U Beograd stižem u četvrtak, taman u čas u kojemu se ispred zgrade Republičke izborne komisije održava još jedan protest zbog, kako oporba inzistira, izbornih nepravilnosti, jedanaesti po redu. Ovdje je proljeće, a promet u Ulici kralja Milana je blokiran i polako se okupljaju ljudi. Tu je i jedna sasvim mala pozornica, na kojoj opozicionari održavaju kratke govore. Prisutna je i potpredsjednica Stranke slobode i pravde Marinika Tepić, koja od početka protesta štrajka glađu. Okupljenima poručuje da ne odustaje od protesta i da će nastaviti i dalje, "bez obzira na ozbiljna upozorenja doktora". U Dnevniku RTS-a, pak, među najavnim vijestima nije bilo informacija o tom večerašnjem protestu - kao niti o jednom do sada. Blokirane ulice, blokirani mediji; bit će mi idućih dana zanimljivo.

'Ako odeš na neke od portala, svakog prati 10, 20, 30, 50 hiljada ljudi, pa puta deset portala. To ti je pola milijuna ljudi koji prate situaciju, ali malo ih sudjeluje. Ne znam šta da ti kažem, ja sam bio student 96' i 97', bili smo sto i nešto dana na ulici svaki dan. U suštini, vidjet ćemo kako će proći stvari u subotu, tada ProGlas organizira veliki protest, mislim da će ipak biti mnogo više ljudi. Oni sad hapse studente po stanovima, moglo bi to naljutiti ljude, ako već ništa drugo nije. Neće ovo večeras biti ništa spektakularno... Drugačije je sve to bilo devedesetih. Danas svi daju podršku preko društvenih mreža, ali nema ih na ulici', govori mi jedan gospodin ispred zgrade RIK-a gdje se večeras okupilo petstotinjak, možda nešto više ljudi.

'Ne znam šta se dogodilo s ljudima, vjerojatno utjecaj medija, Ljudi ne znaju istinu, ovo su sve sami spinovi, a ne vijesti preko RTS-a, Pinka, Happyja. Oni se trude da organizirano blate dio naroda koji izlazi na ulice, kao da smo mi neprijatelji Srbije, a situacija je upravo suprotna. Mi želimo da spasimo ovo malo Srbije što je ostalo', ubacuje se zatim Snežana Đurđević, koja u rukama drži transparente na kojima piše: PONIŠTITI SVE IZBORE ZBOG KRAĐE i POLITIČKU KRIZU JE IZAZVAO VUČIĆ.

Žena mi objašnjava kako su prosvjednici koji se na ovome mjestu već danima okupljaju 'jedna uporna grupa, koja zna šta se dešava'. Također se hvali kako je sudjelovala u rušenju Miloševićeva režima, pa dodaje kako je on ipak bio 'za nijansu blaži'.

'Aleksandar Vučić je zarobio državu u potpunosti, sudsku, izvršnu vlast, policiju. Zatim vojsku, medije. Sve je njegovo! Jači je od Miloševića, a nema ni empatiju prema ljudima. Non-stop dijeli ljude na izdajnike, dijeli Srbe. Sad ne može nikog drugog da optužuje, pa je krenuo na nas. Mi smo, kao, drugosrbijanci, a oni su prvosrbijanci. Ali kažem ti, u subotu će biti masovne demonstracije. Samo, njemu nije bitno, u suštini, ima li tri čovjeka ili tri milijuna. Masovnost prosvjeda njemu nije bitna, on će ubaciti svoje huligane i uništiti sve. Izokreće, vrši zamjenu teza. S jednim spin-diktatorom je zaista teško izaći na kraj'. kaže mi Snežana pa se uputimo zajedno s protestnom povorkom prema zgradi RTS-a, gdje je najavljen drugi dio večerašnjeg prosvjeda.

Nakon kraće šetnje, stižemo pred tu zgradu. I ondje je organizirana mala pozornica.

'Hvala vam svima kojima lična žrtva nije bila strana u borbi za slobodu. Nažalost, postoje i oni koji se neće oprati od vječne sramote, a to je javni servis i njegovo rukovodstvo', govori Miroslav Aleksić, zastupnik u Parlamentu Srbije, dodajući da se nikada do sada nije dogodilo da RTS nije izvještavao s nekog ozbiljnog događaja, kao u ovom slučaju.

