Prije 20 godina, 6. srpnja 1995., vojska bosanskohercegovačkih Srba odnosno Republike Srpske predvođena Ratkom Mladićem pokrenula je ofenzivu s ciljem osvajanja Srebrenice, tada zaštićene zone UN-a. Nekoliko dana kasnije Srebrenica je bila u Mladićevim rukama, a osam tisuća bošnjačkih muškaraca i dječaka ubijeno je. Tragična priča o neporecivom genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici u međuvremenu je politički zloupotrebljena sa svih strana i na svaki mogući način, a obilježavanje dvadesetogodišnjice tog zločina odvija se u morbidno ispolitiziranoj atmosferi kojom se žrtve Vojske RS-a provlači kroz blato dnevne politike
Da u cijeloj priči oko genocida u Srebrenici ima još mnogo toga neispričanog, odavno je jasno. Neupitan je sljedeći dio – genocid koji je Vojska Republike Srpske predvođena Ratkom Mladićem, današnjim zatvorenikom u Haagu kojemu se sudi za razne zločine, počinila nad oko osam tisuća Bošnjaka, nakon što je u višednevnoj ofenzivi zauzela ovu malo enklavu na istoku Bosne i Hercegovine. Doista nema dvojbe koji je jedini točan odgovor na pitanje tko je kriv za genocid u Srebrenici; to je tadašnje vodstvo Republike Srpske utjelovljeno prvenstveno u Ratku Mladići i Radovanu Karadžiću, dok je izvršitelj tog višednevnog masakra bila vojska bosanskohercegovačkih Srba, uz asistenciju paravojnih jedinica iz Srbije, poput zloglasnih Škorpiona.
Ali kada se malo proširi perspektiva i postavi pitanje političke odgovornosti, čini se da raznoliki akteri imaju svoje, nikako jednako velike, dijelove tog krvavog kolača. Srbija predvođena Slobodanom Miloševićem svakako je znala što se sprema i nije ju uopće bilo briga da intervenira i zaustavi taj pokolj, nego je i pripomogla na razne načine. Tadašnje vlasti Bosne i Hercegovine, čiji je predsjednik bio Alija Izetbegović, nisu se pak sigurno svom snagom angažirale da alarmiraju svjetsku javnost i pokušaju tako genocid spriječiti, o čemu su svojedobno detaljno pisali u sarajevskom tjedniku Dani. UN – pod čijom je službenom zaštitom bila Srebrenica - pak nesumnjivo snosi dio odgovornosti s obzirom na sramotno ponašanje tamošnjeg nizozemskog bataljuna uplašenih, nepripremljenih i nesposobnih 'mirotvoraca', kao i na opstrukcije UN-ova predstavnika Yasushija Akashija u vezi zračne intervencije NATO-a koja je možda mogla zaustaviti Mladićeve zločinačke snage. A sada, zahvaljujući svježe objavljenim dokumentima, koje je sakupila Florence Hartmann, znamo i da su se SAD, Velika Britanija i Francuska konzultirali o tome kako bi Srebrenicu najbolje bilo predati bh. Srbima.
Dakle, jasno je čije su ruke u tragediji Srebrenice u ljeto 1995. krvave – to su ruke Ratka Mladića i bosanskohercegovačkih Srba, s kapljicama i na rukama Srbije, ali to ne isključuje i sve one čije su ruke u toj priči prljave.
A jedne od tih i krvavih i prljavih ruku su svakako one ratnog komandanta Srebrenice Nasera Orića, bivšeg tjelohranitelja Slobodana Miloševića koji je prvo spasio ovaj istočnobosanski gradić od pada u ruke za etničko čišćenje raspoloženih Srba, da bi i sam bio počinio zločine nad civilnim stanovništvom. Oriću zbog toga želi suditi Srbija s obzirom na to da se iz suđenja u Haagu manje-više izvukao pa raspisuje svoje međunarodne tjeralice zbog kojih je Orić – u međuvremenu ordinarni mafijaš – uhićen u Švicarskoj. Uslijedilo je tipično pravosudno natezanje sa Srbijom koja je već tako izgubila i u slučajevima tjeralica za Ejupom Ganićem i generalom Jovanom Divjakom, ali ne odustaje dok nekako ne uspije izjednačiti krivnji za ratove raspada Jugoslavije izazvanih njenom velikosrpskom politikom što je dovelo do još jednog pogoršanja odnosa između Beograda i Sarajeva.
Bez obzira na nacionalističke lamentacije srbijanskog premijera Aleksandra Vučića (koji bi se došao pokloniti u Srebrenicu tako da objasni ljudima kako Srbi jedva da imaju veze s tim genocidom) i itekako upitno ponašanje srbijanskog pravosuđa, najgori se skandal oko Orićeva uhićenja u Švicarskoj ipak izrodio u BiH, kada su organizatori obilježavanja dvadesetogodišnjice genocida zaprijetili da će sve otkazati ako ne bude pušten njihov dragi Orić. Tako je jedan kriminalac uzdignut na razinu vrhunaravnog simbola srebreničkog genocida, što je nevjerojatna perverzija.
O tome da se na srebreničkom genocidu u međuvremenu među Bošnjacima grade i cijele političke karijere, više također nema sumnje. To je simbolički kapital koji se nemilice troši.
Dapače, kroz godine postaje sve vidljivije da se 'brendiranje' genocida u Srebrenici pretvara u mučan spektakl, te da Srebrenica svojom globalnom prepoznatljivošću dobro dođe i RS-u, jer se tako odavno zaboravilo na podjednako genocidne zločine koje su srpske snage 1992. i 1993. počinile u i oko Prijedora. Forsiranjem Srebrenice zaboravlja se i kako je Banja Luka sistematski očišćena od Hrvata i Bošnjaka te da su u samo nekoliko tjedana u zrak dignute sve tamošnje džamije, njih dvadesetak, za koje će vam danas neki Banjalučani reći da su se 'urušila zbog nebrige vjernika'. Zaboravlja se i pokolj u Bijeljini 1. travnja 1992., onaj nakon koji je Biljana Plavšić došla cmoknuti Arkana jer je baš lijepo ubijao za velikosrpsku stvar.
Koliko god se danas Milorad Dodik bahato protivio predloženoj britanskoj rezoluciji o genocidu u Srebrenici (hoće li ona uključiti i osudu same Velike Britanije?), usmjeravanje pažnje isključivo na Srebrenicu zapravo je od koristi za RS, jer se tako ignoriraju svi drugi sustavni zločini i etničko čišćenje i genocid od Prijedora do Višegrada koji su joj omogućili današnju etničku monolitnost. Ako na kraju zavlada percepcija kako je Srebrenica jedina krvava mrlja iz povijesti Republike Srpske (i Srbije), onda su obje odlično prošle!
Nikad se naravno nije moglo računati da se iz genocida u Srebrenici može izvući bilo kakav hepiend, ali dvadeset godina kasnije očito je da prema tih osam tisuća ubijenih ljudi jedva tko – s izuzetkom naravno rodbine poubijanih - doista ima pravog pijeteta i poštovanja.
