General Ivan Mišković, jedan od kreatora obavještajnog sustava Jugoslavije, dugogodišnji šef Službe bezbjednosti JNA i specijalni savjetnik za sigurnost Josipa Broza Tita, početkom studenoga predstavit će treću knjigu svojih memoarskih zapisa. Nakon knjiga 'General iz Premanture' (2019.) i 'Iz tajnih arhiva' (2020.) Mišković, s koautorom, povjesničarom Andrejom Baderom, predstavit će knjigu 'Titov specijalni savjetnik'.

O knjizi smo u dva nastavka napisali recenziju te otkrili neke od intrigantnih podataka koji su objavljeni u njoj. Uoči promocije trećeg dijela memoara u Puli i na Premanturi s 101-godišnjim generalom Miškovićem razgovarali smo o vremenu u kojem je bio u obavještajnom sustavu bivše države, ali i o događajima uoči i za vrijeme Domovinskog rata.

I prije ove tri knjige memoara objavili ste dvije knjige. O čemu je bila riječ u njima?

Poslije Drugog svjetskog rata ponešto sam napisao o svojim iskustvima u partizanima. Upustio sam se u ono što sam tada znao. A najviše sam znao o Slavoniji jer sam ratovao u njoj. Prva moja knjiga bila je o oružanoj borbi u Slavoniji ('Pregled Narodnooslobodilačkog rata u Slavoniji', op.a.) i ta je knjiga služila kao udžbenik iz povijesti u ono vrijeme. Recenzije su sve bile super. Razmišljajući o nekim svojim memoarima, čak ih nisam tako ni zvao, upustio sam se u pisanje druge knjige ('Vojna pozadina u Slavoniji 1941.-1945.', op.a.) i ona je govorila o pregledu oružane borbe u pozadini. Obradio sam vojna područja koja su bila sastavni dio organizacije partizanskog pokreta i vojnog organiziranja u Slavoniji. Naime imali smo operativne jedinice - osam brigada i tri divizije, imali smo šest partizanskih odreda koji su pokrivali cijeli teritorij Slavonije. Ti odredi su teritorijalno i operativno djelovali gdje god je trebalo - i u Slavoniji i izvan Slavonije. Jer smo forsirali Savu i prelazili preko, u Bosnu. Na tom vojnom području Slavonije imali smo organizaciju koja je vršila mobilizaciju, koja je pokrivala cijeli teritorij partizanskim stražama, koja je imala poštansku službu i sve ostale moguće službe. Sve su one služile narodu, ali je njima upravljala partizanska vojska. Jedno vrijeme bio sam komesar tog područja, a koje je gravitiralo kotarevima Požega, Slavonski Brod, Osijek, Vinkovci, Vukovar. Htio sam da na bazi svog iskustva napišem sve o organizaciji pokreta otpora u Slavoniji. No pišući te dvije knjige, naišao sam na problem - kako ću pisati o organizaciji kad nisam pisao o ustanku? Tako da je moja prva knjiga trebala biti druga knjiga, a druga prva.

Kako ste došli na ideju da napišete ove memoare u tri knjige?

Nikada se nisam, otkad sam ušao u partizane, odrekao ideje da napišem neka sjećanja na svoje iskustvo. No tek kada sam postao načelnik Službe bezbjednosti JNA i kad sam došao u prve kontakte s Titom, u mojoj glavi rodila se ideja da ću jednog dana napisati svoje uspomene, susrete, odluke vezane uz Tita. Međutim događaji su krenuli putem kojim su krenuli - negativno po mene, jer sam bio na određeni način eliminiran iz aktivnog rada u službi. Iako sam tada imao 53 godine i bio u naponu svih svojih intelektualnih i organizacijskih sposobnosti i snaga. Onda sam se jedno vrijeme povukao i nisam razmišljao o tim memoarima. Ipak, kada sam se vratio u Premanturu, počeo sam ponovo 'kuhati' tu ideju, a pripomogao je malo i ovaj mladić (Andrej Bader, op.a.) koji je jednog dana (2004., op.a.) došao i pitao me možemo li zajedno raditi i pisati o dva rata. O mom ratu i o njegovu ratu – ovom zadnjem, Domovinskom. Meni se ta ideja svidjela i rekao sam mu da dođe. I on je došao do mene i dobio je od mene ni manje ni više nego 174 intervjua. 174 intervjua! Nakon godina 'kiseljenja' i razmišljanja odlučio sam da to i napišemo. Od prve knjige 2019. do ove zadnje, kojom će se na neki način završiti propast Jugoslavije i izdaja JNA.