Najavio je zatim Smiljana Banjca, poznatog novinara i sportskog komentatora, koji je građanima pred RTS-om čitao "Slobodne vesti", koje inače nemaju priliku čuti na toj televiziji. Govorilo se o blokadi javnog servisa, zatim o izvještaju CRTA-e, neprofitne organizacije koja je utvrdila izborni inženjering i migracije birača, koji su autobusima dovođeni u beogradske općine na glasanje. Predstavnici CRTA-e, treba li reći, nikada nisu dobili priliku da o svemu progovore na javnoj televiziji.

Ljudi skandiraju 'Ne damo pobjedu!' i 'RTS, lopovi!'.

Zgrada RTS-a je čitava u mraku, ali uskoro se pali svjetlo na jednom od prozora i prvo opazim siluetu, a zatim i glavu koja proviruje. Ljudi joj viču: 'Buuuuua, buuuua!'. Mogla bi to biti glava nekog od noćnih urednika RTS-a, ali i - nažalost - neke nedužne čistačice. Ipak, i ja se - bilo je to pitanje instinkta - pridružujem.

'Buuuuuua!'

Jao, nisam li ovdje pretjerao? Iznevjerio novinarsku objektivnost? Nisam li se otvoreno svrstao na stranu prosvjednika, umjesto da hladne glave proučim činjenice i na temelju njih donesem svoj sud?

Samo, koje činjenice? Pogledajmo one koje kroz Informer ovih dana pokušava proturiti notorni Dragan Vučićević, Vučićev medijski klaun i jedan od pokvarenijih likova sa srpske javne scene.

'Đilasov plan: 48 sati PAKLA u Beogradu', vrišti sa naslovnice Informera od četvrtka. U podnaslovu se dodaje: 'Naoružani studenti najavili da će sa ostalim pristalicama Dragana Đilasa potpuno blokirati Beograd od sutra u 12 sati sve do subote u podne, kad će se blokada nastaviti još 24 sata skupom tzv. ProGlasa'

Što još sve unutra piše, neću navesti.

***

Studentska blokada jedne od važnijih beogradskih prometnica najavljena je - kako je točno izvijestio čak i lažljivi Informer - za petak u podne. Tamo sam, razumije se. Prvo što vidim jesu mladi koji igraju nogomet. Tu su improvizirani golovi, sudija, a u pozadini ugledam i razapete šatore. Kamp je već podignut, dijeli se hrana i čuje muzika sa zvučnika; ljudi su ovdje naumili ostati kroz čitavu noć.

Atmosfera je festivalska, a oružja - kunem se - nema. Samo pjesma i gitare.

'U suštini ovaj protest jeste zabavnog, kreativnog karaktera kao odgovor na brojne izborne neregularnosti koje su se desile 17. decembra, ali i u danima prije. Naš zahtjev u ovom trenutku jest da tražimo Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave da nam da uvid u birački spisak, jer imamo opravdanu sumnju da postoji mnogo fantomskih birača i glasova. Oni se još ne oglašavaju po tom pitanju. Ovaj protest, kao što smo najavljivali, jest radikaliziran, ali mislim da ljudi nevješto barataju tim terminom, misleći da je tu riječ o nekakvom nasilju. Ponavljam, mi ne pozivamo na nasilje, jedini vid radikalizacije jest produžavanje trajanja protesta, što smo nadležnim organima javili sinoć, potvrdivši im da će blokada trajati 24 sata. Vidjet ćemo kako će ministarstvo i vlast na sve ovo reagirati, mi se nadamo najboljem i da ćemo dobiti uvid u birački spisak, što je naš osnovni zahtjev', govori mi Pavle Cicvarić, student Fakulteta političkih nauka i jedan od organizatora 24-satne blokade na raskrižju Kneza Miloša i Birčaninove ulice, dodajući kako je bila prava borba dobiti dozvolu od nadležnih institucija za blokadu jedne od najprometnijih ulica u Beogradu.

'Kako to da ipak nema više studenata?' pitam ovog mladića koji tijekom našeg razgovora neprestano megafonom poziva ljude da se dođu okrijepiti čajem, sokom, keksima i voćem koje su studenti ovdje odnekud dovukli kako nitko tijekom noći ne bi ostao gladan.

