Ideja se na prvi pogled čini fantastičnom, nalik na maštarije djeteta koje u igri cijeli svijet zamišlja kao nečiju igračku. No dr. John Gribbin, autor knjige 'U potrazi za multisvemirom' ističe da bi za takav pothvat zapravo bili dovoljni uređaji slični onima koji su nam već na raspolaganju, prije svega neki akcelerator čestica poput Velikog hadronskog sudarača (LHC) u CERN-u. Prije nego što je LHC pušten u pogon neki su mediji izazvali paniku napisima prema kojima bi u eksperimentima u Švicarskoj mogla biti stvorena crna rupa koja će uništiti svijet, međutim, takav scenarij zapravo nikada nije bio u igri. Naime, iako akcelerator može stvoriti crne rupe, one bi bile toliko malene da ne bi mogle progutati čak ni atom, a kamoli Zemlju.

No prema poznatim znanstvenim teorijama, za stvaranje cijelog novog svemira bio bi dovoljan uređaj tek nešto snažniji od LHC-a, pa postoji mogućnost da je i naš stvoren u nekom izvanzemaljskom, odnosno vansvemirskom laboratoriju, ističe dr. John Gribbin.

To je moguće zbog dvaju razloga. Prije svega, znanstvenici već dulje smatraju da bi crne rupe mogle biti prolazi u neke druge prostore i vremena. Kao drugo, zahvaljujući činjenici da gravitacija ima negativnu energiju, za stvaranje svemira zapravo i ne treba energija, što je u svom predavanju prošle godine lijepo demonstrirao ugledni američki fizičar Lawrence Krauss. Naime, unatoč tome što svaki atom materije sadrži goleme količine energije, ona je u vrlo preciznoj ravnoteži s negativnom gravitacijom te je za njegov početak dovoljna i kvantna fluktuacija.

Osim toga, crne rupe relativno je lako napraviti. Za svako tijelo postoji odgovarajući polumjer tzv. Schwarzschildov radijus pri kojem će njegova masa postati crna rupa. Za naše Sunce on iznosi oko tri kilometra, a Zemlju bi trebalo zbiti na veličinu jednog centimetra. Crne rupe koje bi se mogle stvoriti u akceleratoru bile bi još mnogo manje - malene mase sabijene u minijaturnom prostoru. Zahvaljujući negativnoj energiji gravitacije, zapravo i nije važno koliko su male, one bi ipak imale potencijal da se šire u svojim novim dimenzijama (umjesto da se hrane u našim). Upravo u takvoj ekspanziji iz relativno malene nakupine tvari velikim je praskom nastao naš svemir.

Naime, Alan Gluth s MIT-a predstavio je 1980, sada već prihvaćenu, ideju o inflaciji svemira prema kojoj je početna točka velikog praska bila znatno manja, a ekspanzija znatno brža nego što se ranije pretpostavljalo. Gluth je kasnije također istražio tehničke mogućnosti ideje da je svemir nastao u laboratoriju i došao do zaključka da je to u načelu sasvim izvedivo. Dakle, ostaje još samo pitanje je li se to već dogodilo i je li upravo naš svemir nastao na takav način. To, naravno, ne znači da su pretpostavljeni vanzemaljski stvaratelji djelovali nalik na Boga kao inteligentni dizajneri koji su nadzirali sve aspekte kreacije i života u njoj. Oni su mogli samo pokrenuti proces, a formiranje zvijezda, galaksija i života u novonastalom svemiru samo bi se nastavilo odvijati po zakonima fizike i načelima evolucije.

No teoretski postoji čak i mogućnost da se svemir u većoj mjeri inteligentno uredi. Prema suvremenoj fizici, naš je svemir tek jedan od mnogih u kojima ne moraju nužno postojati ista svojstva i vladati isti zakoni – u nekima, primjerice, gravitacija može biti snažnija, a u drugima slabija.

Ako su pak neke od tih svemira - za koje se pretpostavlja da postoje paralelno s našim – uistinu kreirali inteligentni dizajneri stvaranjem crnih rupa, postoje tri načina kojima su to mogli izvesti. Prvi je da samo stvore minijaturne crne rupe, a da ne utječu na zakone fizike u novom svemiru. Ljudi su već prilično blizu takvom ostvarenju, što na zabavan način u svom znanstvenofantastičnom romanu 'Cosm' opisuje profesor fizike na University of California, Gregory Benford. U njegovoj priči profesorica fizike na istom sveučilištu tijekom rada na sudaraču čestica, slučajno, zahvaljujući kvaru na uređaju, stvara sferu veličine košarkaške lopte. U početku misli da je to nekakva metalna kugla, međutim, uskoro otkriva da je stvorila novi svemir. Slijedi bitka oko pitanja tko je njegov pravi vlasnik.

Drugi način, za koji je potrebna nešto razvijenija tehnologija od naše, uključivao bi ugrubo određivanje smjera u kojem bi se razvijala svojstva novog svemira. Tako bi se primjerice crne rupe mogle pritisnuti na takav način da sila gravitacije u budućem vremensko-prostornom kontinuumu bude nešto snažnija nego u izvornom, a da dizajner ni sam ne zna koliko.

Konačno, u trećem modelu, za koji bi bila potrebna vrlo razvijena civilizacija, dizajneri bi mogli prilično precizno određivati parametre slično kao što bi budući znanstvenici mogli manipulirati molekulama DNA kako bi stvorili savršeno dijete.

Dakle, iako se ideja da živimo u svemiru koji su stvorili neki 'izvansvemirci' može činiti nategnutom, zapravo je za njezino ostvarenje dovoljna pretpostavka da se barem u jednom od multisvemira inteligencija razvila do stupnja sličnog našem. Odatle bi sve krenulo 'prirodnim' putem. Ista znatiželja koja ljude pokreće da osvajaju planinske vrhunce i susjedne planete natjerala bi inteligentne znanstvenike da pokušaju stvoriti što bolji svemir po poznatom principu – hoću zato što mogu. Iskušenje bi, unatoč etičkim pitanjima, sasvim sigurno bilo neodoljivo.

Ova je ideja ujedno i prilično dobar odgovor na poznatu izjavu Alberta Einsteina da je 'najneshvatljvija stvar u vezi sa svemirom to da je shvatljiv'. Naime, moguće je da je svemir razumljiv ljudskom umu upravo zato što ga je neki sličan intelekt stvorio ili barem pokrenuo njegov razvoj.

Veliki britanski astronom sir Fred Hoyle svojevremeno je rekao da su zakoni fizike u našem svemiru toliko povoljni za postojanje ljudi da je on najvjerojatnije nekako uređen. Možda je odgovor na ovu enigmu upravo činjenica da smo 'stvoreni na sliku i priliku' nekih vansvemirskih stvaratelja, zaključuje dr. John Gribbin.