Upravo zbog svega navedenog smatrali smo da bi bilo korisno na jednom mjestu sakupiti sve do sada javno poznate relevantne argumente i činjenice vezane uz sporazum te ih, sine ira et studio, izložiti.

1. Geografske specifičnosti

Hrvatska je zbog posebnosti geografskog položaja i izgleda malena zemlja s izuzetno dugim granicama. One su pak u velikoj mjeri lako utvrdive prirodnim barijerama (npr. granica s Mađarskom ili Srbijom), dok je s druge strane riječ o povijesno poznatim i utvrđenim granicama na kopnu (npr. sa Slovenijom) ili na moru s Italijom. Budući da se i na povijesnim i prirodno određenim granicama javljaju sporna mjesta (npr. pitanje Martina na Muri), sasvim je logično očekivati da će posebno problematične biti točke na kojima granica u povijesti nikad nije postojala.

BiH je formirana kao posljedica osmanlijskog prodora na Balkan i njezine se granice utvrđuju sredinom 19. stoljeća, da bi tijekom Kraljevine SHS i Jugoslavije bilo raznih teritorijalnih eksperimenata. Formiranjem druge Jugoslavije povijesne granice BiH postaju administrativne i kasnije međudržavne.

Granica između Hrvatske i BiH najduža je koju te dvije države imaju s bilo kojim susjedom - riječ je o nešto više od 1.000 kilometara (više nego hrvatska granica sa Slovenijom i Srbijom). Ta granica na zapadu duboku zalazi u Hrvatsku (tzv. 'meki trbuh' kod Karlovca), dok na krajnjem jugu sužava hrvatski prostor na svega nekoliko kilometara. Upravo je zato za Hrvatsku strateški izuzetno važno definirati je i utvrditi. Za BiH ta granica nema takav strateški značaj budući da je ona kao cjelina kompaktnija.

2. Povijest sporazuma Tuđman - Izetbegović

Hrvatska je tijekom ratnih sukoba 90-ih godina bila nezainteresirana za bilo kakvo pitanje granice s BiH budući da je značajan dio vladajuće politike imao za cilj odvajanje dijelova BiH i njihovo pripajanje Hrvatskoj. Ta se politika javno morala povući nakon mirovnih pregovora i kraja rata, ali su njezini odjeci trajali još neko vrijeme. Prijelomni trenutak se dogodio u proljeće 1998. godine kad je kod Martin Broda došlo do konflikta između hrvatske policijske ophodnje i međunarodnih snaga raspoređenih u BiH (SFOR) nakon kojeg su se hrvatski policajci povukli. Tadašnji predsjednik Franjo Tuđman je naredio da se granica brani i oružjem, što bi značilo izravni sukob s NATO-om, ali nasreću, tu su odluku drugi političari, uz važnu ulogu međunarodne zajednice, uspjeli razvodniti.

Naime, kod Martin Broda nije bilo jasno gdje završava Hrvatska, a počinje BiH, pa je nakon toga, a kako bi se izbjegli mogući budući sukobi i konačno definirale granice BiH prema Hrvatskoj, međunarodna zajednica potaknula pregovore o graničnom sporazumu.

Mješovita je komisija radila vrlo brzo, pa je već krajem proljeća iduće godine sporazum bio dovršen. Iako je i tada, nakon predstavljanja javnosti, uslijedila jednaka bura kritika s juga Hrvatske, Tuđman je ipak na sastanku u Sarajevu kojim je lansiran Pakt o stabilnosti za jugoistočnu Europu u srpnju 1999. zajedno s Alijom Izetbegovićem potpisao taj sporazum.

No, on sve do danas nije ratificiran. Nedavno je Tomislav Karamarko, čelnik HDZ-a, kao jedan od argumenata da od sporazuma treba odustati naveo da ga ni Tuđman nije htio ratificirati. Ova je teza izuzetno populistička i netočna.

Svega dva mjeseca nakon potpisivanja sporazuma Tuđman se teško razbolio, a unutarnja se politika bavila isključivo pitanjem budućih izbora, tako da Tuđman nije ni mogao više utjecati na ratifikaciju. Odgovor na pitanje zašto ga ostale HDZ-ove vlade nisu ratificirale nemamo jer nije javno iznesen, ali jedan bi od razloga mogao biti da mu se snažno protivio Luka Bebić, visokopozicionirani dužnosnik HDZ-a, koji je protivnik sporazuma od prvog trenutka jer mu je zbog negativne reakcije lokalnog stanovništva narušavao politički utjecaj i ugled.