U drugoj i trećoj knjizi objavili ste dosta originalnih dokumenata, izvješća i zabilješki koje ste pripremali Titu. Kako ste uspjeli sačuvati dokumente sve ove godine?

Da, objavili smo i objavit ćemo niz dokumenata i izvješća. Sve ono što sam radio s Titom pedantno sam bilježio i sačuvao. Sačuvao sam sve kroz Scile i Haribde, kroz sav Domovinski rat, iako je prijetila opasnost da to padne u ruke srpske policije. No ja sam to majstorski izveo, iznio iz Srbije i donio ovamo, u Istru.

Gdje vas je zatekao Domovinski rat?

U Beogradu. Ondje sam tada živio. Završio sam mandat predsjednika Savjeta civilne zaštite SFRJ 1989. godine, a onda su započela sva ona poznata događanja. Već je bio Gazimestan, već se Slobodan Milošević uvelike pojavljivao na političkoj i javnoj sceni i već su se nazirala događanja koja su nagovještava da neće biti mira.

S obzirom na kontakte koje ste imali i podatke kojima ste raspolagali, jasno vam je bilo što se sprema?

Meni je bilo jasno što se sprema već onda kad se formirao SK Pokret za Jugoslaviju. Od mene su to sakrili.

Zašto?

Zato što su me svrstali u oponente. Nisam se nimalo ustručavao da ignoriram takve stvari, da s cinizmom govorim o tim događajima, da ih pravilno kvalificiram te da otvoreno kažem da se igramo rata. I onda se od mene potpuno sakrila konferencija osnivanja Pokreta. Meni je to tek kasnije rekao prijatelj Bruno Vuletić. Kazao sam mu: 'Vidio sam da nešto kuhate', a on meni: 'Nisam ja.' 'Nisi ti, ali drugi jesu', odgovorio sam mu na to.

Jeste li u osvit Domovinskog rata imali neke kontakte s hrvatskim državnim vrhom?

Sam sam sebi 1990. dao zadatak da komunikacijom na liniji Zagreb-Beograd pokušam, kroz kontakte s vrhunskim ljudima, spriječiti ono za što sam osjećao da će se dogoditi i da se događalo. A to je prije svega da JNA više nije JNA, nego da je izdala svoja jugoslavenska obilježja i da je postala oružje u rukama Miloševića. Otišao sam do Tuđmana da vidim što on misli o tome. Tijekom razgovora upitao sam ga: 'Slušaj Franjo, što ti kažeš na to da ja razgovaram s Kadijevićem, da vidim kako on razmišlja?'

Njih dvojica bila su u dobrim odnosima?

Da. Bili su u dobrim odnosima. Tuđman mi je tada rekao: 'Veljko je dobar, bili smo u istoj kancelariji u Prvoj upravi JNA.' Tuđmanu sam rekao da imam određenih sumnji i da bih trebao otvoreno razgovarati s Kadijevićem. Tuđman je rekao: 'Razgovaraj.' I pošao sam kod Kadijevića. Jedva me primio. Primio me odmah, ali preko volje. Bilo je oko 9 sati ujutro i on me pita: 'Što ćeš popiti?' 'Neću ništa', odgovorio sam. A on će: 'Nećeš ni da piješ sa mnom?' Rekao sam mu: 'A kako ću, rano je.' 'Ni viski nećeš?' bio je uporan. 'Ma, daj', rekoh, jer sam vidio da je u situaciji koja nije normalna. To je bilo vrijeme poslije višestranačkih izbora 1990. Pitao sam ga: 'Kako ćeš, Veljko, sada? Rezultati izbora pokazali su razne opcije i mogućnosti.' A on mi kaže: 'Sve ćemo priznati, ali u Hrvatskoj ništa! Sve ćemo priznati, ali u Hrvatskoj – ne! Jer u Hrvatskoj su došli ONI na vlast!' Rekoh mu: 'Oni ili ne - oni su izabrani od naroda.' A on će na to: 'Ne!' Shvatio sam sve i osjetio što se događa te sam se polako povukao. Tuđmanu sam prenio preko Boljkovca da taj razgovor ne obećava i da nagovještava zlo za koje sam mislio da će se dogoditi. A to se i dogodilo. Na bazi tih mojih kontakata u Srbiji su me stavili pod kontrolu i pratili sve moje kontakte i komunikacije. I moj bivši sekretar, koji je bio kod mene u Civilnoj zaštiti SFRJ, rekao mi je: 'Vrbovali su me protiv vas.' Rekoh: 'To sam i pretpostavio.' Hladno sam primio to priznanje, ali je i ono potvrdilo mjere koje su poduzeli prema meni.

