Simatović je sa svojim šefom Jovicom Stanišićem bio jedan od glavnih ljudi koji su iz pozadine upravljali ratnim zbivanjima u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Kao šefovi srpske vojno-obavještajne službe, u ime vlasti u Beogradu utemeljili su, koordinirali i logistički održavali srpske paravojne postrojbe u Hrvatskoj i BiH tijekom Domovinskog rata i rata u susjednoj državi od 1992. do 1995. godine.

Autor filma o 'Crvenim beretkama' Filip Švarm svojedobno je za tportal o zloglasnom dvojcu kazao da su bespogovorno izvršavali ono što je srpski predsjednik Slobodan Milošević htio i zamišljao.

Simatović je na početku velikosrpske agresije na Hrvatsku bio ključna osoba za osnivanje i naoružavanje srpskih paravojnih postrojbi u Hrvatskoj, ali i šire. Švarm je tada istaknuo da su obojica tijekom devedesetih bili stupovi Miloševićeve moći jer je na samoj Službi državne bezbednosti počivao njegov režim, što je dokumentirao u svojem dokumentarcu 'Jedinica' o notornim Crvenim beretkama kao polugama Miloševićeve moći.

Sucima na Haškom sudu dugo je trebalo da shvate važnost uloge koju je u ratovima nakon raspada Jugoslavije imao spomenuti dvojac, tako da ih je Žalbeno vijeće Haškog suda tek u svibnju ove godine konačno osudilo na 15 godina za zločine počinjene u šest gradova u Bosni i Hercegovini i jedan u Dalj Planini u Hrvatskoj početkom 90-ih godina.

U studenom 1991. godine okupatori predvođeni Željkom Ražnatovićem Arkanom okupili su 12 Hrvata i Mađara iz Erduta i Dalj Planine, a zatim ih prevezli u Erdut u tzv. istražni centar, gdje je sutradan pogubljeno svih 12 ljudi. Osam od 12 žrtava pronađeno je u slavonskom selu Ćelije, jedna na planini iznad Dalj Planine, a troje u bunaru u Borovu.

Presudom žalbenog vijeća utvrđeno je da su, kao sudionici udruženog zločinačkog pothvata, visoki dužnosnici srbijanske Službe državne sigurnosti Stanišić i Simatović krivi za etničko čišćenje nesrpskog stanovništva u BiH i Hrvatskoj. Ostali sudionici tog udruženog zločinačkog pothvata su Slobodan Milošević, Milan Martić, Milan Babić, Goran Hadžić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i Željko Ražnatović Arkan.

Sudilo im se dva puta jer je poništeno prvo suđenje, na kojem su bili oslobođeni optužbe. Sve skupa je proces pred Haškim sudom protiv Simatovića i Stanišića trajao 20 godina. Konačna presuda tom dvojcu iznimno je važna jer povezuje režim Slobodana Miloševića u Beogradu sa srpskim zločinima u Hrvatskoj i BiH.

Simatović je u zatvoru, nažalost, proveo tek osam godina.

Rođen je u Beogradu u travnju 1950. i po nacionalnosti je Hrvat iz Konavala. Rođen je u obitelji Pere Simatovića, visokog oficira JNA i jednog od osnivača Vaterpolo kluba Partizan. Završio je Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Beogradu sa svojim budućim šefom Jovicom Stanišićem.

Prema podacima Haškog suda, 1978. godine počeo je raditi u Službi državne bezbednosti te je obavljao razne poslove do 2001. godine. U razdoblju za koje je osuđen za ratne zločine prvo je radio kao kontraobavještajac, a zatim je prešao u novoosnovanu upravu za obavještajne poslove DB-a (tzv. Drugu upravu), gdje je bio zapovjednik Jedinice za specijalne operacije DB-a, takozvanih Crvenih beretki, dakle oružane formacije srpske tajne službe.

'Krajem 1990. postaje ključni čovjek za organizaciju srpskih paravojnih formacija u Hrvatskoj i šire. Stiže u Knin sa dokumentima na ime Dragana Simendića, novinara Politike ekspres, ali je njegov glavni posao nadziranje Dragana Vasiljkovića, plaćenika dovedenog iz Australije da maskira upletenost Službe u krajišku balvan-revoluciju', kako je svojedobno pisalo beogradsko Vreme.

Vasiljković, poznatiji kao Kapetan Dragan, u Hrvatskoj je osuđen na 13,5 godina zatvora zbog ratnih zločina nad hrvatskim civilima i vojnicima tijekom Domovinskog rata.

Uz Frenkijevu pomoć, iz Draganovog centra za obuku u Golubiću izlazi prva generacija paravojne skupine koja će kasnije dobiti naziv Crvene beretke, a još kasnije Jedinica za specijalne operacije (JSO) Službe državne bezbednosti.

Kasnije su takve postrojbe osnivane i u drugim područjima koja su bila pod srpskom kontrolom u Hrvatskoj i BiH. Ljudstvo je regrutirano iz redova kriminalaca i ostalih pripadnika društvenog taloga po metodi koju je vjerno preslikao Jevgenij Prigožin u Rusiji za popunjavanje plaćeničke paravojske Wagner za rat u Ukrajini.

U istočnoj Slavoniji se u glavnoj operativnoj ulozi i na daljinskom upravljaču šefa Stanišića našao policijski general Radovan Stojičić Badža, koji je kasnije likvidiran u Beogradu pod nikad razjašnjenim okolnostima. Podređeni mu je bio Željko Ražnatović Arkan, vođa paravojne postrojbe Srpska dobrovoljačka garda. U centrima su obučavani dobrovoljci i regruti, a sve se odvijalo uz potpunu kontrolu operativaca SDB-a, kojima su na čelu bili Stanišić i Simatović.

Najpoznatiji zločinački projekt dvojca Stanišić-Simatović bile su zloglasne Crvene beretke, koje su krvavi trag ostavljale gdje god bi se pojavile, od Hrvatske do Kosova, a dvojica njihovih pripadnika, Milorad Ulemek Legija i Zvezdan Jovanović Zveki, osuđeni su za atentat na srpskog prozapadnog premijera Zorana Đinđića.

Crvene beretke i razne druge formacije, kao što su Knindže, Vukovi, Arkanovci, Beli orlovi i Škorpioni, gurane su u prvi plan kako bi se zamaskiralo djelovanje Službe državne bezbednosti Srbije u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini od 1991. do 1996., kao i njihova izravna podređenost SDB-u.

I dok je šef Stanišić više bio politički angažiran, Simatović je bio terenski čovjek i de facto stvarni zapovjednik srpskih paravojnih postrojba: upravo je on nadgledao i koordinirao rad kako srpskih paravojnih postrojbi, tako i specijalnih postrojbi zaduženih za posebne zadatke.

Put Simatovića je put karijernog udbaša bez mnogo pitanja, sve po naređenju, za navodno državno dobro i osobni interes.