Prema anketama o kojima ovdje govorim, ispada da građani većinski odabiru za premijera Zorana Milanovića, ali to je zapravo nevažno jer bi sve bilo isto i da odabiru Tomislava Karamarka, Božu Petrova ili Dragu Prgometa jer nitko od njih na izborima nije dobio mandat za sastavljanje vlade. Odnosno, dobili su mogućnost da stvaranjem saveza i koalicija eventualno u parlamentu formiraju većinu koja bi odlučila o novom šefu Banskih dvora i njegovu timu, a ako to nije moguće, ponovno bismo trebali izići na izbore. U ovom se trenutku čini kako je ponovni izlazak na izbore i najbolje rješenje za izlazak iz ove pat-pozicije u kojoj smo se našli.

Naravno, moguće je i da Most prelomi i odluči se sklapati vlast s jednom od dvije stranke s najvećim brojem glasova – nakon što je Karamarko ekspresno odbio Mostovu ponudu velike koalicije, Milanović je svakako u prednosti, ali u tom slučaju Most bi se mogao urušiti jer je dojam kako je i Most, baš kao i hrvatski birači, podijeljen između onih koji su uz SDP i onih koji su uz HDZ. Taj prvi dojam, naravno, ne mora biti potvrđen i u praksi, ali ako se potvrdi, bit će to i najveća tragedija Mosta.

Jer, to bi značilo da Most nije nikakav autentičan projekt iz kojega može izrasti nova politička platforma, tzv. treća opcija nego tek zajednica nezadovoljnika postojećim HDZ-om i SDP-om koji su se ujedinili jer unutar postojećih nedemokratskih stranačkih sustava nisu mogli postići ama baš ništa. To bi značilo da među njima vlada proklamirano dvostranačko načelo 'mi ili oni' i da Most zapravo ni ne trebamo nego se ta organizacija treba raspustiti, svaki od njih se treba vratiti u svoje jato pa da Mosta ni nema na ponovljenim izborima. HDZ-u i SDP-u više od svega bi odgovarao scenarij u kojem se Most ruši ili dijeli na dva dijela.

Već smo imali priliku vidjeti takav rasplet događaja, i to na slučaju HSLS-a iz devedesetih koji je bio, baš kao i Most, heterogena skupina ljudi, okupljenih u zajedničku političku platformu s kolca i konopca. U jednom su trenutku osvojili 25 saborskih mandata i bili najjača opozicija jakom HDZ-u Franje Tuđmana, ali to ih je na koncu koštalo razaranja i totalne marginalizacije. U ratu protiv tadašnjeg HSLS-a korištene su sve moguće metode nepoštene političke borbe – od akcija tajnih službi, preko grubih medijskih manipulacija do doslovne kupnje članova stranke. Ono što nije uništio HDZ, na prijelazu u novi milenij dokrajčio je SDP i Hrvatska nakon toga više nije bila u stanju iznjedriti snažnu dugovječniju treću opciju.

HDZ-u i SDP-u više od svega bi odgovarao scenarij u kojem se Most ruši ili dijeli na dva dijela (možda i više njih), u kojem Most slijedi sudbinu starog HSLS-a. Za birače Mosta i mladu hrvatsku demokraciju to je najgore rješenje. Kao argument za raspad mnogi ovih dana ističu heterogenost mostaša, ali kad bi prvi dojam o tragičnoj podjeli na 'mi ili oni', koja isključuje druge i drukčije, (SDP ili HDZ) bio pogrešan, ta heterogenost predstavljala bi bogatstvo jer bi se pokazalo kako je moguća unutarstranačka demokracija i kako ne moraju svi misliti isto (ili saginjati glavu pred velikim vođom) da bi se došlo do željenoga cilja. Mostaši tvrde kako je njihov cilj korjenito promijeniti ustroj vlasti u Hrvatskoj, razbijanjem dvostranačja vratiti višestranačje, provesti dubinske reforme koje bi omogućile ekonomski zaokret i vladavinu prava. U tom smislu, njihovi potezi za sada potvrđuju kako imaju kapacitet za odolijevanje grubim nasrtajima SDP-a i HDZ-a te njihovih medijskih mašinerija, a i reforme koje bismo morali proći, ako se želimo iskopati iz ovog živog blata iz kojega nam još samo nos viri, vjerojatno nisu ni moguće bez nacionalnog konsenzusa pa je logična i njihova ponuda velike koalicije.