3. Zagovornici sporazuma

Hrvatska se Vlada nakon preuzimanja vlasti našla pred nizom problema vezanih za dovršavanje hrvatskog pristupa Europskoj uniji, od kojih je jedan i pitanje povezivanja sjevera i juga zemlje razdvojenog neumskim koridorom. Riječ je o osjetljivoj točki budući da Hrvatska mora na svojim granicama provoditi standarde EU-a za prijevoz ljudi te biljnih i životinjskih proizvoda, kao i živih životinja

Dvostruka granična kontrola na razdaljini od svega nekoliko desetaka kilometara izuzetno je neučinkovita i skupa, te je Vlada stala razmatrati moguća rješenja - jedno od njih je koridor u zaleđu Neuma, a drugi Pelješki most. No, oba ta projekta traže da se točno definira granica, pa je rješavanje spoja zemlje izravno povezano s definiranjem granica. Osim toga, nakon ulaska Hrvatske u EU naše granice s BiH, Srbijom i Crnom Gorom postaju vanjske granice EU-a i za njih vrijede nova pravila. Važno je i da se na njima što prije uspostave potrebni standardi kako bi Hrvatska mogla postati članicom Schengenskog prostora. Vlada je stoga posegnula za postojećim sporazumom kako bi ubrzala procedure i što prije i efikasnije riješila taj problem.

Vladi se može prigovoriti da žuri bez velike potrebe budući da EU (barem ne javno) ne postavlja velike zahtjeve kad je riječ o granicama. Dakle, Vlada bi mogla, umjesto da ratificira postojeći sporazum, pokrenuti nove pregovore s BiH o granici. No, taj bi proces bio dugotrajan budući da se političko stanje u BiH najlakše može opisati kaotičnim, sukobi koalicijskih partnera su svakodnevnica od formiranja vlasti, pa se postavlja pitanje s kime bi se zapravo pregovaralo.

Naime, Banja Luka je zainteresirana samo za granice vezane uz Republiku Srpsku, što bi dodatno otežalo pregovarački proces. Osim toga, zahtjevi BiH vezani uz izgradnju Pelješkog mosta prije svega su unutarnjopolitički motivirani jer njima SDP potvrđuje svoju državotvornost kako bi ojačao svoju poziciju u sporu sa SDA.

Drugi je pak element u tom kontekstu pokušaj službenog Sarajeva da pritiskom oko Neuma ishodi dodatne koncesije vezane za luku Ploče koja je ključna točka za uvoz i izvoz BiH gospodarstva. Naime, Sarajevo stalno ističe kako most mora biti tako građen da omogući ulazak velikih brodova u Malostonski zaljev iako je potpuno jasno da u Neumu ne postoje uvjeti za izgradnju luke (ekološki zaštićen prostor).

Kad bi Hrvatska pristala na dodatne koncesije oko Ploča (treba napomenuti da su i ovdje zahtjevi BiH maksimalistički i idu čak do traženja prava na upravljanje lukom), tada bi se smirila i traženja vezana uz Neum. Ratifikacija ovog sporazuma također otvara pitanje preciznog utvrđivanja nekih od spornih točaka na kopnenoj granici (najpoznatiji je slučaj otoka kod Kostajnice) te je pitanje hoće li se s ovakvom političkom strukturom u BiH moći postići bilo kakvo rješenje u razumnom roku. Milorad Dodik, predsjednik RS-a, dugo se nije uključivao u raspravu na liniji Zagreb - Sarajevo, da bi zatim izjavio kako ne odustaje od otoka na Uni. Dakle, i nakon ratifikacije u Hrvatskoj proći će dosta vremena dok se granica konačno ne utvrdi.

Interesantno je da se oko ovog pitanja u pravilu nisu izjašnjavale hrvatske stranke u BiH. Jedno od mogućih tumačenja takvog stava je da im se taktika 'pravimo se mrtvi' čini najučinkovitijom - hrvatskoj strani mogu reći da ih podržavaju, ali da ne žele iritirati svoje bošnjačke koalicijske partnere, a njima pak da ih podržavaju, ali ne žele iritirati hrvatsku stranu.

4. Protivnici sporazuma

Riječ je o vrlo heterogenoj skupini u kojoj se nalaze sve opozicijske stranke jer smatraju da će tako ojačati svoj položaj. Drugu skupinu čine političke i civilne strukture s juga Hrvatske, iz Dubrovačko-neretvanske županije čiji čelnici smatraju da će ovim sporazumom Hrvatska izgubiti dio svog teritorija. Kako naši političari nisu u pravilu skloni sagledati cjelovitu sliku problema, već više vole izdvojiti djelić i onda na njemu oštriti retoriku, tako se gotovo cjelokupna argumentacija protivnika svela na pitanje granice na moru, dakle u Malostonskom zaljevu.

Sporazumom je, naime, određeno da dva otočića (prije možda veće hridi), Mali i Veliki Školj te Punta Kleka pripadaju BiH. To je postao krunski argument protivnika koji tvrde da se na takav način Hrvatska odriče svog teritorija te smatraju da je svakako potrebno odbaciti potpisani sporazum i krenuti u nove pregovore koji bi trebali biti vođeni međunarodnim pravom i sačuvati navedena područja unutar hrvatskih granica. Osim toga, navode i povijesne razloge (to je oduvijek bilo hrvatsko, nije bilo prodano Osmanlijama) te potvrđeno privatno vlasništvo hrvatskih osoba nad tim područjima. Pozivaju također da se u pregovore uključe međunarodnopravni stručnjaci jer ističu da se sporazumom dovode u pitanje Badinterove granice.

