U nedjelju je Španjolska osvojila Euro. U ponedjeljak se momčad vratila kući i proslavila naslov s navijačima. A danas? Vicentea del Bosquea su španjolski novinari pitali što će raditi u utorak, dan poslije proslave. 'Počet ću se pripremati za Svjetsko prvenstvo, naravno', kratko je odgovorio. Zanimljivo je, međutim, kad je Del Bosque to rekao - u nedjelju, prije finalne utakmice.

'Kad smo prije četiri godine osvojili Euro, tražili su od nas da osvojimo Svjetsko prvenstvo', izjavio je Iker Casillas neposredno poslije finala. 'Kad smo osvojili SP, rekli su da sad moramo opet osvojiti Euro. Upravo sam izašao iz svlačionice i ljudi me već pitaju hoćemo li osvojiti iduće Svjetsko prvenstvo.'

Pa hoće li, mogu li? Sigurno je da mogu, iako su ih toliki bili spremni otpisati na ovom prvenstvu. 'Mislili su da ćemo posustati, ali evo nas opet s trofejem', rekao je Cesc Fábregas, famozna Del Bosqueova 'lažna devetka' oko koje su se lomila koplja. Za njega i za izbornika ovo je velika satisfakcija, dokaz da španjolska nogometna filozofija funkcionira na najbolji način. 'Vjerovali smo u ono što radimo i dokazalo se da smo bili u pravu. Ne možemo igrati na duge lopte ni na snagu - Iniesta nije tjelesno snažan, nije ni Silva, nisam ni ja. Moramo igrati na dodavanja. To je način na koji smo naučili igrati, u kojem uživamo i na koji, uostalom, moramo igrati', objasnio je Cesc.

Nikad se još tijekom nekog velikog turnira nije toliko pričalo o taktici. Ponajviše je to bilo upravo zbog Del Bosquea, koji je mnoge iznenadio formacijom bez klasičnih napadača i Fábregasom kao lažnim centarforom. Iako ni jedno ni drugo nije nešto posebno novo, na Euru je otišlo u krajnost: španjolska šestorica u veznoj liniji bili su svi odreda 'čisti' veznjaci, bez nekog Tottija, Rooneya ili Messija koji su zadnjih godina znali odigrati ključnu poziciju u sličnim formacijama.

Bila je to čista tiki-taka, koja je postotak posjeda lopte digla do apsurdnih razmjera, ali koja je sve do finala djelovala jalovo, nedovoljno konkretno i zapravo defenzivno, što joj je zaradilo i nadimak 'tikitenaccio'. Ali Del Bosqueova taktika je tijekom turnira polako evoluirala te u finalu, kad ju je konačno netko odlučio neustrašivo napasti, pokazala sav svoj sjaj. Iniesta i Silva ulazili su u sredinu, stvarajući prednost u tom, za Italiju ključnom dijelu terena, te otvarajući prostor za prodore bočnih igrača; Xavi je igrao neusporedivo ofenzivnije nego ranije, što je posve izoliralo Pirla.

Ono što je, međutim, ostalo malo zamijećeno je da je Fábregas, iako po vokaciji čisti veznjak, igrao praktično klasičnog centarfora. Nije bilo ničega 'lažnog' u njegovoj igri, o čemu svjedoči i podatak o broju primljenih dodavanja: u prvoj utakmici s Italijom dobio ih je 63, a u finalu samo 37, ali je ogromna većina njih bila konkretnija i u napadačkoj trećini terena. Stalno je bio na rubu talijanske obrane i tražio prostor za ubacivanje. Španjolska formacija stoga uopće nije bila 4-6-0, u trenucima kad je Italija imala loptu, s tako visoko postavljenim Xavijem (ispred i Inieste i Silve) više je podsjećala na 4-4-2...

Tu je vjerojatno i odgovor svima onima koji su govorili da je Bilić trebao protiv Del Bosquea zaigrati hrabrije. Španjolska je samo čekala da se netko malo više otvori protiv nje, da se češće 'potuče' za posjed, a kad se to konačno dogodilo, masakrirala ga je. I tako pokazala koliko su, u situaciji kad su se suparnici protiv nje branili 80 posto vremena, nepravedne bile optužbe da igra dosadan nogomet. A za pravo kritizirati je uzimali su si čak i oni koji još uvijek nisu naučili kako se njihov stil ispravno zove.

