu - valja razlikovati zajedničku stečevinu, dakle imovinu koju partneri suvlasnici stječu za vrijeme trajanja braka, odnosno od početka do prestanka stvarnog trajanja zajedništva (u pravilu zajedničkog života) od vlastite imovine koja je stečena prije stupanja u zajednicu, ili darovanjem/nasljedstvom za vrijeme trajanja zajednice i nije predmet podjele.

Budući da (zajednički) život piše romane, u slučaju nepostojanja bračnog ugovora, neiscrpne su mogućnosti sporova. Potvrđuje to i poznata odvjetnica Dafinka Večerina, specijalizirana za obiteljsko pravo, čije je iskustvo osobito relevantno u svjetlu činjenice da u Hrvatskoj ne postoji nacionalni registar bračnih ugovora pa je nemoguće utvrditi njihov broj i trendove. Dafinka Večerina tvrdi da su bračni ugovori u Hrvatskoj sve češća pojava.

Primjeri komplikacija

Bračni ugovor instrument je pomoću kojeg bračni ili ostali partneri mogu, primjerice, ugovoriti da u slučaju prekida zajednice jednom od njih ostaje veći dio imovine, da im dionice ili plaće budu vlastita imovina umjesto stečevine (inače, autorsko djelo vlastita je imovina, ali imovina stečena od tog djela bračna je stečevina). Moguće je, recimo, ugovoriti i da partner koji odlazi iz stana prilikom razvoda braka ima pravo prvokupa.

Utvrđivanje bračne stečevine inače se može dosta zakomplicirati, kao u slučajevima kad su roditelji jednog od partnera novčano pomogli u kupnji zajedničkog stana, ili kad su u pitanju umjetničke slike ili skupi odjevni predmeti koji također mogu predstavljati bračnu stečevinu. 

'Uvijek se misli da je uvredljivo da se to ugovara. Ljudi, međutim, postaju sve praktičniji i privatno je vlasništvo sve izraženije pa se bračnim ugovorima skraćuju muke prilikom podjele imovine', kaže Večerina, iza koje je 20-ak takvih ugovora. Daleko češće radi na sporazumima o podjeli bračne stečevinekoji se također mogu sklopiti za vrijeme braka, ali se obično sklapaju prilikom razvoda kako bi se izbjegle sudske parnice.

Istina je, dodaje, da za bračnim ugovorima najčešće posežu bogatiji, jer 'onaj tko ima više, više brine i želi se osigurati'. Imala je slučaj jednog para koji se rastao jer je veoma bogati partner htio sklopiti bračni ugovor i 'ostaviti sitnicu' drugoj, povrijeđenoj polovici, koja je takav potez smatrala uvredljivim.

Večerina ne želi pozivati ljude da sklapaju takve ugovore, jer joj se to čini poput 'miješanja trgovine u emocionalni život', ali ipak priznaje da su oni korisni jer mogu spriječiti mučne situacije, kako za koji imaju mnogo nekretnina tako i za one s jednom ili - nijednom. Primjerice, ako bračni par živi u kući njegovih ili njezinih roditelja, tu nije riječ o bračnoj stečevini, ali prilikom razvoda onaj tko odlazi ima pravo na vrijednost polovice ulaganja – ako su, recimo, postavili centralno grijanje ili podigli kat. Upravo oko takvih situacija nastaju dugotrajne parnice, upozorava Večerina.

Sarnavka: Pitanje zdrave pameti

Sanja Sarnavka, predsjednica udruge B.a.B.e., ističe da bi bračnih ugovora trebalo biti puno više u Hrvatskoj, u kojoj se raspada svaki treći brak, a procesi oko imovine traju i po 10-15 godina. 'Upravo kod nas gdje se krvavo stječe trebalo bi sklapati bračne ugovore, a ne da se događa da netko iseli iz stana, a mora nastaviti plaćati stambeni kredit', kaže Sarnavka napominjući da bi 'sirotinja trebala još više misliti na to, a bogati su bogati zato što misle'.

Navodi da joj je prošlog tjedna prodavačica u trgovini ispričala da teče već osma godina otkako se s troje djece iselila iz nekretnine u bijegu od nasilnog muža. On je ostao živjeti u kući, koju navodno pokušava prodati, dok ona i djeca u međuvremenu životare.

Pitanje je zdrave pameti potpisati ugovor baš u vrijeme dok se najviše volite, kako biste se pravedno sve dogovorili, a ne da se supružnici, ako dođe do razvoda, osvećuju jedno drugom preko djece i imovine', ističe Sarnavka. Svoje uvjerenje ilustrira primjerima koji su najčešći u ruralnim sredinama, kad se 'udaju kćeri'. One odlazi živjeti u kuće njegovih roditelja, koji dižu kat i odvajaju ulaz, ne prebacujući vlasništvo. Kad se te žene razvode, ostaju bez ičeg, jer navodno nema zajedničke imovine iako su i one ulagale, farbale, dizale kredite...

Većina tih žena, upozorava Sarnavka, ostaju beskućnice nakon 20-30 godina bračnog života na imanju. Dogodilo se to i ženi koja je s četvero djece završila u sigurnoj kući, iz koje je morala izaći, a sad jedva plaća podstanarstvo. Poznata aktivistica najavljuje i da će se uskoro otvoriti tzv. tranzicijski smještaj, po uzoru na djecu koja odlaze iz domova i ostaju bez socijalne skrbi, u jednoj županiji na istoku Hrvatske. Uz pomoć lokalnog centra za socijalnu skrb, žene će se dodatno osposobljavati i educirati za ekonomsku neovisnost, primjerice za eko uzgoj voća i povrća.

Sve, zaključuje Sarnavka, govori u prilog sklapanju bračnih ugovora, a s obzirom na to da su u Hrvatskoj izjednačeni vjerski i civilni brak, predlaže da se barem pri matičnim uredima dijeli prigodna brošura, kad već mladenci takvu informaciju neće dobiti u crkvi zbog načela 'što bog sastavi, bog ne rastavi'.