'Imaj u vidu da je decembar, da je hladno, a i činjenica jest da kad se najavi 24-satna blokada, ne možemo očekivati da će svi ljudi doći u isto vrijeme. Ali, sigurno će se desiti konstantna cirkulacija ljudi. I da, možda ovdje sada nema nekoliko tisuća studenata, ali očekujemo da će ih tijekom večeri i noći ovuda proći doista mnogo', odgovara mi Pavle, pa nastavlja o tome kako je uloga ove blokade - koju organizira inicijativa mladih "Borba" - dodatno motivirati mlade da se politički aktiviraju i izlaze na izbore.

'Čast izuzecima, ali ne postoji dovoljno mladih koji u ovom trenutku žele izaći na ulice. Vidjeli smo to i na protestima u svibnju i lipnju. Ideja nam je bila da napravimo zabavni protest, jer zaista mislimo da su ljudi siti od šetnji i slušanja političkih govora, premda mislim da i to ima svoju konkretnu funkciju i ulogu. Ali, mislim da je protest koji je mladima bliži upravo ovaj kojega smo mi osmislili - nastavlja Pavle, a ja ga pitam može li se režim poput Vučićevog rušiti pjesmom, igrama i zabavom. Uvjerava me kako studenti nisu za nasilno rušenje poretka, kako neće pozivati na okršaje te kako vjeruju da će, u slučaju da zaista dođe do smjene vlasti, ona biti mirna.

'Vlast nas je već optužila za nasilje, hapse naše kolege. Tijekom jednog prosvjeda ovog tjedna situacija se malo naelektrizirala. Bilo je ljudi koji su pokušali da uđu u skupštinu grada. Opet, ja ne pozivam na nasilje, ali razumijem bijes koji se pojavljuje kod ljudi. Policija je zatim išla i hapsila studente koji su ovdje bili snimljeni. Meni se, ipak, čini da je sve to bilo nasumično, a ja sam to doživio kao još jednu prijetnju studentima', govori mi Pavle, dodajući kako je nekidan došlo i do eskalacije tih prijetnji, kada policija više nije hapsila studente na samim protestima - već su im upadali u stanove i privodili ih 'kao mafijaše'.

'Upali su mom drugaru i suborcu Dušanu u stan, gdje su ga i uhapsili. Sada je konačno vani, jutros je pušten. Koliko sam čuo od ljudi, ima dobar tim advokata, koji su ga nakon 24 sata izvukli iz pritvora. Ovim protestima mi dajemo i podršku svim uhapšenim studentima, jer zaista je nepošteno da mi imamo ljude na vlasti koji su kriminalci, koji uzgajaju marihuanu, koji su stalno u nekim aferama, i od svih tih ljudi, svih tih problema koji su nam pred očima, oni su našli da hapse studente. E pa dragi moji, vi očito ignorirate jedan problem, a fokusirate se na minimalan, ili izmišljen problem', kaže Pavle, kojega dalje pitam u čemu se krije razlog da su mladi u Srbiji politički neaktivni, da ih ipak nema mnogo više na ulicama. Jesu li blazirani reality programima, osobnim egzistencijalnim brigama, društvenim mrežama, zabavom na beogradskim splavima - ili je stvar u nečemu petom?

'Istina je, mnogi od njih su nezainteresirani za politiku, a razlozi su brojni, neke si i sam naveo. Ali, ipak imam vjeru i nadu u sve njih, ali i u nas. Ne bih toliko akcentirao kvantitetu, koliko kvalitetu ovu blokade. Iako postoje ljudi koji su zatrovani negativnim i jeftinim sadržajem koji se na razne načine plasira, pa i putem medija s nacionalnim frekvencijama, postoji i jedna kritična masa koja zaista misli svojom glavom, i hoće za Srbiju i za naše društvo sve najbolje. I ne bih sad ulazio u one klasične podjele ljevica, desnica, liberali... Tko god se u ovom trenutku želi izboriti za ljudska prava, za demokraciju i pravnu državu, u ovom trenutku jest naš saveznik', kaže mi Pavle, a zatim čujemo zvuk sirena i brzo se sklanjamo s prometnice na kojoj razgovaramo. Iako je ulica blokirana, studenti puštaju kola hitne pomoći koja, dakako, neće obilaznim putem jer im je svaka minuta bitna. U nekoliko sati koliko sam ih proveo na raskrižju Kneza Miloša i Birčaninove ulice, hitna je onuda prošla desetak puta, a studenti su joj se redovno izmicali, ispraćajući je pljeskom i ovacijama.

