Nakon što je 28. rujna 1971. godine postao specijalni savjetnik za pitanja sigurnosti general Ivan Mišković započeo je s organiziranjem kabineta koji bi koordinirao sve obavještajne podatke od nadležnih ministarstava i službi te ih 'upakirao' na korištenje Josipu Brozu Titu. Kao i u vrijeme u kojem je bio na čelu Službe bezbjednosti JNA (od 1963. do 1971.), Mišković je nastavio s prikupljanjem aktualnih podataka iz unutarnje i vanjske politike. A razdoblje u kojem postaje specijalni savjetnik obilježava razdor unutar Partije uoči reforme SFRJ koja će se i dogoditi izmjenama Ustava 1974. godine. Stoga njegova izvješća Titu i zabilješke koje donosi u trećem dijelu memoara najviše govore upravo o tome.

Srpsko vodstvo Partije, na čelu koje su Marko Nikezić i Latinka Perović, smatra da Tito 's Armijom želi izazvati nered da bi onda intervenirao', a ekstremna srpska klika okupljena oko Aleksandra Rankovića i pojedinih Rusiji sklonih generala, IB-ovaca, radikalizira situaciju jer su nezadovoljni najavama da bi se mogle osnovati autonomne pokrajine Vojvodina i Kosovo. Stoga preko generala Rade Bulata u Hrvatskoj zazivaju autonomiju za krajeve u kojima žive Srbi - Kordun, Baniju i Liku. U Miškovićevim izvješćima navodi se da Srbi, smatrajući se ugroženima, među sobom govore 'naoružaj se, trebat će' te da naglašavaju da su upravo oni jedini za očuvanje SFRJ.

Posjed Leonida Brežnjeva okarakteriziran je velikom osobnom Titovom pobjedom zbog koje su IB-ovci zbunjeni. Očito su očekivali drugačiji stav 'majke Rusije' prema Titu. Srpske elite prigovaraju Titu da ne želi riješiti probleme u Hrvatskoj, ali da ih rješava u Srbiji.

S druge strane, u Hrvatskoj, Mišković posebnu pozornost usmjerava na vodstvo SKH - Savku Dabčević i Miku Tripala, ali još veću pozornost na nacionalističku struju okupljenu oko Marka Veselice, Franje Tuđmana, Šime Đodana, Hrvoja Šošića, Janka Bobetka, Petra Šegedina, Vlatka Pavletića i drugih.

Mišković navodi da je Tito pod svaku cijenu nastojao zaštititi dvojac Dabčević - Tripalo, no nakon što su prvih dana prosinca 1971. godine u Karađorđevu sva republička vodstva bila protiv njih, nije imao izbora. 'Ni Bog ih nije mogao spasiti, a kamoli ja', prenosi Titove riječi Mišković.

Članica savezne Vlade Mirjana Krstinić dobila je zadatak od Tita da razgovara s Dabčević te da joj ukaže na nužnost odmaka od nacionalističke struje. Jer Tito je smatrao da 'ne možemo se igrati niti praviti bilo kakve kompromise oko sadržaja vezano uz NDH'. Dabčević je predloženo da na nekoliko dana pritvori Đodana i Veselicu, ali je ona to odbila riječima da ne želi 'zatvarati svoje ljude'.

Miškovićeva ocjena je da se reformističke snage u SKH ne snalaze, pa da igru preuzimaju nacionalisti: 'Umjesto da budu vodeća snaga, oni ostaju na repu događaja. Jedno vrijeme ti vodiš mase, a onda one vode tebe.' Reformisti čak od Tita traže da im stane na čelo i da im bude lider. No on to, jasno, odbija govoreći da je on lider 'svih naroda i narodnosti'. Iz izvještaja vidimo kako se Veselica hvali da mu je Tripalo prepričavao događaje u Karađorđevu i da mu je rekao: 'Mi smo vas obranili, ali smo zato mi dobili po leđima.' Tripalo tvrdi kako bi se spor prije riješio da nema Tita.

O štrajku studenata, koje je predvodio Dražen Budiša, Mišković navodi da službe nisu znale kada će se on održati. No izgleda da je prosvjed studenata iznenadio i same 'stratege i ideologe' Veselicu i Đodana, ali i Savku Dabčević te Tripala. Naime generalni štrajk u koji bi se uklopili i studenti planiran je za siječanj 1972. godine, a studenti su krenuli sa štrajkom koncem studenoga 1971. godine. Dapčević je za preuranjeni štrajk rekla da su joj 'studenti zabili nož u leđa', a Tripalo je rekao da 'ako se odmah ne prestane sa štrajkom da to može imati katastrofalne posljedice za globalne interese'.