Kakve mjere?

Nadzirali su mene, moje kretanje i moje kontakte. Prisluškivan mi je telefon, a stan mi je bio ozvučen. Kada sam se 1993. godine selio iz stana u Beogradu, u svojoj radnoj sobi provalio sam zid i ostavio im tako razvaljeno. Da vide da sam sve našao (prislušne uređaje, op.a.). O tim detaljima nisam nikome do sada govorio. Ni njemu (A. Baderu, op.a.).

Kada ste i kako ste se preselili iz Beograda u Hrvatsku?

Kad se raspala Jugoslavija, prestao sam biti član Saveza komunista. Napustio sam sve to i šest mjeseci živio u Premanturi, a šest mjeseci u Beogradu. I tako tri godine. Kako se rat približavao, uključio sam se u Krizni stožer Pule, nisam više mogao živjeti u ilegali. Naravno, oni u Beogradu doznali su to pa su me i zbog toga obrađivali i špijunirali. Potpuno preseljenje u Premanturu bilo je dramatično. Odlučio sam prodati stan u Beogradu i našao sam novi stan te sam ga zakapario. Nitko o tome ništa nije znao, pa ni moji ukućani. Samo su se jednoga jutra u pola šest u mojoj kući pojavili dva kamiona i 16 radnika. Jer dogovorio sam to ovako - kada sam pitao špeditera za seobu, on mi je rekao da će mu trebati dva dana da obavi posao. Rekoh mu: 'Hoću u roku jednoga dana da me se preseli i da tu noć spavam u svom novom stanu.' On mi je rekao da se to ne može učiniti, a onda sam ga pitao: 'Koliko košta da može?' I onda smo sve dogovorili. Kako nitko ništa nije znao, tog jutra nastala je konsternacija. U pola osam ujutro pred kućom su se pojavila dva automobila. Jedan policije s tri službenika i jedan Vojne policije s dva policajca i potpukovnikom Vojne policije. Parkirali su se ispred moje kuće onako demonstrativno, da ih svi vide. Očekivao sam da će biti zla, ali sam rekao radnicima da nastave nositi stvari u kamione. Ti su automobili i ljudi pred mojom kućom bili do pola jedanaest i onda su se povukli i nestali. Što se dogodilo tijekom ta tri sata? To ja osobno mislim - o mojoj seobi bio je obaviješten Milošević i on je o tome izvijestio svog mentora Nikolu Ljubičića. I Ljubičić je zaustavio sve što su oni namjeravali poduzeti protiv mene.

Bili ste dobri s generalom Ljubičićem?

U osnovi, ljudski, bili smo dobri, ali politički smo bili svatko na svojoj strani. Mislim da je on učinio to jer sam ja do kraja svog rada u obavještajnom sustavu prema njemu kao ministru bio vrlo korektan, a i on je bio korektan prema Titu dok je Tito bio živ. Ali se poslije Tita 'izgubio'. On je izbacio i onu parolu 'I poslije Tita – Tito!'. I našao ga je u Miloševiću, našao ga je u takvoj pogubnoj politici.

Je li vas itko s hrvatske strane zvao za pomoć oko ustroja obavještajnog sustava nove države?

U tom sam periodu imao direktne veze s Manolićem, Boljkovcem i Tuđmanom, ali na tu temu nismo razgovarali.

Ima li to veze s vašim prethodnim radom dok ste bili Titov specijalni savjetnik? Jer iz dokumenata koje ste objavili vidimo da ste pratili sve što su radili Tuđman i proljećari?

Nisu oni znali da smo mi toliko znali o njima u tom vremenu. A koliko smo znali, otkrit će se u ovoj trećoj knjizi memoara.

Tuđmana poprilično spominjete u trećoj knjizi baš oko Hrvatskog proljeća i nacionalističke struje kojoj je pripadao. Neki su autori čak rekli da ste imali poseban stožer u hotelu Intercontinental da biste pratili što su radili proljećari.