Pozdravljam Pavla i krećem dalje u svoj omiljeni hobi; lov na sugovornike. Ovo je protestni safari, a ja šetam sporo, uvjereno i pokušavam ostati neopažen; ne podnosim kada mi ljudi, osim u rijetkim slučajevima, poziraju za reportažnu fotografiju. Zaobilazim šatore i studente koji sjede na podu uz karte, gitare, pjesmu. Plijen je posvuda; tražim zanimljiva lica i gledam koga ću idućeg 'upucati' svojim fotoparatom, a zatim ga 'privesti' na razgovor. Zapazim dvije studentice kako između šatora pletu goblene i taj me prizor razgali.

Taman da ću im prići, kad ugledam starijeg čovjeka sa tradicionalnom srpskom šajkačom i dva transparenta koja drži u pozi kao da ga je netko ondje isklesao, kao da ih baš nikada neće ispustiti iz ruku. Hoće li tako i zaspati večeras - ovdje, nasred ulice - monumentalno stojeći sa svojim porukama, poput kakvog spomenika ovoj studentskoj blokadi?

Taj živopisni starac okićen bedževima i fućkalicama idući je moj ulov. Djevojke samo neka pletu; bila bi ozbiljna šteta propustiti ovog lika koji se među veselom studentarijom žustro raspravljava sa svojim vršnjacima. Da, sigurno će imati i meni nešto za reći.

'Moraju se desiti ponovni izbori. Ma, čak i ne moraju biti novi izbori, samo neka se prekontrolira ono što je ukradeno. Neka dođu neki stranci, neka komisija, i neka zbroje to sve ponovno! Ako se ti glasovi odbiju, pobjeda je tu', kaže mi Veroljub Sarić, koji je uvjeren da su beogradski izbori pokradeni.

'Nema sumnje u to. Potrebno je da masa izađe i da Vučiću kaže što o tome misli.'

'Ali, ovdje nema mase,' odvratim.

'Sutra će na ProGlasovim protestima biti preko sto hiljada ljudi! Pazi šta ti kažem', uvjeren je starac.

'To je stvarno puno ljudi.'

'Puno je i bijesa! Sinoć sam slušao Zoranu Mihajlović, to ti je ona bivša Vučićeva ministrica građevine... Ma ne građevine, nečeg drugog. Mislim da energetike, tako nešto. Sve je lijepo objasnila. Rekla je na N1 kako su se pokrali izbori na tri načina! Ljudi više neće to trpjeti. Prepreden ti je taj Vučić. Mislim, nije on budala. Ali je zao.'

'Vama ovo sigurno nisu prvi protesti.'

'Mali, ja sam ti redovan na protestima još od 09.03.1991. Rušio sam i Miloševića 88 dana. Bilo je to tad puno veće, više ljudi... Ali, doći ćemo mi opet do toga. Ajde vidimo se sutra, nemoj da ispališ,' kaže mi Sarić, a ja ga lijepo pozdravim pa odlazim dalje, privučen poznatom gitarskom melodijom. Ovo je zemlja za sve naše ljude.

Uskoro pada mrak i kreće zabava o kojoj mi je govorio Cicvarić. U 18 sati nasred ulice započinje tribina 'Ko je ukr'o glasove'. Nastupaju Marčelo - kultni srpski reper i politički aktivist, kojega sam vidio ovdje još na samom početku prosvjeda - zatim psihologinja Ana Mirković, sociolog Zoran Gavrilović i Jelena Lončar, profesorka s Fakulteta političkih nauka. Natiskalo se mladih; svak' ima nešto za reći. Tu je i odvjetnik Božo Prelević, koji drži predavanje studentima na temu 'Šta da radite ako vas privedu'. Savjeti zlata vrijedni slušaju se u potpunoj tišini. Kasnije, stiže i legendarni Zoran Kesić sa svojim stand up showom, a nakon njega glavnu ulogu preuzima DJ i ovdje započinje ozbiljan tulum. Neprestano pristižu i profesori s raznih beogradskih fakulteta; studentima donose knjige i hranu. Ali kako noć odmiče, tulum se - kako to s tulumima biva - gasi. Nekoliko desetaka studenata odlazi u šatore na spavanje. Ovdje, na uglu Kneza Miloša i Birčaninove ulice, dočekat će jutro, da bi se u 12 sati pridružili masovnim ProGlasovim prosvjedima na Terazijskoj česmi, odmah kraj Hotela Moskva, arhitektonskog dragulja srpske prijestolnice.

