Kemis - Termoclean žalio se po nekoliko točaka na natječajnu dokumentaciju, a najzanimljiviji dio onaj je u kojem su istaknuli da je tvrdnja iz dokumentacije Grada Zagreba, prema kojoj su 'višegodišnje analize dehidriranog mulja od strane akreditiranog laboratorija pokazale da je mulj adekvatan za odlaganje na poljoprivredne površine', u suprotnosti s Pravilnikom o gospodarenju muljem iz pročistača i pravilnikom o zaštiti poljoprivrednih zemljišta od onečišćenja jer se iz samog naslova natječaja i kataloškog broja otpada vidi da je riječ o otpadnom mulju, a ne o onom obrađenom.

Na taj način, smatrali su u Kemis - Termocleanu, Grad Zagreb je sugerirao nezakonito zbrinjavanje otpada.

Međutim iz Grada su odgovorili kako Pravilnik o gospodarenju muljem iz pročistača dopušta odlaganje istog na poljoprivrednim zemljištima ako sadrži teške metale u dozvoljenim količinama, ali i da oni 'u natječajnoj dokumentaciji nisu propisali konkretan način obrade i zbrinjavanja mulja' i da je njegovo odlaganje na poljoprivredna zemljišta tek jedan od mogućih načina. Ovaj prigovor Kemis - Termocleana DKOM je odbacio, ali usvojio je dio koji se odnosio na alate, postrojenje ili tehničku opremu koju mora posjedovati, a koji je prema njihovu mišljenju bio nejasan i kontradiktoran.

Taj dio Zagreb je morao popraviti u natječajnoj dokumentacije i Kemis - Termocleanu podmiriti trošak žalbe. Rok za dostavu ponuda je 13. ožujka, a priča s muljem iz Zagrebačkih otpadnih voda (ZOV) i sa samim ZOV-om od početka izaziva brojne prijepore i kontroverze.

Podsjetimo, riječ je o mulju - a godišnje ga se proizvede oko 48 tisuća tona - koji se godinama nije zbrinjavao, već samo odlagao na plohe u krugu ZOV-a. Kada je konačno pokrenuta priča o njegovu zbrinjavanju, jedno vrijeme se izvozio u Mađarsku, u koju je prebačeno sedamdesetak tisuća tona, a dio se trebao spaljivati u Drnišu. Međutim utvrđeno je da je dio mulja umjesto u spalionicu odlagan na poljoprivredna zemljišta oko Čakovca.

Iz gradske uprave tada su tvrdili da nisu znali da je otpad odlagan na polja u Međimurju, a on se potom počeo odlagati uz pristupne ceste u istočnom dijelu Zagreba. Prije točno dvije godine, kad je Grad uhvaćen u toj raboti, pročelnica Gradskog ureda za gospodarstvo Mirka Jozić, ustvrdila je da se kod ZOV-a nalazi oko 410 tisuća tona mulja, ali da nema afere jer je 'cesta na koju se odlaže asfaltirana'.

Priča s pročistačem počinje 1998. godine, kada je tadašnja gradonačelnica Zagreba Martina Matulović Dropulić (HDZ) s njemačkim investitorima, tvrtkama RWE i Wassertechnik, dogovorila izgradnju pročistača otpadnih voda.

Nijemci s Vodoprivredom Zagreb osnivaju tvrtku Zagrebačke otpadne vode (ZOV), a projekt Pročistač postaje prva koncesija za pročišćavanje otpadnih voda u Hrvatskoj.

Iako koncesionari svake godine fiksno ubiru, bez obzira koliko vode pročistili, oko 400 milijuna kuna, mulj koji nastaje kao nusprodukt nije njihov, već problem Grada Zagreba te ga se mora na neki način zbrinuti.

Kako je Grad godinama od 2004., od kada se plaća pročišćavanje vode, kasnio s uplatama ZOV-u, koji bi uredno prodavao dugovanja bankama, Zagreb je na ime kamata, o čemu smo pisali 2018. godine, samo bankama platio 1,5 milijardi kuna.

Umjesto prvotno planiranih 180 milijuna eura, cijena gradnje ZOV-a zbog niza dodatnih radova koje je Zagreb odobravao narasla je na 297,5 milijuna eura, a građani su je već višestruko pretplatili. Zbog svega je i cijena pročišćavanja po kubičnom metru rasla dva puta.

Na brojne nepravilnosti oko pročistača godinama je upozoravala Državna revizija, pa je tako radeći reviziju Vodoopskrbe i odvodnje 2014. primijetila da će se od 2004. do 2028. godine za nadoknadu troškova gradnje pročistača, Domovinskog mosta i drugih objekata vrijednih 297,5 milijuna eura platiti ZOV-u milijarda eura, odnosno 728 milijuna eura više od onoga što je uložio.

Za poslovanje pročistača zainteresirao se i USKOK te je u proljeće 2018. godine u aferi Pročistač podigao optužnicu protiv Ante Pavića, direktora ZOV-a, Hannesa Schweitzera, voditelja projekta i nadzornog inženjera radova na izgradnji glavnog odvodnog kanala, Darka Turopoljca, vlasnika tvrtke Dia graditeljstvo, i Damira Vuljanka, a tereti ih se za milijunske malverzacije.

Pročistač se ponovno u fokusu javnosti našao u srpnju prošle godine, kada su Bandićevi i zastupnici HDZ-a izglasali da se ide u treći stupanj pročišćavanja, odnosno da se potpiše sporazum za dogradnju pročistača s koncesionarom, vrijedan 53,7 milijuna eura. Oporba je tada napustila sjednicu uz tvrdnju da se ide na ruku koncesionaru i da je ono što je njegova obveza prebačeno na teret građana, odnosno na proračun Zagreba.