Imovinske kartice uvedene su još krajem devedesetih – za vlade Zlatka Mateše – ali taj je sustav bio nedorečen i periodično se dorađuje od kraja 2002. Institut obaveznog ispunjavanja imovinske kartice za osobe koje obavljaju važne državne, lokalne i javne funkcije otrežnjujući je i doista pomaže u borbi protiv korupcije. Taj institut nije savršen, ali već i samo uvođenje tih davnih devedesetih bilo je revolucionarno i upravo zahvaljujući javnom uvidu u imovinsku karticu predsjednika Franje Tuđmana prva hrvatska zviždačica, heroina Ankica Lepej razotkrila je njegove tajne štedne račune.

Pokažite nam i porezne kartice

Iako danas, nažalost, više nemamo tako hrabrih bankarskih zviždačica i zviždača te manje-više ovisimo samo o informacijama koje političari unose u svoje imovinske kartice, javnost i novinari istraživači imaju barem nekakvu bazu od koje mogu krenuti kad provjeravaju imovinu moćnih političara, direktora državnih agencija i javnih tvrtki ili sudaca. Ta nam je baza, međutim, zahvaljujući naknadnoj pameti i 'anonimnim' pozivima moćnika, administrativnom odlukom Rajkovače postala nedostupna i pitanje je hoće li se najavljene izmjene Zakona o sprečavanju sukoba interesa, koje bi dijelom izuzele dužnosnike od zaštite privatnosti, stići do izbora. Ako u iduće parlamentarne izbore uđemo bez tog minimalnog uvida u imovinsko stanje političara koje biramo, bit će to sto koraka unatrag za ionako klimavu hrvatsku demokraciju.

Umjesto da se sustav nadogradio tako da su nam u svakom trenutku dostupne i porezne kartice dužnosnika, pa da možemo, kao informirani birači, uspoređivati podatke o stečenoj imovini s njihovim primanjima; umjesto da je sustav dodatno obuhvatio informacije o imovini/tokovima novca na računima majki, očeva, punica i svekrvi moćnika (to se pokazalo važnim na suđenju Ivi Sanaderu), mi smo se, dvadesetak godina od uvođenja imovinskih kartica, vratili na sam početak priče. Vrtimo se na ringišpilu i natežemo oko toga treba li uopće ograničiti privatnost dužnosnika, trebamo li znati imaju li izvanbračnu djecu, kolike rate kredita, na koji rok i kojim bankama plaćaju?! Kad već traje ta odavna raspravljena rasprava, zašto se ona ne bi odmah proširila na nikad raspravljenu raspravu o otvaranju za javnost i njihovih poreznih kartica i proširenje kontrolne baze podataka

100 posto (bez poreza) za Hrvatsku

To je, na primjer, jedno od najvažnijih pitanja za nas građane – porezne obveznike, koji radimo čak 181 dan godišnje samo za njih, dužnosnike i državu, kako je to lijepo izračunala LIPA – Udruga poreznih obveznika. Upravo od tog novca - koji mi za njih zarađujemo u znoju lica svog, oni podebljavaju svoje imovinske kartice i to se, kako je pokazala politička praksa, najčešće događa u potpunom neskladu s protokom sredstava na njihovim domicilnim tekućim i žiroračunima. Zbog toga su naše bruto plaće previsoke, a neto plaće preniske, zbog toga, između ostaloga, buja nezaposlenost, zbog toga kontinuirano siromašimo i zbog toga se koprcamo u višegodišnjem beznađu iz kojeg malo tko više i nudi izlaz. Igra se samo na održavanje postojećeg stanja.

No o tome nećemo raspravljati dugo, nećemo smišljati i uvoditi nova rješenja i nove načine kontrole, neće zbog toga opozicija podizati šatore niti organizirati prosvjede, a ne. Pored svih tih stvarnih neprijatelja, koji nas svakodnevno desetljećima potkradaju, lažu i varaju, mi ćemo tražiti imaginarne neprijatelje Hrvatske. Umjesto ozbiljne i plodne rasprave, koja bi nam na koncu svima dugoročno mogla poboljšati životne uvjete, ovo će se društvo i dalje baviti skupim vojnim paradama; dok svijet slavi 70 godina pobjede nad fašizmom, mi ćemo se odricati autohtonog domaćeg antifašizma, progoniti nepostojeće Jugoslavene bez Jugoslavije, 'čistiti' Srbe, Tita i pedere. I kao da nam ni to nije dovoljno, moramo slušati i sulude prijetnje državnim udarima zbrinute i dobro potkožene bratije iz Savske 66, što je vode oni koji ne plaćaju ni porez državi dok urlaju: 'Mi smo 100 posto za Hrvatsku.'