I prije nego što je Hamed Bangoura, široj javnosti poznatiji kao bivši voditelj glazbene emisije Hit Depo i vlasnik manekenske agencije Midikenn, zbog nedovoljnog odaziva javnosti u rekordnom roku digao ruke od svoje inicijative Pahulja, bilo je posve jasno da je Bangourina ideja osuđena na propast, svom populizmu unatoč
Svakom tko makar i površno prati politička zbivanja u Hrvatskoj iz samog proglasa objavljenog na stranici Pahulja.com od početka je moralo biti jasno da se radi o prilično jeftinom načinu prikupljanja simpatija birača uoči otvorenog ulaska u politiku. Kako, naime, drugačije ocijeniti Bangourin zahtjev za 'poništenje sporne pretvorbe i privatizacije', odnosno zahtjev za 'dobrovoljnim moratorijem na djelovanje svim političarima koji su participirali u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na svim razinama od 1990. do 2013. godine'?
Ideja da bi se nekakvom masovnom lustracijom političara preko noći riješili glavni problemi ove zemlje počiva na zabludi koja je simpatična u svojoj naivnosti, ali ujedno i suštinski pogrešna: Smatra li ijedna razumna osoba da u Hrvatskoj žive dvije vrste ljudi – pokvareni i korumpirani političari s jedne strane te pošten, radišan i pametan narod s druge strane? Što mislite, otkud dolaze ti silni političari, iz nekog paralelnog svemira ili iz istog tog naroda? Postoji i 'narodskiji' način da se to kaže, dobro poznat upravo na ovim prostorima: Ne možeš od govna napraviti pitu. Ako vam se ova poslovica čini neprimjerenom u okolnostima, ne zaboravite da je sam Bangoura sve intelektualce koji se s njim nisu složili proglasio 'seronjama', a sve one koji nisu postali 'pahulje' indirektno je proglasio privatizacijskim lopinama.
Nadalje, jedna od Bangourinih ideja koje 'oduševljavaju' svojom jednostavnošću (i neizvedivošću) ona je o 'poništenju pretvorbe i privatizacije' te neodoljivo podsjeća na Ivana Pernara i njegovo (ne)shvaćanje funkcioniranja ekonomije.
Naime, vrijednost koju su nekad imale uspješne hrvatske tvrtke, što u nekretninama što u znanju što u uspješnim proizvodima i uslugama, u kriminalnoj privatizaciji je zauvijek izgubljena. Tvorničke hale prokišnjavaju, u njima su strojevi koje više nitko ne zna koristiti osim nekolicine ostarjelih i davno otpuštenih radnika, nekretnine su rasprodane i te nekadašnje vrijednosti jednostavno više nema. Pastu za zube ne možete nagurati u tubu iz koje je istisnuta, baš kao što ne možete prekršiti drugi zakon termodinamike, ma koliko god to možda htjeli.
Bangoura je populističkom retorikom efektivno poručio svojim potencijalnim biračima: 'Za sve loše što vam se dogodilo krivi su vam političari. Vi ste nevine, poštene i radišne pahulje i zajedno ćemo kazniti one koji su nas doveli u ovakvu situaciju.' Bilo bi lijepo da je to istina, ali stvarnosti je ipak bolje pogledati ravno u oči, bez ružičastih naočala.
'Pahulje' su tako s uma smetnule važnu činjenicu: Svaka vlast u posljednjih 20-ak godina u Hrvatskoj izabrana je na demokratskim izborima. Vlast nizu izabrali vanzemaljci, masoni, ljudi-gušteri ili bilo koji drugi imaginarni neprijatelj – izabrali smo ju sami.
Sve dok se javnost u Hrvatskoj ne pogleda u zrcalo i ne suoči s posljedicama svojih odluka, teško da ovo društvo može napraviti neki značajniji korak unaprijed. No ako je suditi po necivilizacijskim tendencijama koje se u zadnje vrijeme javljaju u društvu, čini se da se Hrvatska u izostanku bilo kakve introspekcije odlučila na očajničko traženje 'unutarnjih neprijatelja'. Upravo zato ne treba nimalo sumnjati u to da će se i na sljedećim izborima potvrditi onaj ubitačno dosadan, ali ujedno vrlo točan kliše: Svaki narod zaista ima onakvu vlast kakvu zaslužuje. Svidjelo se to nama ili ne.
