Nakon seksualnog zlostavljanja u novogodišnjoj noći u Kölnu i još nekim njemačkim gradovima, pojedini vodeći njemački političari naglašavaju da se mora mijenjati zakon o azilu i razmišljati o zatvaranju granica kao u Švedskoj ako međunarodna akcija u naredna dva, tri mjeseca ne dovede do smanjenja broja izbjeglica - a postojeći useljenici moraju se integrirati, odnosno pridržavati i poštivati njemačke vrijednosti.

Uz ostale, poručila je to i Angelika Niebler, izvršna potpredsjednica CSU-a i čelnica Saveza žena u Bavarske i supredsjedatelj EPP grupe u Europskom parlamentu. U razgovoru za Die Welt naslovljenom 'Bez dindrlice i minisuknji to nije moja zemlja', ona odbacuje mogućnost da žene promijene svoje ponašanje nakon silvestarskih napada, naglašavajući da 'oni koji dolaze moraju poštivati naše vrijednosti - u Bavarskoj će žene i dalje nositi dindrlice, a djevojke u školama i dalje mini suknje – a ako neće biti tako, onda to više nije moja zemlja jer gubi dio identiteta'.

Međutim, kao što je ukazao Deutsche Welle, njemačkim građanima, pa i stručnjacima, za razliku od političara, nije lako reći što je to 'njemačko', odnosno što to čini njemački identitet ili vrijednosti. Razlike u poimanju 'njemačkog' su velike, posebno ako se ide dublje u povijest.

A kako je u Hrvatskoj? Koje su to vrijednosti, životni stil i ostalo, koje neki žele obraniti ako migranti i useljenici nagrnu?

I u Hrvatskoj, kao u Njemačkoj, nije jednostavno objasniti što bi to bile hrvatske vrijednosti ili što čini hrvatski identitet, premda se političari koji se pribojavaju za njih – ali ih i ne definiraju - vjerojatno s time ne bi složili. Da je tako, zorno pokazuje mišljenje sociologa i etnologa Sandija Blagonića kojeg smo pitali postoji li i što je to hrvatski identitet. Blagonić, naime, upravo radi na knjizi koja problematizira tu tematiku.

'Hrvatski identitet postoji čim postoje oni koji se identificiraju kao Hrvati. S druge strane, paradoksalno, može se argumentirati da su Hrvati, popularno zamišljeni kao monolitna skupina koja od-stoljeća-sedmog sanja 'vječnu Hrvatsku' - što je jedna u nizu logičkih besmislica nacionalizma - najobičnija izmišljotina. Kao takvi, Hrvati ne postoje. Pritom se ta izmišljotina posljednjih desetljeća eksploatira barem na dva načina. Prvo, putem glasnogovorništva hrvatstva: političke elite bjesomučno ga koriste kao novo legitimacijsko sredstvo, resurs kojim su se domogli društvenog statusa i bogatstva. Druga skupina, a o tome je već davno pisao Freud, koristi (hrvatski) identitet kao supstitut za svoj jadan položaj: njima elite daju adekvatni narativ o tome kako su upravo oni dio grandioznog etničkog kolektiva s pripadajućom (konstruiranom) 'hrvatskom' herojskom i/li patničkom poviješću. Kako je na jednom mjestu napisao veliki miteleuropski književnik Franz Werfel: 'Ako je netko baš nitko i ništa, u svakom slučaju nekamo pripada.' Drugim riječima, svaka budala može biti Hrvat', ističe etnolog.

Budući da se hrvatski identitet ipak uspio održati kroz bespuća povijesne zbiljnosti, Blagonića pitamo koja su to njegova obilježja i jesu li ona u opasnosti zbog mogućeg dolaska većeg broja migranata.

