Sad kad smo 'odradili' nametnuti nam referendum, trebali bismo se konačno okrenuti ekonomskim pitanjima. A te dvije stvari i nisu baš tako nepovezane. Sva ona silna usklađivanja propisa, institucija i vrijednosti – uključujući i ljudska prava – koja je Europska unija od nas prije pristupanja zahtijevala i na koja smo dobrovoljno pristali, bila su usmjerena na stvaranje okvira i pretpostavki za bolji i pravedniji društveni, ali i ekonomski razvoj
I upravo objavljeni Izvještaj o tranziciji 2013. Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD) naglasak stavlja na skladan odnos demokracije, tržišta i ekonomskog napretka, pri čemu demokracija, između ostaloga, podrazumijeva naravno i univerzalna ljudska prava i slobode. Rezultati referenduma, nažalost, pokazuju da se prostor ljudskih prava i sloboda u Hrvatskoj suzuje, što će značiti i manje demokracije, manje reformi i manje ekonomskog napretka.
Od 1994. EBRD objavljuje godišnje izvještaje s indikatorima napretka tranzicije: od 'nema napretka u tranziciji' do 'kraja tranzicije', odnosno izjednačavanja zemlje s naprednim tržišnim državama. Obuhvat se s vremenom mijenjao, najnoviji obrađuje 34 države - od Albanije do Uzbekistana - a u svim dosadašnjim izvještajima i Hrvatska je jedna od tih država.
Najnoviji izvještaj ukazuje da slabe političke institucije i 'ušančene' interesne skupine mogu dovesti zemlje do 'zapinjanja' u tranziciji. A većini zemalja u tranziciji se – na raznim razinama – upravo to i događa. Otuda i podnaslov izvještaja 'Zapeli u tranziciji?', jer po prvi put od 1994. u jednoj je godini bilo više pogoršanja nego poboljšanja indikatora. Stope ekonomskog rasta prosjeka tranzicijskih zemalja su daleko ispod onih prije krize, a mnoge su od njih okrenule leđa reformama koje bi mogle preokrenuti situaciju.
Povijesno nasljeđe i korupcija
Onda, gdje je zapelo? Moraju li se ostvariti predviđanja prema kojima će – ukoliko se ne trgnu i ne promijene politike i institucije – tranzicijske zemlje u idućih deset godina ostvarivati vrlo skroman rast produktivnosti, a produktivnost će im u desetljeću koje slijedi čak i opadati. Uz takve bi slabašne stope rasta približavanje životnom standardu zapadne Europe u nekim zemljama stagniralo, a u nekima se i usporavalo. U idućih dvadeset godina samo bi zemlje srednje Europe i Baltika mogle dostići ili prestići 60% prosječnog dohotka po stanovniku EU-15, a većina tranzicijskih država ostala bi ispod tog prosjeka.
Zar je uistinu nemoguće ubrzati reforme i popraviti institucije koje bi dovele do povećanja produktivnosti i porasta životnog standarda? Premda su među zemljama velike razlike, očito je i danas značajan utjecaj povijesnog nasljeđa, ne samo onog bliskog – komunističkoga – nego i ranijega. Tako najmanji napredak u tranziciji ostvaruju države koje su nekada pripadale Otomanskom carstvu (Srbija, BiH i Crna Gora) ili Rusiji (Bjelorusija i Ukrajina). Najveći je napredak zemalja koje su ponekad znale pripadati Prusima (Estonija, Poljska, Latvija i Litva), te Habsburzima (Mađarska, Češka, Slovačka i Poljska). Opet - uz stanovite razlike među zemljama - otomansko nasljeđe negativno utječe na razvoj financija, na društvene norme i povjerenje u institucije, a habsburško vodi nižim razinama korupcije. Dijelovi Poljske koji su bili pod Prusima i Austrijancima skloniji su glasati za liberalne stranke od onih koji su bili pod Rusijom.