Sad opet slušamo besmislene priče kako će klasični centarfor odumrijeti, kako je španjolska igra budućnost nogometa itd. Zašto besmislene? Pa naprosto zato što ne postoji bolja ili lošija taktika, odnosno ne postoji sama po sebi, nego jedino u odnosu na profil i karakter igrača s kojima raspolažete te u odnosu na suparnika.

Ne možete se jednog jutra probuditi i odlučiti da ćete igrati tiki-taku, težiti ogromnoj premoći u posjedu lopte i izostaviti centarfora iz momčadi. U Španjolskoj se takav sustav stvarao više od 20 godina, kad je Johan Cruyff postavio temelje Barcelonine La Masije, a kasnije se njegov način razmišljanja proširio po cijeloj zemlji. Nemojte to pokušavati kod kuće: dok biste stvorili uvjete za takvu igru, nogometna evolucija već bi otišla korak dalje.

U španjolskim nogometnim akademijama igrači se selektiraju po jednom, daleko najvažnijem kriteriju: tehnici. Ne po žonglerskim sposobnostima ili fintama, nego tehnici dodavanja, na koju se nadovezuje inteligencija i prirodni instinkt u kretanju. Guardiola ili Iniesta vjerojatno uopće ne bi niti prošli selekciju u nekom Manchester Unitedu, Milanu ili Bayernu, iz istog razloga iz kojeg Modrić nije prošao u Hajduku: rekli bi im da su presitni za ozbiljan nogomet. Tko zna što bi se dogodilo i s Messijem da nije završio u La Masiji.

Xavi do dolaska Guardiole za Barcina trenera nije bio ni izdaleka toliko važan i dobar igrač kao što je danas. Čak se sumnjalo u njegovu budućnost u momčadi, a on danas kaže da mu je tiki-taka spasila karijeru. 'Fizička snaga postajala je sve dominantnija u nogometu i igračima poput mene u takvom bi sustavu bilo jako teško. Imao sam sreću da smo u klubu i u reprezentaciji odlučili ići svojim putem', izjavio je.

Španjolskoj djeci se niti ne testiraju fizičke predispozicije, a sve do sredine puberteta gotovo ih se uopće ne zamara kondicijskim treningom. Radi se samo s loptom, a 'rondo' je osnova treninga. Toj djeci puno je zabavnije nego njihovim vršnjacima u Engleskoj, Italiji ili Njemačkoj, ali s njima se puno radi i izvan terena: jednom kad odrastu, postaju ponizni ljudi puni poštovanja prema navijačima i suparnicima, ali prije svega iskrene ljubavi prema nogometu.

Jednom kad odrastu, u stanju su dovesti svoj stil do krajnosti i, ako je potrebno, zaigrati i sa šest veznjaka u momčadi. Španjolska danas nema samo europski naslov u seniorskoj konkurenciji; i selekcije U21 i U19 su aktualni prvaci kontinenta. Čak 20 od 23 igrača španjolske reprezentacije na Euru prethodno je igralo za te mlade selekcije, većina njih osvajali su naslove. Bezbroj je i novih, mladih igrača koji još nisu dobili pravu priliku, a mogli bi bez problema uskočiti u prvu momčad: Iker Muniain i Javi Martinez su među takvima.

Euro 2012. je konačna pobjeda jedne nogometne filozofije. Španjolska možda neće uspjeti nastaviti trofejni niz i u Brazilu 2014, jer i najbolji ponekad gube. I Barcelona je ove sezone izgubila najvažnije utakmice. Ali je sigurno da je tiki-taka zauvijek promijenila nogomet i da će u vremenu koje dolazi ostati u samom vrhu. A svi ostali mogu joj se samo pokloniti, naučiti konačno njezino ime i eventualno maštati o nekom novom, još boljem nogometu.