Europa je u teškim problemima, a euro je u opasnosti da se slomi. Osim toga, neke se vlade urušavaju, primjerice u Italiji. Usred toga kaosa, jedna zemlja, jedna liderica, djeluje mirna. Nije u pitanju to da Njemačka nije pogođena krizom niti to da je njemačka kancelarka zaštićena od reperkusija eurozone.

Glasači su nesretni jer njihovom se porezima financiraju akcije spašavanja neopreznih dužnika, a Merkeličina koalicija desnog centra podijeljena je nemalim tenzijama. Unatoč tomu, njemačka je ekonomija snažnija i vlada stabilnija nego igdje u regiji ili u svijetu.

Zbog toga SAD i druge zemlje traže od Angele Merkel da učini više i da uloži više kako bi se izašlo iz krize. Ona je u protekloj godini bila izuzetno odgovorna i zrela. Utječe i onim što čini i onim što ne čini. Savjesna je. EU i euro su stvoreni da Europom nikada više ne mogne zagospodariti njemački hipernacionalizam, ali je paradoks taj što se za spas EU i eura sada dragovoljno traži čvrsta Njemačka i još solidnija kancelarka.

Barack Obama

Možda su dani velikih administrativnih uspjeha iza njega, ali Barack Obama je 2011. odnio nekoliko važnih vanjskopolitičkih pobjeda: predsjednik je naredio eliminaciju Osame bin Ladena od strane Navy SEALsa, osobno rukovodio operacijom i odmah izvijestio naciju i svijet o pozitivnom ishodu operacije. Odobrio je napad koji je pomeo Anwara al-Awlakia, dakle obezglavio je Al Kaidu, te je dogovorio nove važne ekonomske ugovore s Južnom Korejom, Kolumbijom i Panamom. Stigao je pomoći da se makne Moammer el Gaddafi ne uvlačeći SAD u još jednu dekadu rata.

Međutim, nije sve bilo bajno. U prilično lošem i sramotnom govoru vojnicima koji su napuštali Irak u Fort Braggu 14. prosinca, a kako bi se obilježio kraj okupacije Iraka, Obama je kazao trupama da mogu napustiti zemlju s podignutom glavom. Dakle, ništa nije kazao o kaosu koji ostavljaju Amerikanci iza sebe i o stotinama tisuća mrtvih koji su dali život u suludim obračunima kao rezultatu invazije.

Bila je to rijetka prilika da se konstatira kako ovaj nobelovac također pati od hipokrizije jer bi u normalnim uvjetima napustili Irak pognutim glavama i uz isplatu kompenzacija za nemjerljivu štetu. Stvari su bile puno teže za Obamu doma gdje je nekooperativni Kongres počeo žestoku bitku za svaki centimetar državnog proračuna, što uz vrlo spor financijski oporavak komplicira mogućnost da dobije još jedan predsjednički mandat u studenome 2012.

Nicolas Sarkozy

Vjeran nadimku koji je dobio prije nego što je postao francuski predsjednik: Speedy, frenetični predsjednik Nicolas Sarkozy okupirao je svjetsku pozornicu poznatim aktivističkim liderstvom koji je postao njegova najmarkantnija karakteristika. Sarkozy je bio uspješan u slamanju početnog otpora među saveznicima da se vojno intervenira u Libiji (dakako, uz pomoć britanskog premijera Davida Camerona), povezao se s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel u nastojanjima da se spasi euro, suprotstavio se SAD-u odlukom da se Francuska stavi na stranu Palestine kako bi postala punopravni član UNESCO-a i bio je domaćin godišnjeg susreta G-20 u Cannesu, dok je istovremeno Europa bila na rubu eksplozije.

Svejedno, Sarkozyjeva je najveća avantura prebroditi havariju koja mu se najavljuje na idućim predsjedničkim izborima jer dvije trećine Francuza misle da je dovoljno napravio i da treba otići. Bit će to jako teška kampanja jer mora provesti teške rezove, a istovremeno se prognozira da će gospodarstvo u Francuskoj imati negativnu stopu rasta.

Silvio Berlusconi

Dugo je izgledalo da je talijanski premijer Silvio Berlusconi moderna verzija, ali ne tako opasna, rimskog cara Kaligule, moćnik i bogataš bez sustezanja, nekontroliranog seksualnog apetita i želje za vlašću. Ali nakon ove godine Berlusconi više ima šanse da bude zapamćen kao car Neron, nesretnik koji je svirao i pjevao dok je Rim gorio, njegovom voljom. Berlusconi je izdržao godine skandala i istraga dok je cementirao reputaciju najjačeg političara u Italiji, kao dominantan medijski tajkun i prekaljeni preljubnik.

Premijerova nedodirljivost je došla do kraja, kada je bilo jasno da bi njegova prisutnost na tom položaju gurnula talijansko gospodarstvo u ambis što bi zarazilo i povuklo ostatak Europe prema dnu. Formalno je dao ostavku 14. studenoga kao veća žrtva europske financijske krize nego vlastitog superega.

Vladimir Putin

Obamina administracija se nadala da će Vladimira Putina moći ignorirati pumpajući važnost predsjednika Dmitrija Medvedeva, ali ta je nada splasnula tijekom 2011. Putin zahvaljuje Medvedevu što mu je fotelju držao toplom — jer mu je ustav bio zabranio treći uzastopni mandat — dok je radio kao premijer, ali vukući sve konce od 2008. Sada ponovno planira doći na mjesto šefa države. Medvedev je simpatično najavio da će Putin biti službeni kandidat te stranke. Izgleda da se bivši i sadašnji predsjednik pripremaju za ratoborniji odnos sa SAD-om pa optužuju američku diplomaciju da stoji iza stotina tisuća prosvjednika koji kažu da su parlamentarni izbori lažirani i koji, poput Mihaila Gorbačova, traže Putinovu ostavku. Potpora ruskom premijeru Vladimiru Putinu pala je na najnižu razinu ove godine u prvom ispitivanju javnog mišljenja objavljenom nakon parlamentarnih izbora u Rusiji.

Ispitivanje je pokazalo zamor i nezadovoljstvo premijerom koji se priprema za predsjedničke izbore u ožujku. Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov je izjavio, a prenose ruski mediji, da je pad potpore rezultat 'emocionalnog preopterećenja' među Rusima nakon izbora. Peskov je izrazio uvjerenost da će ta brojka ubrzo porasti.

Ali, hoće li to biti dovoljno da se Putina ugrozi? Teško. Čini se da ide čvrsto u mandat koji bi ga držao kvazi-carom sve do 2018.