Propćenje vam prenosimo u cijelosti.

Izjava komisije Iustitia et pax, objavljena 28. lipnja, polazi od pretpostavke ugroženosti Rimokatoličke crkve i njezinih vjernika u Hrvatskoj danas. Ta se pretpostavka ne može potkrijepiti nikakvim javnosti poznatim podacima, a još manje atmosferom u društvu na simboličkoj razini.

Komisija polazi od 'zabrinutosti zbog sve učestalijeg i otvorenijeg iskazivanja netrpeljivosti i nasilja prema katolicima u Hrvatskoj. Netrpeljivost prema katolicima i njihovim vjerskim uvjerenjima baštinjena je iz vremena komunističkog totalitarizma i nikada nije u potpunosti nestala, a u posljednje se vrijeme intenzivirala'.

Naša realnost je nasilje nad manjinama

S tim u vezi CFI Croatia s jedne strane želi istaknuti da nisu poznati slučajevi nasilja spram katolika, a s druge strane su poznati dobro dokumentirani nasilni akti protiv pripadnika nekih manjina u Hrvatskoj. Pritom je poznato i to da su ove nasilne akte podržavali i neki svećenici. Iskaz zabrinutosti zbog - navodne - ugroženosti nasiljem osamdesetpostotne većine pučanstva uz zanemarivanje realnoga nasilja spram manjine (uz nezanemarivu podršku nerijetkih pripadnika rečene manjine) naprosto je, nažalost, farizejstvo.

Nedvojbeno se u javnome prostoru mogu naći izrazi netrpeljivosti i spram katolika. No, netrpeljivost (intolerancija) je moralni, a ne pravni problem, pa o tomu treba raspravljati na odgovarajućoj razini – koja, dakako, ne treba biti svedena na puko osuđivanje, već vezana uz argumentacijsku strategiju tolerantne zajednice. Konačno, vezivanje aktualne intolerantnosti uz komunističko nasljeđe pokazuje – još jednom – ideologizirano nepoznavanje sadašnjosti hrvatskoga društva i njegovih interakcija s okolnim svijetom.

Traženje dodatnih privilegija

Komisija Iustitia et Pax nadalje 'konstatira da državna tijela nisu adekvatno, po službenoj dužnosti, reagirala na otvorene izričaje netrpeljivosti prema katolicima na onaj isti način kako su reagirala kada se radilo o pravima drugih ugroženih zajednica i pojedinaca'.

Iz toga slijedi da Komisija zaziva državnu (točnije državno-odvjetničku) intervenciju protiv intolerancije, što bi, pravno, značilo zahtjev da državni organi djeluju protiv zakona (koji netrpeljivost ne navodi kao kažnjivu). Politički, pak, ako nije riječ o nespretnoj formulaciji, trebalo bi najprije pokazati da je, u smislu Kaznenoga zakona, doista na djelu pronošenje 'ideje o nadmoćnosti ili podčinjenosti' na štetu rimokatolika. Budući da to nije učinjeno, ostaje utisak zahtjeva za (dodatnim) privilegiranjem većinske skupine u društvu.

Sa žaljenjem konstatiramo da Komisija odbija razumjeti kako objektivno nije isto radi li se o ugroženosti pripadnika skupine s nekoliko tisuća (ili čak: stotina) vjernica i vjernika ili o većini hrvatskih državljana, no, u svakom slučaju, činjenica jest da su u Hrvatskoj izrazito rijetke zakonske sankcije protiv onih koji se, u bilo kojem kontekstu, laćaju 'govora mržnje' (Komisija otklanja uporabu ove međunarodnopravno utemeljene sintagme kao 'neologizma').

Kakav to Sabor i društvo traži Crkva?

U obrazloženju stajališta Komisije njezin je tajnik ustvrdio 'da su statistički katolici većina, ali sociološki manjina u društvu, tj. da postoji intervenirajuća varijabla koja ureduje da to ne bude tako. Naime, ako je 80 posto katolika u društvu, onda bi 80 posto zastupnika trebali biti katolici, 80 posto na javnoj televiziji i u javnim poduzećima'. Brkajući političko predstavljanje i reprezentaciju u topologiji time se, zapravo, tvrdi da bi u Saboru trebala biti većina žena, odgovarajući postotak homoseksualaca, nepismenih ili, dapače, kriminalaca. Do takva nonsensa stiže se nedomišljenim zaoštravanjem zamišljene pretpostavke u vlastitoj ugroženosti.
Nedvojbeno je da su rimokatolici značajna većina u hrvatskome društvu, kao i to da u mnogome utječu na formiranje simboličkoga ozračja u kojemu zajednica živi (od ritualnih blagoslova praktički svih javnih objekata, do toga da je javna televizija, za nedavna posjeta, rimskoga papu bezizuzetno zvala 'svetim ocem' – što je unutarcrkvena titula neprimjerena za opću javnost).

Nedvojbeno je, također, da je ugovorima sa Svetom Stolicom rimokatolička vjerska zajednica dobila brojne institucijske i financijske pogodnosti, koje podnose svi, pa i inovjernici i nevjernici. Insistirati na poziciji opće žrtve u ovakvoj realnoj situaciji društva doista je moralno i/ili spoznajno dvojbena pozicija govornika u ime Komisije Iustitia et Pax Hrvatske biskupske konferencije.

Još jednom naglašavamo kako u demokratskom društvu kritika nije kažnjiva i da u svojoj izjavi Komisija sama nije podastrla ama baš nikakve argumente. Zbog toga CFI Croatia poziva Komisiju da navede točno koje je to djelovanje po njima bilo kažnjivo i po kojoj točki zakona. Time bi pokazali tu argumentativnu stranu Crkve koju naglašavaju, kao i poznavanje zakona i ustava sekularne države u kojoj egzistiraju i čiju (protuustavnu) potporu dobivaju.

Također, ukidanje i zabrana kritike i suprotstavljanja mišljenju većine, posebice zabranjivanje iskazivanja osobnih stavova i argumenata, najbrži je put u netolerantno totalitarno društvo. To je u najmanju ruku ironično, upravo je totalitarni i rigidni komunizam, 20 godina nakon pada socijalističke vlasti, još uvijek optužuju za svoje neuspjehe, propuste ili, ako želimo koristiti vjersku terminologiju, grijehe. Pritom, doduše, propuštaju uočiti da su upravo svojim totalitarnim i netolerantnim ophođenjem mogli izazvati suprotan učinak od željenog, stoji u priopćenju nedavno osnovanog CFI Croatia.