Ja nemam šator pa prvo odlazim na nekakav party u klub Dim u Cetinjskoj, a zatim kući - u stan beogradske prijateljice, inače vizualne umjetnice i djevojke mog zagrebačkog frenda, slikara Nikice Jurkovića - koja me velikodušno primila ovih nekoliko dana.

Plato ispred Hotela Moskva, to je zaista lijepo mjesto za prosvjed, bilo je zadnje o čemu sam mislio prije nego što ću zaspati.

***

Iduće jutro - konačno - upoznajem i tu famoznu drugu stranu. U stan stiže vodoinstalater; voda u kupaonici negdje pušta, on prtlja po cijevima, ali što točno radi - ja ne znam. Da znam, zasigurno ne bih pisao za novine nego bih se bavio tim, danas ipak lukrativnijim poslom.

'Majstore, šta vi kažete na sve ovo, hoće li pasti Vučić?' pitam ga. Ovaj mi nevoljko odvrati da je sve to jedna obična gluparija.

'Nema ti od toga ništa. On će sam da se povuče 2027. godine, to je lijepo i rekao. A zašto bi ga maknuli? On, kad vidi da je stislo, pusti po dvadeset hiljada nama penzionerima i meni ti to dobro dođe. Ja imam 79 godina, a vidiš me, ipak radim. Šta ću.'

'A ovo što namješta izbore, to vas ne brine?'

'Ma kako namješta?! Ja kad sam bio glasati, pa tamo ti sjedi 10-15 ljudi. Komisija. Sve oni pregledavaju, paze. Nema ti ništa od te njihove priče, vjeruj mi.'

'A ovo šta, kao, mrtvi glasaju?'

'Ma kakvi... Sve ti je to lažna priča. Rekao sam ti, komisija je tamo, i gleda. Postoje zapisnici, ozbiljna je to stvar. Pa nije to cirkus, to su izbori.'

Majstor je odbio kavu - ne smije, zbog tlaka, ali smije rakiju - a kasnije me čak i otpratio do Palate Pravde, gdje nekolicina studenata okupljenih u razne građanske inicijative traži informacije o uhapšenim kolegama koji i dalje nisu pušteni. Prijeteći ih nadgleda kip Dušana Silnog. Na ramenu mu onaj njegov debeli Zakonik u koji je upisano - između ostalog - da se ubojice, lopove i korumpirane spaljuje na lomači, da im se režu udovi, kopaju oči, da ih se sakati i muči. Kažnjavani su svi, čak i oni na vrhu piramide.

'Mi i dalje ne znamo za što ih terete, čeka ih saslušanje pred tužiocom. Ukupno ih je uhapšeno četrdesetak. Neki su pušteni, drugi nisu. Ne znamo, zapravo, i dalje gdje su, a ovdje pokušavamo doći do nekih informacija. Hapsili su ih na protestima, po stanovima... Ma haos, brate,' govore mi studenti. Ovdje su kamere Blica, Kurira - RTS-a, razumije se, ni na vidiku - a ja gibam dalje, jer u 12 počinju, kako kažu, najmasovniji prosvjedi do sada. Onaj stari mi je jučer rekao da će biti sto hiljada ljudi. Ja ih očekujem bar duplo manje ali osjećam, ulice će biti pune. Što će biti s Hotelom Moskva?

Dogodi li se nekim čudom revolucija, valjda neće paliti Moskvu.

***

Odlučio sam prvo otići nazad pred zgradu Republičke izborne komisije, tamo u ulicu Kralja Milana, nekoliko stotina metara iznad Terazijske česme. Razbuđena studentarija s blokade ovdje se okuplja u podne da bi se pridružili ProGlasovim protestima. Odlučio sam tako jer sam znao da će dolje biti gužva, a ovdje bih mogao dobiti još neke dobre fotografije prije nego upadnem u totalni haos.

Studenti pjevaju, zvižde, fućkaju i dijele okupljenima naranče i jabuke. Nema ih za sada mnogo, ali jaka su ekipa. S njima se nadglasava novinarka N1 u prijenosu uživo, a ja škljocam i trudim se čitati ćirilicu. Kad zapnem, rastužim se pa si obećam - moram bolje naučiti ćirilicu, to je i moje pismo. Uskoro, iza leđa studenata ulijeva se rijeka ljudi i svi oni sada postaju more a s morem - govorio mi je djed, zatim i otac - treba dobro paziti. Sve se okrene u sekundi.