Povijesni argumenti u cijelom ovom slučaju ne igraju gotovo nikakvu ulogu. Za određivanje granice ključno je stanje zatečeno 25. lipnja 1991. godine kad je Hrvatska proglasila samostalnost te trenutak kad je međunarodno priznata, pa administrativne granice postaju državnima. O povijesnim se argumentima može raspravljati, kao i o tome je li 1974. godine dio teritorija lažno upisan u BiH zemljišne knjige, ali o tome se može raspravljati i kad se granica bude utvrđivala na terenu.

Kad je pak o odlukama Badinterove komisije riječ, treba još jednom napomenuti da ona nije utvrđivala granice, već ih je samo potvrdila. Administrativne granice u bivšoj Jugoslaviji nisu bile utvrđivane na terenu, već su samo ucrtavane na kartu, i to u velikim razmjerima, 1:25.000 ili 1:50.000. Granica se na terenu utvrđuje na kartama razmjera 1:5.000. Dakle, granice na kopnu tek treba utvrditi.

Kad je pak o granici na moru riječ, treba podsjetiti da je bivša Jugoslavija cijeli Jadran smatrala jedinstvenim područjem na kojem nije bilo ucrtanih administrativnih granica, odakle i izvire ključni problem. Naime, u Malostonskom zaljevu nikad u povijesti nije bila određena nikakva granica, što znači da se ona mora (kao i u Piranskom zaljevu) po prvi puta odrediti. To je osjetljiv posao za koji jasne upute daje Međunarodna konvencija o pravu mora: od točke na kojoj kopnena granica izlazi na more (a ona u ovom slučaju uopće nije sporna ni za protivnike) vuče se granična crta do međunarodnih voda (po sredini, ali mogući su i drugi dogovori).

Prema svim dostupnim informacijama hrvatskog pregovaračkog tima, taj je kriterij upotrijebljen u Malostonskom zaljevu i zbog njega su škojevi pripali BiH. Treba imati na umu da bi zagovaranje bilo kakvog drugog kriterija za određivanje granice na moru na ovoj točki imalo reperkusije na rješavanje granice u Piranskom zaljevu (Savudrijskoj vali), gdje je Slovenija cijelo vrijeme tražila da se taj kriterij modificira (pa su konačno uveli i argument ex aequo et bono, dakle da se sudi po pravičnosti).

Cijeli bi se slučaj, jasno, mogao iznijeti i pred neko sudište, ali treba imati u vidu da su dva ugledna hrvatska međunarodna pravnika, Davorin Rudolf i Vladimir Đuro Degan u više navrata rekli kako ocjenjuju da takve argumente ne bismo mogli obraniti.

'Granica između Hrvatske i BiH – onako kako je definirana ugovorom koji su 1999. potpisali Franjo Tuđman i Alija Izetbegović – pravedna je, a ključne točke oko kojih se podigla bura, Veliki i Mali Školj i vrh Kleka, prema međunarodnoj praksi razgraničenja, pripadaju BiH. Da Hrvatska izađe na arbitražu, izgubila bi', izjavio je ranije ovog ljeta Vladimir Đuro Degan, voditelj Jadranskog instituta HAZU.

Treba dodati i da se u praksi međunarodnih sudova i arbitraža razgraničenja na kopnu i moru koristi načelo teritorijalnih cjelina: manje se priklanjaju većima. Dakle, dva su škoja uz obalu BiH i njoj se priklanjaju. Tim je kriterijem obavljena arbitraža kanala između Argentina i Čilea i presuda između Eritreje i Jemena.

U medijima se sve češće pojavljuje karta na kojoj se govori o AVNOJ-evskim granicama koje se ucrtavaju uz kopno BiH (jer, kako smo rekli, u ex-Yu nije bilo administrativniih granica na moru) te se traži da se taj kriterij poštuje. Takva je teza međunarodnopravno neodrživa jer se treba držati aksioma kojim je akademik Vladmir Ibler posramio Slovence tijekom pregovora da onaj koji kontrolira kopno, kontrolira i more uz kopno. Dakle, BiH mora dobiti dio Malostonskog zaljeva kako god postavili stvar.

Kad je pak o privatnom vlasništvu riječ, ono uopće nije tema rasprave o granicama. Naime, privatno vlasništvo ostaje privatno vlasništvo, dakle vlasnici škoja će i dalje biti vlasnici škoja bio on u BiH ili Hrvatskoj. U ovom tekstu smo nastojali ne stati ni na jednu stranu, već pokušati pojasniti cjelokupnu situaciju.

Imamo sporazum i bilo bi dobro pridržavati se pravne teze pacta sunt servanda i tako pokazati državnu vjerodostojnost. Legitimno je i zatražiti pokretanje novih pregovora, ali u tom slučaju treba biti svjestan svih posljedica takve odluke i ishoda koji bi mogli po Hrvatsku biti nepovoljniji od postojećih rješenja te vjerojatnih reperkusija na ostale hrvatske granične sporove.

Konačno, svima koji su se upustili, često i bez pravih argumenata, u žučljivu raspravu - posebno političarima iz vlasti i opozicije - autor bi preporučio da se sjete što piše na Kneževu dvoru u Dubrovniku: Obliti privatorum publica curate