Naravno, čak ni dostizanje najviših razina tranzicijskih indikatora samo po sebi ne jamči uspjeh. I kada su formalno doneseni zakoni i uspostavljene institucije – pa se državama poboljšaju indikatori – često nedostaje primjerena primjena, provedba i iskustvo. Stoga se tranzicijskim državama savjetuje da se usredotoče na sređivanje domaćih tržišta, posebice na razvoj lokalnih financijskih i tržišta kapitala, pravnih i savjetodavnih firmi.
Hrvatsko-ugarska nagodba
Uz te generalne preporuke, EBRD državama nudi i specifične. Hrvatskoj se, prije svega, preporučuje ubrzanje reformi za jačanje poslovnog okruženja i poticanje konkurentnosti, reformi tržišta rada za snižavanje nezaposlenosti, posebice mladih, s naglaskom na urgentnim mjerama za sniženje troškova zapošljavanja i otpuštanja, te smanjenje uloge države, uz ubrzanu komercijalizaciju ključnih transportnih i energetskih kompanija. U Sloveniji bi, primjerice, naglasak trebao biti na bržem restrukturiranju banaka, te otvorenijoj i transparentnijoj privatizaciji poduzeća u državnom vlasništvu. U kontekstu pregovora o Ini, posebice su zanimljive preporuke Mađarskoj: da omogući predvidive i pogodne uvjete za investiranje i porezni režim koji će jednako tretirati sve investitore i sektore, te nezavisnost regulatora energetskog sektora koji neće biti podložan vladinim ad hoc intervencijama.
Mađarska je i inače 'zvijezda' ovogodišnjeg izvještaja, jer su se jedino u njoj - od svih promatranih država – pogoršala čak tri indikatora. Zbog rastućeg broja diskriminatornih 'strateških sporazuma' s pojedinačnim investitorima, pogoršan im je indikator trgovinske i devizne liberalizacije; zbog jake državne intervencije u energetskom sektoru, pokazatelj liberalizacije cijena, a zbog vladine odluke da određene sektore izuzme od primjene zakona o konkurentnosti, pogoršan je indikator konkurentnosti.
Za razliku od Mađarske, Hrvatska je ove godine zbog restrukturiranja i prodaje brodogradilišta – što je učinjeno isključivo zbog pritiska EU-a - poboljšala indikator privatizacije velikih poduzeća. No, Hrvatska je već ionako u završnoj fazi tranzicije kad se napredovanje usporava, odnosno u fazi tzv. zamora od reformi kakav je u baltičkim i državama srednje Europe primijećen već potkraj 2000-ih.
Zamor ne smije biti opravdanje. Neophodno je ubrzavanje reformi, uz jačanje i ekonomskih i demokratskih institucija. U literaturi o ekonomskom razvoju odavno se viši dohodak po stanovniku povezuje s razinom obrazovanja i sekularnosti, pri čemu su obrazovaniji građani skloniji zahtijevati da se i njihov glas čuje u političkom životu i prihvaćati demokratske vrijednosti. Tzv. srednja klasa redovito je sklonija temeljnim vrijednostima tržišta, ali i demokraciji, ograničenoj i odgovornoj državi, te garancijama univerzalnih ljudskih prava i sloboda. No, Izvještaj EBRD-a ukazuje na vrlo zanimljivu činjenicu: i u tranzicijskim i u netranzicijskim zemljama, veličina srednje klase značajno je povezana s razinom demokracije. No, uzmu li se u obzir i nejednakosti u društvu, odnosno jaz između bogatih i siromašnih, uloga srednje klase u promicanju demokracije u tranzicijskim zemljama postaje beznačajna, dok je u ostatku svijeta u tom slučaju uloga srednje klase još značajnija.
Poučak je više nego jasan: nejednakosti su opasne, a značaj srednje klase, ukoliko ona uopće postoji, vrlo upitan. Otuda i prihvaćanje populističkih ideja koje - ne samo Hrvatsku – ne vode ni prema vrijednostima demokracije, ni prema bržem i pravednijem ekonomskom napretku.