Nije to tako bilo. Nikakav štab, nikakav poseban stožer. To je bila grupa koja je došla u Zagreb provjeriti što se sprema prema Armiji. Da vidimo koje sve mjere idu prema Armiji, pa smo tako došli do ovih podataka o kojima govorite, a kojih ima u knjizi. Kako sam tada bio specijalni savjetnik Tita, imao sam uvida u rad službi državne sigurnosti republika, ministarstva vanjskih poslova i SB-a JNA.

Tuđmana i njegov kružok u tim ste informacijama povezivali s CIA-om, i to preko Mate Meštrovića.

Gledajte, Amerikanci su vodili svoju politiku prema nama u to vrijeme. Oni su vodili politiku da održe Tita na takvoj poziciji i osiguraju da Tito ne ode s Rusima, a Rusi su vodili politiku da Tito ne ode Amerikancima. Zato je bio neprekidan obavještajni rat na našem području između Amerikanaca i Rusa. A u tom ratu je kod obje službe vladao velik interes za nas, pa su nastojali i ući u naše strukture.

Navodite u tim informacijama Titu da je CIA najviše penetrirala u Sloveniju i Hrvatsku. Znajući da je raspad SFRJ počeo izlaskom te dvije republike iz federacije, daju se naslutiti neke poveznice.

To ostavljam publici da sama zaključi.

Koliko je bila realna opasnost od ruske intervencije u SFRJ, a o kojoj također često pišete u izvješćima Titu.

S Rusima nikad znali na čemu ste. Brežnjev je obećao Titu da neće ništa raditi, da će nas pustiti na miru, a u isto vrijeme provodio je teoriju ograničenog suvereniteta. Smatra te socijalističkom zemljom kao i sebe, pa onda misli da ima pravo i intervenirati. Ta je opasnost permanentno prijetila i Tito se strašno bojao toga. Zato je uvijek govorio da treba balansirati između Rusa i Amerikanaca. Ali i paralelno obavještajno pokrivati i jedne i druge. I mi smo to radili - pokrivali i jedne i druge.

Kakvi su bili obavještajni kontakti s državama iz Pokreta nesvrstanih?

Pokret nesvrstanih je, što se tiče obavještajnog dijela, bio prilično neiskusan i neorganiziran. Tito je preko mene pokušao popraviti to. Prvi smo obavještajni dogovor sklopili s Egipćanima, a onda s Alžirom. Tito je pokušao da na određeni način stvori obavještajni punkt koji bi iz Kaira pokrivao cijeli taj dio svijeta - Afriku i Bliski istok.

Jeste li uspjeli u tome?

Išao sam više puta u Egipat i pred kraj svog mandata specijalnog savjetnika. Tito me poslao u Egipat da odem izvidjeti obavještajnu situaciju. Zadatak sam obavio, a onda me osobno primio i predsjednik Egipta Anvar el Sadat. Rekao mi je: 'Pozdravite mog prijatelja i brata Tita i recite mu da su sve naše analize pokazale da više ne postoje dvije supersile, nego da postoji samo jedna - a to je Amerika.' Kad sam to rekao Titu, on se zamišljeno češao i rekao mi: 'Sutra je sjednica Izvršnog biroa CK SKJ i vi ćete referirati na toj sjednici. Ali to što je Sadat rekao preskočite, jer to ovi naši ljudi nisu u stanju shvatiti ni razumjeti.' I ja sam drugoga dana na sjednici referirao dok su me svi, kako nisam bio član CK, gledali onako 'ispod oka'. Brifirao sam cijelu situaciju na Bliskom istoku - da je na pomolu novi rat Egipta i Izraela, da je arapski svijet razjedinjen i sve te stvari. Završio sam referiranje i otišao. Poslije toga se Tito razbolio i ostao je u Miločeru u Crnoj Gori. Zatim sam ja brzo otišao s pozicije specijalnog savjetnika.

Zašto ste otišli?

Otišao sam pod udarom svih mogućih pritisaka. Pritisak je s jedne strane dolazio od Jovanke, koja je predstavljala jednu grupaciju, ali je bio i niz drugih ljudi koji su bili zainteresirani za to da de facto odem.

Je li i Vladimir Bakarić bio jedan od njih?

Jest. I on je bio zainteresiran.

Zbog čega su bili svi ti pritisci? Bio ih je strah moći vaše pozicije?