U Matici hrvatskoj i među klerom također negoduju jer je štrajk krenuo preuranjeno i mimo njihova znanja. Sami studenti su se međusobno počeli optuživati tko je kriv za takav razvoj događaja te se 'prave aluzije da je Budiša kriv jer je htio biti lider'. Inače, studente instruiraju Veselica i Đodan, koji je preko Budiše sugerirao studentima da u istupima traže likvidaciju 'unitarista i velikosrba' te da izbjegavaju kritizirati Tita, samoupravni socijalizam i SFRJ kao državu.

Đodan i Šošić 'pričaju gluposti o samostalnoj državi i svojoj vojsci', a Đodan još 1969. godine sanja o velikoj Hrvatskoj. Tako se navodi da Đodan priča da 'u svakoj varijanti' računaju s proširenjem granica, podjelom BiH i Crne Gore između Hrvatske i Srbije, ali i pripojenjem dijelova Bačke i Srijema s Novim Sadom, 'jer tu živi puno Hrvata'. Takva Hrvatska imala bi šest milijuna stanovnika, smatrao je Đodan. Za Crnu Goru kaže da bi je trebalo podijeliti sa Srbima tako da svi obalni gradovi, od bokokotorskog zaljeva do Budve i Bara, pripadnu Hrvatskoj. Ako se Crnogorci ne bi slagali s time, 'zbilo bi ih se u onaj mali brđanski dio, a Hrvati bi uzeli svoje'.

I Tuđman ima svoju viziju razvoja događaja. On najprije želi da Jugoslavija postane konfederacija, pa da Hrvatska istupi iz nje. No i po njemu Hrvatska treba povećati teritorij. I to tako da u susjednoj BiH, smatra Tuđman, granica treba biti na rijekama Neretvi i Bosni. Kada ga upitaju što sa Srbima u zapadnom dijelu tako podijeljene BiH, Tuđman kaže da taj 'pravoslavni živalj' treba preseliti u dio istočno od te dvije rijeke.

Mišković kao specijalni savjetnik prati i događanja u Crnoj Gori. Tako navodi da je nužno provjeriti porijeklo imovine oko 400 osoba, navodi gradnju preko tisuću objekata u Titogradu bez ikakve dozvole i sumnjivo kreditiranje pojedinih tvrtki za gradnju obiteljskih kuća. Tada je u Crnoj Gori bila živa rasprava o gradnji Meštrovićeva mauzoleja Njegošu na Lovćenu.

Plan gradnje te impozantne grobnice Petra II osobito je zasmetao Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Tadašnji mitropolit SPC-a Danilo Dajković smatra da je to, budući da je Meštrović autor mauzoleja, 'ekspanzija katolicizma i hrvaštine u CG'. I tada postoje intelektualci koji tvrde da su Srbi i Crnogorci jedan narod te da je 'SPC jedina organizirana snaga koja može nešto da učini u obrani srpstva'. A srpska i dio prosrpski orijentirane crnogorske emigracije prijete da će uništiti mauzolej ako on bude sagrađen.

Među crnogorskim političarima detektiran je Rankovićev kružok koji 'pravi razdor među revolucionarima'. Kao kolovođe se navode Đorđije Đoko Pajković, Veselin Đuranović i Dobroslav Ćulafić, a mete su im Svetozar Vukmanović Tempo, Vlado Popović i Blaž Jovanović. Rankovićeva trojka, navodi Mišković, lažno izvještava Tita, a čak lažiraju i izvješća Izvršnog komiteta CK SKCG-a.

Zanimljivo je i ponašanje Tomislava Kneževića iz Pljevalja, člana Predsjedništva SKJ. On stalno vrijeđa Tita i priča viceve o njemu, čak i pred ministrom policije, a niz svojih rođaka ubacio je među poslanike i u izvršne organe iako su redom bili IB-ovci. Iz Pljevalja dojavljuju da je stalno pijan i da 'proganja poštene komuniste'. Navodi se tako i da su na proslavi 30. godina bitke na Pljevljima umjesto partizanskih pjesama puštane četničke 'Marš na Drinu' i 'Tamo daleko' te da nitko od boraca i zapovjednika iz te bitke nije pozvan na proslavu.