'Obično se zajedničko podrijetlo uzima kao jedna od osnova hrvatskog, kao i drugih etno-nacionalnih identiteta. No prvi problem nastaje kada se mit o podrijetlu zamijeni s idejom o stvarnom zajedničkom podrijetlu pa se nacija vidi kao svojevrsna proširena obitelj. Odatle nastaje sljedeći paradoks: dio pripadnika hrvatske političke elite u devedesetima je stao uz princip prebrojavanja etničkih krvnih zrnaca, ne znajući da bi upravo taj princip, kada bi takva zrnca postojala, po njih bio diskvalificirajući i da bi upravo oni bili otpisani kao ne-Hrvati. Samo jedan primjer. Tuđman je svojedobno apostrofirao hercegovačke Hrvate kao poželjni model hrvatstva; malo gdje je 'banalni' nacionalizam, da se poslužim terminima Michaela Billiga, prelazio u 'vrući' kao što je to bio slučaj u Hercegovini. Još jedan paradoks se sastoji u tome da hercegovačKi Hrvati jesu znatnim dijelom potomci balkano-rumunjskih Vlaha. Dovoljno je pogledati vlaška prezimena hrvatske, ali i srpske političke i druge elite - Boban, Bokan, Šešelj, Andabak, Žužul, Šola - pa da s visokom sigurnošću ustvrdimo da preci tih velikih Hrvata (i Srba) još ne tako davno nisu govorili slavenskim idiomom. Stoga opet valja prizvati Franza Werfela i složiti da se s njegovom tvrdnjom da je svaki seoski džukac u odnosu na promenadnog Europejca, rasni primjerak', drži Blagonić. Sukladno tome, dodaje, ne postoji razlog da sutra Hrvatom, pa i velikim, ne postane potomak kakvog sirijskog imigranta.

Ako hrvatstvo tako stoji s obzirom na podrijetlo, što je, primjerice, s drugim stvarima? Imaju li Hrvati tipične i jedinstvene kulturne običaje?

'To je još jedno od polja na kojem je, relativno nedavno, u 19. stoljeću, konstruirano hrvatstvo. Ne pada mi na pamet nijedan običaj ili kulturni element koji je eminentno hrvatski, odnosno svehrvatski. Uzmite koji god običaj godišnjeg ciklusa i vidjet ćete da se koristi šire ili uže od Hrvatske – uskršnje bojanje jaja ili, relativno novo, kićenje bora primjer je prvog. Baš kao što tamburice i gusle ne poznaju etničke granice, slično je i usmenom književnošću. O njoj velika poznavateljica usmenog stvaralaštva Maja Bošković- Stulli tvrdi: 'Ukupnost regionalnih i lokalnih obilježja, uzevši u obzir i dijalekatsku raznolikost, čini raspoznatljiv korpus hrvatske usmene književnosti; no, gotovo nijedna crta nije izolirana i posebno samo hrvatska. Statične nacionalne zatvorenosti u folkloru nema'. I ovdje su elite stvorile hrvatski identitet tako što su tradicijsku odjeću koju su akteri prepoznavali kao vlašku, bezačku itd. prozvale 'hrvatskim narodnim nošnjama'. Tako dio stanovništva na podruju današnje Hrvatske (ali i šire, zapadnog Balkana) nosi bijele suknene hlače rumunjskog naziva benevreke. Taj je odjevni predmet zahvaljujući seobama stanovništva za turskih osvajanja stigao i do Istre, pa su ih puni istarski muzeji. Radi se o tome da stanovništvo koje ih je u Istri nosilo, do kraja 19. stoljeća, neko čak i početkom dvadesetog stoljeća sebe nije identificiralo Hrvatima, ali se to drži dijelom 'hrvatske narodne nošnje iz Istre', upozorava naš etnolog. Stoga, kako dodaje, identitet je upravo suprotno od onoga što nam se u javnom govoru, odnosno u popularnoj kulturi sugerira – dinamična kategorija i konstrukt. To ne čudi jer Hrvat je do sredine 19. stoljeća označavao samo stanovnika dijela današnje sjeverne Hrvatske, pa stoga još sada postoje razlike među pojedinim dijelovima Hrvatske.