Bakarić nije imao uvid u moju poziciju, a bio je protiv mene i zbog svojih ne znam kakvih računa. Valjda je mislio da sam Gošnjakov čovjek jer je on bio politički komesar glavnog štaba Hrvatske s Gošnjakom. Niz je osobnih razloga utjecalo na to da me se eliminira s te pozicije, ali je jedan, mislili su oni, bio osnovni - on suviše zna! I njega treba kao takvoga odstraniti od Tita. Jer Tito apsorbira sve informacije i onda sve zna o nama. Prema tome, treba ga skloniti pa Tito neće imati nikakve informacije. I tako se i dogodilo. Poslije mog odlaska Tito je osiromašio u smislu informacija i ono što je dobivao dobio bi na kapaljku. I ne samo da je dobivao na kapaljku, nego to više nisu bili analitički podaci. A mi smo pokušavali, i mislim da smo uspjeli, prezentirati mu ne samo činjenice koje je tražio, nego smo davali i analize s kojima se on u osnovi uvijek slagao.

Kako su se ponašale obavještajne službe u ratovima 90-ih?

Službe su bile republičke. Savezna je policija pokrivala samo strane diplomate u Beogradu, a sve ostalo bilo je na republikama. U tim okvirima vršene su diferencijacije i to je normalno. Bilo je ljudi koji su odmah prišli, bilo je onih koji su otišli u poluilegalu, bilo je onih koji su otišli...

S obzirom na ustroj obavještajnog sustava SFRJ, je li bilo moguće da Služba državne sigurnosti iz Hrvatske organizira likvidaciju Stjepana Đurekovića, a za što su pred njemačkim sudom osuđeni Mustać i Perković?

Ni govora. To nije mogla sama odraditi hrvatska služba. Činjenica je da je Armija policiji (Službi državne bezbjednosti, op.a.) izjavila da je Đureković - budući da je bio jedan od opskrbljivača JNA i da je poznavao sve podatke oko rezervi nafte i sve oko toga provalio - da je to izdao. I to je bio taj armijski dio koji je možda bio okidač za akciju. Ali, ma kakvi, nisu to oni mogli organizirati. Nismo mi sudjelovali ni u kakvim terorističkim ni antiterorističkim akcijama. Od prvoga dana ogradio sam se od toga jer to ne spada u naš opis posla. Poslije su došli 'mladi lavovi' Dolanc i Hreljević i ne znam što je bilo u njihovim glavama. To ne znam.

Neki događaji iz vaših izvješća Titu kao da se ponavljaju, kao da se neke stvari i nakon 50 godina vrte u krug. Primjerice, današnja događanja u Crnoj Gori. Tako vi prije pola stoljeća navodite njihove dvojbe jesu li Crnogorci Srbi ili Crnogorci, tadašnji mitropolit govori o ugrozi srpstva, SPC se navodi kao jedini jamac spasa tog ugroženog srpstva, daju se nagrade i veličaju pripadnici četničkog pokreta...

Crnogorci su vrlo emotivni. Kako u tim događajima koje spominjete, tako i prilikom 'lijevih skretanja' i Informbiroa 1948. To je nacija koja živi u neprekidnom stresu, u pronicanju u tuđe stvari. Daj da znam što mi komšija radi. Za razliku od Slovenaca, koji gledaju samo pije li im nešto vodu ili ne. Crnogorci su imali državu prije Srba. A u Prvom svjetskom ratu sudbina ta dva naroda bila je jednaka. I cjelokupno ono povlačenje preko Prokletija i Albanije i položaja Crnogoraca koji su im branili odstupnicu na Krf. Tu je došlo do niza prožimanja jednih i drugih. A kad se završio rat, onda je kralj Petar Karađorđević zgrabio crnogorskog kralja Nikolu i rekao: 'Ajde mrš vani!' I završila je crnogorska nacionalna država. Tito im je zato dao državu i zato su je i konzumirali. Ali su opet u toj konzumaciji svi skupa bježali u Beograd. Beograd je bio mamac za cjelokupnu inteligenciju Crne Gore i sve koji su radili nešto. Dobar dio Crnogoraca preselio se u Beograd i zapustili su sebe i svoje čojstvo.

'Titov specijalni savjetnik' obiluje informacijama, osobito o Hrvatskom proljeću, o kojima se do sada javno ništa nije znalo ili se među akterima tih događaja barem nadalo da je sve to nekako zaboravljeno ili izgubljeno. Stoga će knjiga, kada konačno bude javno dostupna, zasigurno izazvati svakakve komentare. Pa možda i prozivke i napade na vas. Očekujete li takve reakcije?

Svoje sam napisao, onako kako sam to onda vidio.