Kada sam prvi put čuo obraćanje novog mandatara, ostao sam zapanjen. Čovjek koji je predsjednici uručio listu koja potvrđuje da ima potporu za konstruiranje vlade natucao je hrvatski jezik. Pa kakva je to travestija, pomislio sam. Je li ta šala završni čin ovih tragikomičnih izbora?
Odmah sam bijesno na facebook-zid okačio članak o Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom i njegovom govoru na hrvatskom jeziku u Saboru. I to na engleskom, da i mandatar dobro razumije.
No prvi nalet šoka je prošao, pa sam se upitao - je li to najgore što mi pada na pamet o tom čovjeku?
Nije. Na pamet mi je došla i gora pomisao. Jedna od onih pomisli koje dovode u sumnju cijeli čovjekov mentalni sklop i dotadašnje životno iskustvo.
Njegov sam govor prvo čuo na radiju. Kada sam uspio pogledati snimku, uočio sam još nešto - njegovo držanje. Čovjek unatoč očitom hendikepu zbog jezika zrači samopouzdanjem pa pored njega i naši najdrčniji političari djeluju malo ofucano, drugoligaški. Učinilo mi se da se on uopće nije zbunio zbog jezičnog gafa. Ponašao se kao da je on gazda, a ne predsjednica kojoj je nosio potpise ili ljudi koji su mu te potpise dali. I to ne na način na koji gazdu izigrava Zoran Milanović.
Pomislio sam - što ako je taj čovjek naprosto u mentalnom i intelektualnom smislu sasvim druga razina od ljudi koje inače biramo na izborima?
Što ako smo cijelo ovo vrijeme mogli birati superiornije vođe ove zemlje, a mi uporno biramo drugoligaše i trećeligaše, one koji imaju iste mane kao i svi mi, od taštine i neznanja, do prepotencije i zloće, pa sve do čiste korupcije i lopovluka?
Što ako Orešković, unatoč svom slabašnom hrvatskom jeziku, bude bolji i konstruktivniji političar od njih? Zastrašujuća je to pomisao, da možda postoji jedna sasvim druga razina vodstva koju mi nismo ni onjušili, a mogli smo je imati da nismo pušili priče o ustašama i partizanima.
Kada sam vidio tog Kanađanina, učinilo mi se nezamislivim da bi te riječi, ustaše i partizani, ikada mogle prijeći preko njegovih usana, bilo na hrvatskom ili engleskom jeziku.
Ne kažem da je Orešković sigurno superioran. Samo se pitam, što ako jest? A moguće da jest, jer dovoljno je pogledati gafove političara koje trpimo i još nekoliko činjenica.
Kada sam čuo da će Orešković biti mandatar, pitao sam jednog poznanika koji ga je imao prilike upoznati, kakav je dojam ostavio na njega kao čovjek, a kakav kao poslovni partner. 'Arogantni gad', procijedio je taj poznanik kroz zube, ali nije imao zamjerke na njegovu poslovnost. Kao ni Oreškovićevi poslodavci, očigledno. Čovjek je jednom promijenio posao, ali CV mu je prepun napredovanja.
I zaista, nije čudno da netko tko upravlja s 10 milijardi dolara lako može nekom od nas 'običnjaka' izgledati kao arogantni gad.
Kada razmišljam o tome što je bolje, a što gore u životu, nerijetko se sjetim jedne male priče, cvebe koju sam davno pročitao u Sportskim novostima. U tekstiću od 500 znakova, bez slike, trener drugoligaša Novalje govorio je o mladim i supertalentiranim brazilskim mladićima koji su došli na probu u njegov klub.
'Oni su nevjerojatni talenti, ja to još nisam vidio. Ali mi u ovom času ne trebamo mlade i talentirane, nego trebamo prekaljene drugoligaške nogometaše.'
Ta mi se rečenica urezala u sjećanje. Ne treba mlade i talentirane koji bi za pola godine sazreli i poveli klub možda i u prvu ligu, a zasigurno bi ih na koncu i bogato prodao.