'Tako se može argumentirati za ne-elitne slojeve stanovništva, barem prema podacima koje znamo za područje Istre. Kako ona nije bila dijelom Hrvatske, za Istrane je Hrvat još sredinom druge polovice 19. stoljeća označavao, kako na jednom mjestu u Šenoinu Vijencu bilježi Matko Laginja, 'provincijala', stanovnika 'Hrvatije'. Drugim riječima, Hrvat se shvaćao u regionalnom smislu. To nije jedini primjer koji svjedoči o priličnoj zbrci s etnicitetom. Frano Ivanišević je, nešto kasnije, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, zabilježio kako stanovnici Poljica za sebe kažu da su 'Rvati, ali da neće da čuju za Krovate i Ličane'. Teško da su nepismeni Dalmatinci u 16. ili 17. stoljeću mogli, bez zemljopisnih karata i novina, bez škola, iz današnje perspektive prilično nepokretni, gajiti osjećaj zajedništva s međimurskim kajkavcima ili slavonskim štokavcima. U relativno novoj, voluminoznoj knjizi John V. A. Fineuvjerljivo je dokazao nepostojanje jedinstvenog modela etničke samo-identifikacije na prostoru na kojem će se s vremenom konstruirati hrvatska nacija, ono što dio hrvatskih povjesničara izbjegava kao nepristojnu temu, ono što se ne može naći u udžbenicima povijesti. Te činjenice tako zaobilaze prosječnog Hrvata ili Srbina jer se ovdašnji nacionalizmi temelje na, kako kaže Dieter Weirich, 'otrovu laži, laži o svijetu, o susjedu, o povijesti, o religiji i kulturi, na kraju o samom sebi'', naglašava Blagonić.

Unatoč razlikama dijalekata, pitamo je li hrvatski jezik, definiran sredinom 19. stoljeća pa i kasnije, okosnica identiteta i koliko su to jezici općenito, kod ostalih.

'Jezik se još i danas često tretira romantičarskim terminima kao 'duh ili duša naroda' koji, takav, predstavlja njegovu kvintesenciju. Pritom se valja upitati kako bez nje, kvintesencije, žive Brazilci koji nemaju problem da svoj jezik zovu portugalskim, kako Švicarci, a kako Austrijanci. Standardni jezik relativno je nov izum koji spaja seljake i građane u Slavoniji s onima u Dalmaciji i Istri i Lici. Prije tog izuma, južnoslavenski dijalekatski areal nije razdijeljen granicama već uslijed 'neosjetnog sučeljavanja jednog dijalekta sa susjednim' čini 'zone drobljenja dijalekata' (linguistic shatter zones) kako to naziva Glynn Custred. Elite su tu opet napravile svoj posao – degradirale lokalne govore u dijalekte prozvavši ih hrvatskim, srpskim itd. dijalektima. Danas se policentrični standardni jezik na prostoru bivše Jugoslavije, tipično provincijski, naziva različito, već prema potrebi: hrvatskim, srpskim, bosanskim ili bošnjačkim itd', veli Blagonić.

Na kraju pitamo što je s vjerom.

'Područje zapadnog Balkana gotovo da je endemsko područje na kojem je vjeroispovijest etnodiferencijacijski faktor. Toga nećete naći u Mađara koji su katolici, jednako kao i luterani, Albanaca koji su muslimani, ali i katolici i pravoslavni – možemo tako dugo nabrajati šetajući Europom. Tu su činjenicu, da se Srbi od Hrvata u zagrebačkoj Mamutici ne bi razlikovali bez pripadnosti ovoj ili onoj crkvi na perverzan način iskoristile, i još uvijek koriste, ovdašnje vjerske elite. Nacionalna crkva kakva je (srpska) pravoslavna, dobila je sjajnu konkurenciju kada na scenu devedesetih stupaju hrvatski katolici koji Kristovu crkvu nazivaju 'Stepinčevom' ili 'crkvom u Hrvata', a Djevicu Mariju, poput kakva plemenska totema, degradiraju u 'odvjetnicu Hrvata'', upozorava Blagonić.

Napominje da je priča o nacionalizmu puna paradoksa. 'Kada se Europom širio val nacionalizma, jedan je ondašnji komentator točno ustvrdio da su crkve prazne jer je nova religija nacionalizam. Ovdje se, na početku devedesetih, dogodilo suprotno, to da su crkve, zato što je nova religija bila nacionalizam, bile – pune', zaključuje.