Teoriju o NATO-ovoj bombi iznio je još prije dvije godine, nakon višemjesečnog istraživanja koje je na svoju ruku proveo, umirovljeni časnik HV-a Nediljko Pušić. Svoja je saznanja dostavio i Državnom odvjetništvu, no reakciju nije dobio. Njegova teorija glasi: zrakoplovi NATO saveza nakon akcije u Srbiji 1999. letjeli su u vojnu bazu Aviano u Italiji. S obzirom na to da nisu mogli sletjeti s teretom, dio bombi bacili su u more na određenoj ruti. Riječ je o podatku koji je NATO objavio. Navodno su neke bombe pale i izvan zacrtane rute, a Pušić tvrdi da je jedna bomba tipa CBU-87, slična kazetnim bombama koje su za vrijeme Domovinskog rata padale po hrvatskim gradovima, pala na otočić Kornat.

Eksploziju nitko nije čuo, kaže, jer je otok nenaseljen, a eksplozivno se punjenje rasulo po kršu. Osam godina kasnije, dolazi do požara te se eksploziv aktivira. Kao dokaze Pušić iznosi usporedbu ozljeda vatrogasaca s ozljedama onih koji su u Afganistanu stradali od iste bombe. Usto se pita što su pripadnici HV-a radili na Kornatu neposredno nakon nesreće? Tvrdi da su uklanjali dokaze kako takav skandal ne bi ugrozio ulazak Hrvatske u NATO savez čija smo članica u međuvremenu postali.

Na prvi pogled, Pušićeva se teorija čini vrlo logičnom, no vojni analitičari s kojima smo razgovarali smatraju da je riječ o teoriji zavjere koja ima popriličan broj rupa. Fran Višnar kaže da mu je ta teza neprihvatljiva kao i ona da je iz vojnog helikoptera curilo gorivo. 'Ja više vjerujem službenoj verziji i izvješću o kornatskoj tragediji koje su napravili stručnjaci. Ovo je senzacionalizam koji nam šteti. Zašto bi se to zataškavalo? Mi ipak živimo u europskom okruženju. Ni naša vojska ni druge službe nisu od jučer da bi prihvaćale teoriju urote tek tako', smatra Višnar. Teoriju o NATO bombi smatra jednako neprihvatljivom kao i teoriju da su Amerikanci sami srušili tornjeve Svjetskog trgovačkog centra.

Kaže da je riječ o senzacionalizmu te da bi, da je uistinu riječ o tom tipu bombe koja u sebi sadržava tzv. zvončiće s velikim brojem kuglica, vatrogasci bili puni rana od gelera. Slaže se s vještačenjem domaćih stručnjaka, kao i s onim drugim, koje su sastavili strani vatrogasni stručnjaci te potvrdili da je na Kornatu doista došlo do eruptivnog požara, rijetkog prirodnog fenomena.

Tvrdi da je vojska stigla na taj otočić neposredno nakon nesreće jer je vladao totalni kaos i konfuzija. Drugi razlog je, smatra Višnar, činjenica da su vojne postrojbe najbolje obučene za izvlačenje unesrećenih s takvog terena. 'Teorija da im je curilo gorivo bila je preslaba, pa je ubačena ta bomba koja pokriva nemar i šlamperaj koji postoji kada je riječ o ljudskom faktoru', kaže Višnar.

Zaključuje da su nadležne službe naučile svoj posao te da se nešto slično više neće dogoditi. Usto, kaže, mora postojati profesionalna jezgra vatrogasaca da na požarište, kao što je to bio slučaj na Kornatu, ne bi išli maloljetnici, ročni vojnik i pripadnici Dobrovoljnih vatrogasnih postrojbi. 'To je bio čitav niz nesretnih okolnosti', zaključuje.

Teoriju da je vojska na Kornat došla uklanjati tragove eksplozije, kao i navodnu činjenicu da su vojnici premještali tijela vatrogasaca, vojni analitičar Igor Tabak smatra nevjerojatnom. 'Bojim se da smo kao sustav prešlampavi i neuredni da bi oni tako temeljito uklonili tragove da ih nitko od drugih službi koje su stigle na otok ne vidi', kaže Tabak. Tvrdi da bi se eksplozivne rane vidjele na stradalim vatrogascima, a kamoli komadići bombe. Medicinski nalazi govore samo o opeklinama.

Također smatra da je teško zamislivo da nitko ne bi čuo ni vidio eksploziju bombe duge 2,33 metra i široke 40 centimetara. Osim toga, smatra da su specijalne vojne jedinice one koje mogu najbrže reagirati i biti poslane na teren u ovakvim situacijama te dodaje da sustav zaštite i spašavanja, ni nakon reorganizacije koja se dogodila prije pet-šest godina, i danas ne funkcionira kako bi trebao.

Slavica je jedini krivac?

Iako je prije četiri godine kompletan sustav zakazao, zasad se sudi jedino Draženu Slavici, tadašnjem zapovjedniku županijske Vatrogasne zajednice te zapovjedniku šibenske Javne vatrogasne postrojbe. Tereti ga se da je prekršio niz zakona

poslavši na Kornat vatrogasce neosposobljene za takav podvig, među kojima su bili i maloljetni Karlo Ševerdija, Marko Stančić i ročni vojnik Josip Lučić. Slavicu se tereti i da je, unatoč upozorenjima s terena da je riječ o velikom požaru koji se brzo širi, kanader s Kornata preusmjerio na drugo požarište. Od ostala tri kanadera, dva su bila izvan pogona, dok je jedan bio na ispomoći u Grčkoj.

Slavica je usto, umjesto da zatraži helikopter za spašavanje, kako se navodi u optužnici, pozvao helikopter za izviđanje. Pomoć preživjelim vatrogascima koji su u agoniji umirali na Kornatu tako je stigla prekasno.

Činjenica je da Slavica ne može biti jedini odgovoran za ovu nezapamćenutragediju kao ni žrtveno janje za one koji nisu omogućili da sustavnormalno funkcionira.

Kao prema Murphyjevom zakonu, tog je dana sve krenulo krivo. Šest je vatrogasaca poginulo na licu mjesta, šest ih je sljedećih dana podleglo ozljedama. Jedini preživjeli Frane Lučić, koji je tada bio pripadnik DVD-a Tisno, i dalje se sudski bori za pravednu odštetu iako je o tome teško govoriti s obzirom na psihičke i fizičke posljedice koje će nositi cijeli život.