Zbog niske političke kulture i neinformiranosti, kod nas se velika koalicija posve pogrešno izjednačava s uvođenjem diktature i ukidanjem višestranačja, premda je i povijest i sadašnjost bogata primjerima koji potvrđuju suprotno. Uostalom, HDZ i SDP već 25 godina funkcioniraju kao tajna velika koalicija, pa zašto ne bi to i formalizirali? Velike koalicije imaju mnoge nedostatke i u zemlji s demokratskim deficitom poput Hrvatske one mogu dati grozne rezultate, ali ako se zbilja želi doći do cilja – dubinskog preslagivanja ustroja države, velika koalicija može biti dobro privremeno rješenje, pogotovo ako je u nju uključen i treći igrač. Zato je dobro što je Most odredio i prvi rok u svom prijedlogu – ponuda velike koalicije na dvije godine.

Ono što nije dobro jest činjenica da mi nemamo pojma kakvi su zapravo ti mostaši; Božo Petrov podsjeća me pomalo na Salomu i njezinih sedam velova, a nije dobro ni to što su dva obećanja iznevjerili već u samom startu – prvo je da neće koalirati ni s HDZ-om ni s SDP-om, ali nude veliku koaliciju, a drugo je da će pregovori s njima biti javni, ali se, vidimo, odvijaju tajno i time je Most otvorio bokove i neslućene mogućnosti manipulacije. Za prvo iznevjereno obećanje može se i naći opravdanje (velike i dugoročne reforme), ali za drugo opravdanja nema.

To što se Most drma i što se ljulja normalno je, jer su već i samim izbornim rezultatom uzdrmali temelje našeg okoštalog partitokratskog sustava, a i ljudi koji se razumiju u mostogradnju kažu kako se svi mostovi i grade tako da se unaprijed računa na velika opterećenja i snažne vibracije koje prijete stabilnosti građevine. Svaki most ima tri vrste opterećenja – stalno (vlastita konstrukcija i opterećenja zbog svojstva gradiva, prolazno (promet, utjecaj okoliša, svojstva konstrukcije) i izvanredno (izvanredne situacije). Je li i ovaj politički most projektiran da izdrži sva ta opterećenja, tek ćemo vidjeti.

U ovom trenutku izloženi su pritisku velikih igrača i svih onih koji su s njima interesno vezani, izloženi su dirigiranom širenju histerije medijskim prostorom i društvenim mrežama i taj pritisak nije lako izdržati, a nije ga lako izdržati ponajprije zato što, unatoč izbornom uspjehu, Most u ovom strašnom času, premda je osvojio respektabilan broj glasova, ne predstavlja većinu nego manjinu birača. Most nije - kako to vole tvrditi njegovi čelnici - pobjednik ovih izbora i to ne smije izgubiti iz vida. Milijun i pol građanki i građana Hrvatske na ovim je izborima glasalo za SDP i HDZ i taj milijun i pol podržava zadržavanje postojećeg stanja. Samo što nije jasno bi li da tim postojećim stanjem upravlja SDP ili HDZ.

Istina, svi oni stalno pričaju kako bi promjene, drukčiju Hrvatsku, ali svi bi oni promjene koje se njih ne bi dotaknule. Većina bi promjene, ali samo da se za njih ništa ne mijenja. Nema boljeg razloga da ponovno iziđemo na izbore.