Ne, on i klub trebaju 'prekaljene drugoligaške nogometaše', jer im je horizont očekivanja kraj mjeseca, a ne kraj sezone, ili čak kraj sljedeće sezone. O razvojnom planu od pet ili deset godina da i ne govorimo.
Oreškovića već pomalo po društvenim mrežama posprdno prozivaju računovođom, ali gotovo bih se mogao okladiti da ja mogu bolje i brže od njega ispuniti prijavu za povrat poreza.
Jer on nije računovođa, nego šef direktora računovođa. Njegov posao na sadašnjoj razini nije računanje i taktika, nego strategija. Smisao za strateški rad nešto je što je gotovo zaboravljeno u hrvatskoj politici. Strategiju i viziju teško se može naučiti, ali vjerojatnije je da će korporativni svijet selekcijom proizvesti stratega nego da ćete ga naći među svojih nekoliko rođaka i prijatelja koje kroz stranačke linije gurate u visoku politiku.
Kakvi su, dakle, strateški kapaciteti hrvatskih političara? Onako, na prvu, mislim da nije pogrešno reći da ih praktički nema. Ako ih i ima, nevjerojatno ih skrivaju.
Pogledajmo načas što su do sada bile strateške odluke i strateški ciljevi Hrvatske, od njezina nastanka.
Prva i najvažnija bila je osamostaljenje, a potom ulazak u UN, NATO i EU. Te je strateške ciljeve prije dvadesetak godina postavio Franjo Tuđman, koji je uz sve svoje mane bio posljednji relevantan čimbenik na hrvatskoj političkoj sceni koji je planirao dalje od sljedećeg ručka i koji nije mikromenadžerirao svaku glupost.
Svi su ti strateški ciljevi ispunjeni, a novih - nema. Postoje općehrvatski problemi u korupciji, nezaposlenosti, prezaduženosti. Ali jedinu 'strategiju' koju ćete čuti za rješavanje tih problema već kao papagaj ponavlja svatko s dužnosničkom plaćom.
Mladi su nezaposleni? Povući ćemo novac iz EU fondova. Infrastruktura se raspada? Povući ćemo novac iz EU fondova. Korupcija nas uništava? Povući ćemo novac iz EU fondova. Poplave i suše nas uništavaju? Povući ćemo novac iz EU fondova.
Koliko ste puta čuli da se spremaju reforme a da itko kaže što je točno problem, a što cilj. Mjerljiv cilj, za koji nakon iks godina možemo reći da je ispunjen ili nije. Nikada, ali zato ćete uz riječ reforme čuti i neodređene gluposti poput bolnih rezova, stranih ulaganja, a kao poseban vrhunac ispraznicu - strukturne reforme!
Ako Tihomir Orešković bude izabran u Saboru da vodi 13. hrvatsku Vladu, ako mu se domaći 'prekaljeni drugoligaši' maknu u stranu i osiguraju mu stručne ljude, bojim se da ćemo na čelu izvršne vlasti dobiti čovjeka koji će razmišljati dalje od kraja tjedna, kraja sezone i kraja petoljetke.
Bojim se da ćemo vidjeti da smo s prekaljenim drugoligašima izgubili puno vremena.
I zbog toga me plaši Tihomir Orešković, jer se može dogoditi da jedan Kanađanin razotkrije svu našu trulež koju sakrivamo i sami od sebe.
No da se razumijemo, taj je čovjek i meni i cijeloj javnosti potpuna nepoznanica. Lako je moguće i da nije 'mladi i talentirani centarfor', nego sam u njega projicirao svoje želje, kako to Hrvati obično rade kad im dozlogrde drugoligaši koje znaju.
Zato ću napeto promatrati kako će se u drugoligaškom blatu snaći čovjek čiji CV je prvoligaški.
Koliko je na koncu bitan njegov hrvatski, sad kada mi je prošao prvi šok?
Poslužit ću se čistim hrvatskim izrazom, kakav bi zasigurno razumio i pohvalio sadašnji tehnički premijer Zoran Milanović: Tihomire, acta, non verba