Što se dešava dolje?

Čujem govore s udaljenih zvučnika, protestnu masu koja viče. Da, mora da je dolje već počela oluja; zamišljam kako se valovi ljudi sudaraju o secesijske zidove Hotela Moskve. Kada se konačno dolje i prelijemo, shvaćam da je ovdje više tisuća ljudi; možda i više desetaka tisuća ljudi. Neću, ipak, kalkulirati s brojevima, sačekajmo za to neke službenije procjene (ali ne Informerove). Ono što mogu reći: od početka Knez Mihailova ulice ljudi se prostiru dokle ti pogled seže, a čini mi se da na Terazije i u ulicu Kralja Milana više ne možeš ubaciti ni šibicu.

Ja nisam, očito, šibica - ali odlučujem probati. Guram se kroz masu i nekako mi ide ali odjednom, stanem. Ni naprijed, ni nazad. Ne mogu, dakle, mrdnuti i sve što vidim su tijela, potiljci, transparenti i crveni kartoni koje prosvjednici upućuju Vučiću i njegovoj Vladi, podignuti visoko u zrak. Čujem malo političkih govora opozicionara, pa malo skandiranja. I osjećam se nekako dobro.

Silom ljubavnih (ne)prilika u Beograd sam stigao izuzetno lošeg raspoloženja koje me - poput orla koji u niskom letu progoni svoj plijen - prati i ne pušta. Zbog svega ja već dulje od čitavih mjesec dana hodam uokolo kao hibrid zombija i Žalosne Sove i to je ljude - o, dobro ja to vidim! - već počelo živcirati. Pokušao sam sve: trodnevne tulume, sport, psihoterapiju, a najzad sam - nećete mi vjerovati, nisam ni ja sebi - bukirao i astrologinju. I ništa. Orao je tu, za leđima osjetim njegov let, kandže, uskoro će me zgrabiti i odvesti na neku visoku, skrivenu liticu gdje će se još danima častiti mojom ožalošćenom pojavom.

Ali u pravi čas, ja umaknem tom dosadnom predatoru! I to baš ovdje, na Terazijama, gdje tisuće prosvjednika oko mene uzvikuje 'Vučiću, odlazi!', gdje se poziva na rušenje vlasti, gdje se zviždi, derači i trubi. Baš ovdje se, dakle, ja konačno osjetim živ. Ništa me, kako bi to braća Srbi rekli, nije radilo kao ovi narodni prosvjedi. Kakav radostan dan, čujem sa zvučnika centralne protestne pozornice.

Dalje u avanture; ostaje mi vidjeti što ima dolje, kod Moskve. Nekako migoljim među masom, u času postajem šibica i probijam se spretno, pa još i s osmijehom na licu. Uto vidim čovjeka sa šajkačom i zastavom Europske unije. Što bi to moglo biti? Škljoc.

Razmišljam u čemu bi mogao biti štos; valjda ovog tipa živcira činjenica da su desničari u Srbiji odavno preuzeli i kontroliraju čitav narativ o tome što je srpski, i kako bi to trebalo izgledati srpstvo. A u njemu ta desničarska, naprednjačka vizija srpstva nestaje, reartikulira se i spaja s tradicijom u nekom drugom pravcu. Volio bih da sam ga mogao upitati nešto više o tome - ima li, uopće, smisla ova moja pretpostavka? - ali masa me izgurala dalje, prema čovjeku koji prodaje bedževe s Vučićevom facom preko koje piše: ODLAZI i GOTOV JE.

Kupujem bedž za 100 dinara, plaćam ga duplo i molim čovjeka za portret. Ovdje, kod Terazijske česme, ljudi nisu naslagani jedni na druge kao pred protestnom pozornicom i malo se lakše diše.

'Hoće li otići?' pitam ga.

'Svi jednom odu,' kaže mi smireno taj mudar čovjek.

'To je točno,' složim se, nadam se i ja malo mudriji nego sam bio jučer.

Prosvjednici zatim odlaze pred zgradu Ustavnog suda, gdje će još malo zviždati i skandirati, a ja ostajem pred Hotelom Moskva. Gledam u to lijepo zdanje na sada praznom trgu i mislim si: moram jednom ovdje odsjesti.

Prije nego bude kasno.