Isto tako, navodi se da se dijele odlikovanja četnicima - navodi se slučaj Miloša Kneževića, kojega je odlikovao i Draža Mihailović, te Marka Banovića, uhićenog kao četnika u Višegradu.

Osim velikosrba okupljenih oko Rankovića i dijela generala IB-ovaca te nacionalista koji u Hrvatskoj sanjaju o velikoj Hrvatskoj, i Slovenci žele nešto sasvim drugačije. Tamošnji lider Stane Kavčič 'duboko je prodro svojim kadrovima i bori se da održi te pozicije u svojim rukama'. Slovenci ne maštaju o širenju granica, nego o tome kako preuzeti kontrolu nad postojećim teritorijem. Tako su svi generali u toj republici bili Slovenci, a kakav je bio odnos prema drugim narodima, najbolje govori informacija da je 300 oficira Srba tražilo premještaj iz Slovenije jer nisu mogli napredovati.

Partija u Sloveniji gotovo ne postoji, pa se tako navodi da u Ljubljani već godinu dana nije izabran tajnik gradskog komiteta. Radnici ne žele ulaziti u Partiju dok su u njoj 'Kavčić i Popit koji su se obogatili', a kler je, navodi se, uzeo sve u svoje ruke - od vlasti, tvrtki, škola i fakulteta do ostalih institucija.

Mišković navodi da nema radne organizacije koja posluje s inozemstvom, a da se ne bavi švercem na štetu SFRJ. Za to proziva generalne direktore tvrtki. U Sloveniji jako ulazi CIA, a kockarnice su 'punktovi obavještajnih službi Zapada'. Tako se navodi osnivanje kockarnice u golf-klubu u hotelu na Bledu, a za koji rade osobe iz Teksasa i Las Vegasa, i to preko potpredsjednika Skupštine Slovenije Jože Brileja.

Posebno je zanimljiv dio Miškovićevih memoara o njegovu odnosu s Jovankom Broz. Naime prva dama SFRJ itekako je imala političkih ambicija, a bila je vezana i za vjenčanog kuma Rankovića. Savka Dabčević predložila je Titu da Jovanka uđe u CK kao predstavnica Hrvatske, ali je Tito to odbio. Jovanka je u jednom razgovoru upravo Dabčević pitala mogu li naći zamjenu za Miškovića.

Jovanka je bila 'jedan od barjaka srpskog nacionalizma' i gradila je paralelnu mrežu vlasti, osobito u obavještajnom sustavu. A u nju je htjela uključiti ne samo Miškovića, nego i savezne ministre obrane i policije. Mišković navodi da ga je Jovanka jednom zgodom vrbovala da joj dostavlja informacije. Rekla mu je: 'Ja to sve držim u svojim rukama. Tito je sve stariji, sve ga više stvari umaraju.' Osim toga, govorila je 'ja sve više i politiku vodim' te čak bezobrazno rekla: 'Ja moram i šlic da mu zakopčam.' Mišković joj je odgovorio da samo Titu polaže račune i nikome više, a ona mu je odgovorila: 'A, tako, druže.' A Mišković je uzvratio: 'Tako, drugarice!' Mišković je nakon toga ponudio ostavku Titu, ali je on to odbio. No Jovanka je raznim intrigama i pritiscima, iako nekoliko puta neuspješnima, uspjela 'riješiti Miškovića'.

Mišković je izrazio čuđenje zbog toga što nitko nakon Titove smrti nije analizirao i istražio Jovankino djelovanje te je podsjetio na jednu Titovu izjavu, kojom je, navodi, ostao zatečen. 'Dobro, boga mu, tko stoji iza nje, tko je nju vrbovao?' rekao je Tito.

Ovo je samo manji dio treće knjige memoara generala Miškovića i teško je, čak i samim navođenjem tema, prikazati sve ono što se nalazi u njoj. O tome i brojnim ekskluzivama, koje namjerno ne navodim u ovim recenzijama, general Mišković i povjesničar Bader zasigurno će govoriti na promociji povodom Miškovićeva 101. rođendana 24. listopada u Premanturi.

Sigurno je jedno - bez knjige 'Titov specijalni savjetnik' neće biti moguće u potpunosti analizirati Hrvatsko proljeće, shvatiti način rada obavještajnog sustava bivše države, ali ni razumjeti sve okolnosti međunacionalnih sukobljavanja koja su u konačnici dovela do krvavog raspada SFRJ.