Nedavno najavljena moguća vojna koalicija između Sjedinjenih Država i Rusije u ratom opustošenoj Siriji nije nemoguća, a njenu uspostavu i konkretne akcije, smatraju analitičari, bilo bi vrlo zanimljivo promatrati, osobito jer obje svjetske sile imaju oprečne stavove kada je u pitanju pozicija sirijskog predsjednika Bašara al Asada. No, Rusi su već napravili prvi korak i dopremili nekoliko eskadrila borbenih aviona na aerodrom u Latakiji kako bi pomogli sirijskom predsjedniku Bašaru al Asadu
Međunarodna vojna koalicija koja bi trebala riješiti zamršenu situaciju u Siriji, a koju je najavio Putin početkom rujna, dodavši kako se vezano za njenu uspostavu telefonski konzultirao s američkim predsjednikom Barackom Obamom, smatraju vojni analitičari, može biti vrlo štetna. Ruski predsjednik, naime, želi spriječiti svaki pokušaj Zapada i saveznika u svrgavanju sirijskog predsjednika i prisiliti njegov režim na partnerstvo u novoj koaliciji protiv takozvane Islamske države.
'Tu nastaje ogroman problem jer Amerikanci ne žele Asada koji ima vojnu podršku Kremlja, iako se Rusi istovremeno nude u borbi protiv islamskih radikala. Ta ad hoc koalicija usmjerena protiv ISIL-a, ukoliko bi se uopće uspostavila, vrlo brzo bi se raspala zbog oprečnih interesa', kazao je za tportal Dario Kuntić, član Instituta za europske i globalizacijske studije i voditelj Odjela za međunarodnu politiku, sigurnost i diplomaciju znanstvene organizacije Politea.
'Pritom valja imati na umu da su se svi dosadašnji napadi antiterorističke koalicije prema tzv. Islamskoj državi pokazali ili neuspješnima ili nedovoljno učinkovitima pa je nemoguće predvidjeti budućnost ISIL-a koji opstaje sve dok se Zapad ne odluči na konkretnu izravnu akciju na terenu', smatra Kuntić, dodajući kako dodatnu smetnju uništenju islamskih terorista predstavlja tvrd Putinov stav kako bez Asada nema kasnije mirne reintegracije, na što Bijela kuća nikako ne pristaje.
Je li pak moguć posrednički rat poput onoga u Vijetnamu, u kojem bi Amerikanci naoružavali svoje, a Rusi svoje saveznike, Kuntić je mišljenja kako je i taj scenarij moguć, osobito stoga što je Putin izravno priznao da naoružava Asadove pristalice i time štiti svoje interese, točnije luku Tartous, jedinu stratešku bazu ruske mornarice u Sredozemnom moru.
Iako se na prvi pogled čini da Putin 'vrti Obamu oko malog prsta' svojim snažnim uplitanjem u Siriju i održavanjem Asada na životu, što mu zauzvrat daje opstanak spomenute vojne baze i promatranjem Bliskog istoka kao druge regije pored istočne Europe u kojoj može utjecati na zapadnjačku politiku, Kuntić odbacuje Putinovu prednost. 'Obama je znatno povučeniji i njegova politička agenda temelji se izvan ili u pozadini samog žarišta, a i sam Putin oklijeva ne želeći se izravno upustiti u sukob s moćnom Amerikom', smatra Kuntić.
Pozicija Europe, smatra Kuntić, u ovoj koaliciji bila bi dvojaka. Dio europskih zemalja članica NATO-a priklonio bi se zajedničkoj inicijativi dok bi dio bio suzdržan. 'Situacija bi zapravo bila slična onoj iz Iraka, kada je dio Europe podržao akcije Pentagona i poslao svoje postrojbe, a neki su bili suzdržani. Izravnih protivnika američke intervencije u Iraku unutar Europe i NATO-a nije bilo', zaključuje Kuntić, dodajući kako obični Amerikanci ne žele još jednom promatrati svoje vojnike u Siriji jer bi se zbog složenosti situacije mogli, kao i nebrojeno puta do sada, vratiti neobavljena posla.
Zanimljivo je da je ovih dana objavljena vijest da se u Siriji nalaze tri eskadrile ruskih borbenih aviona koji su snimljeni pomoću satelita, što Rusi ne poriču, a još je zanimljivija vijest kako se u toj ratom poharanoj zemlji nalazi i oko 3.500 Ujgura, naroda turkijskog porijekla i muslimanske vjere koji većinom živi u Kini te se povezuje s ekstremističkim islamskim skupinama. Ujguri se nalaze u mjestu Džisr al Šugur, koje su donedavno držale snage odane Asadu, a koje je sada u rukama Turkistanske islamske stranke (TIP). Radi se o poprilično opskurnoj ekstremnoj organizaciji sastavljenoj od Ujgura, a koja je za vrijeme održavanja Olimpijskih igara u Pekingu 2008. prijetila oružanim napadima.
Budući da su sirijske tajne službe otkrile nazočnost Ujgura i TIP-a na svojem području, strani analitičari smatraju kako bi Asad, pored Rusa, za saveznike mogao pozvati Kineze, što dodatno komplicira ionako zamršenu situaciju međusobnih savezništava i neprijateljstava.
Strani analitičari smatraju kako je takav scenarij vrlo moguć unatoč dosadašnjoj praksi Pekinga da se ne miješa u unutarnje probleme neke države sve dok nisu ugroženi sami političko-gospodarski interesi najmnogoljudnije zemlje na svijetu. A upravo su u kineskoj provinciji Xinjiang, u kojoj živi najveći broj Ujgura, ugroženi temeljni interesi Pekinga jer se velik dio džihadista novači s tog područja, ali i ubacuje iz ostalih muslimanskih zemalja u tu zapadnu kinesku pokrajinu.
Stoga nije teško zaključiti da će Kina pohitati Asadu u pomoć, ako to sirijski diktator poželi, čime se stvara jak kinesko-ruski savez koji podupire Asada, a potkopava interese Bijele kuće i njenih saveznika.
