Polovica mandata Milanovićeve Vlade bio je trenutak u kojem je ponovno počelo vaganje je li vrijeme za rekonstrukciju Vlade. Rajko Ostojić, ministar zdravlja, bio je nekako najviše sumnjiv. Od cijele kolekcije nesumnjivo neuspješnih ministara oči su se svrtale na njega jer ga premijer naprosto – ne voli. Naravno, bilo je tu i drugih razloga, ali zapravo ne tako bitnih: da je previše 'potrošio', da je 'najmanje uštedio', da se ne zna traje li još uvijek štrajk u njegovom resoru ili ne. Za njegovo je mjesto već bio spreman drugi ministar, jednako neuspješan, ako ne i neuspješniji, koji ovih dana uporno gura ZOR ne osvrćući se na dramatična protivljenja sa svim strana, Mirando Mrsić. Ali ništa od toga.

Mnogo je bilo napetosti i između Zorana Milanovića i Slavka Linića. Pa se činilo da će u rekonstrukciji Vlade svakako biti zamijenjen i Slavko Linić. Ili samo Slavko Linić. Tjednima je javnost iscrpljivana premijerovim uvrijeđenim izjavama tipa 'sve sam rekao' iako ništa nije rekao. Je li onda Slavko Linić podnio ostavku ili nije? Je li ga samo premijer izazivao da to učini, a ovaj se nije dao? Tko će više znati. Ostaje samo evidentna napetost između premijera i ministra financija.

Ali očito, ništa od rekonstrukcije Vlade. Ostaju, do daljnjega, i Slavko Linić, i Rajko Ostojić, i Mirando Mrsić i Tihomir Jakovina, i mnogi drugi ministri za koje su mediji s pravom propitivali bi li ih trebalo možda promijeniti. Maknuti. Jer pola mandata je valjda zadnji čas kad se još možda nešto može probati popraviti u timu, godina koja slijedi je zapravo zadnja godina za ovu Vladu u kojoj još može početi nešto suštinski.

Jedina osoba koju je premijer Milanović odlučio zamijeniti u svojoj Vladi je njegova savjetnica za odnose s javnošću. To je jedini zahvat u Vladi. Jedini trag, naznaka, da premijer Milanović misli da nešto nije u redu.

Službeno, Vlada se pravi da se ne događa ništa. Zinku Bardić je premijer službeno imenovao za savjetnicu, ali danas Vlada ne objavljuje službeno da je više nema. Ona je svoj posao radila, predstavljaju oni to i dalje, pro bono, besplatno, pa se tu i ne događa ništa osobito. Moguće da se već odvija i retuširanje fotografija: Zinke Bardić zapravo uopće nije bilo. Izbrisat će je sa fotografija u noći pobjede Kukuriku koalicije, onu nasmiješenu plavokosu ženu koja žonglira s nekoliko mobitela, ili s onih fotografija gdje se povjerenički nadvija nad premijerom. Tvrtka Madison, u kojoj je Zinka Bardić bila direktorica cijelo vrijeme, i dalje je jednako ima na svojim web stranicama. Kažu, nije se tu zbilo ništa značajno, mi ovako i onako imamo ugovor sa SDP-om. Savjetodavni rad Zinke Bardić je bio svojevrsni dar u naturi PR agencije Madison premijeru, Vladi osobno, kreacija koja nije viđena u modernim demokracijama, ali osmišljena je upravo u hrvatskim Banskim dvorima. Jer direktorica jedne privatne agencije, gdje je primala plaću, boravila je i radila usred Vlade, bila nadređena visokim državnim službenicima i saborskim zastupnicima. To je bio i ostao svojevrsni unikatni hrvatski pilot projekt unapređenja modela učinkovitog vladanja.

A sada je taj pilot projekt tako naprasno pukao. Nije naravno pukao 'vidljivo', u Banskim dvorima to se smatra nečim čega nema. Niti je Zinka Bardić bila tu službeno, niti je službeno otišla.

Dvije godine suživota, brifiranja, telefoniranja, koordiniranja, zajedničkih divljenja nad osmišljenim 'anonimnim izvorima', niskim i visokim, i onda – razlaz.

Zašto? Je li moguće da je premijer Milanović nakon dvije godine vladanja od svega u Vladi odlučio jedino rekonstruirati svoje odnose s javnošću? Je li moguće da je to znak priznanja da nešto nije bilo u redu s njegovim modelom komuniciranja? Je li to natruha sumnje da nešto nije bilo u redu s njegovim nastupom, s njegovom dostupnošću svim medijima ili javnosti? Ili je možda shvatio da je model angažiranja Zinke Bardić bio nedopustiv?

Ili je Zinka Bardić zaključila da više ne može sa Zoranom Milanovićem?

Ako je suditi po zadnjih mjesec dana u kojima je nastupao bez savjetnice, jer je ona nestala, kažu, još prije mjesec dana, nakon što je nije poslušao oko slučaja Šegon, on nije promijenio ama baš ništa u intonaciji, nastupu i kvaliteti komuniciranja, samo je iznenada odlučio ići više među ljude. Bio je u Mostaru, bio je dva puta na poplavljenim područjima. Dan za danom je mahao papirima na dvama izvanrednim presicama nakon što je buknula afera s automobilima. Zoran Milanović je intuitivno zaključio da želi više ići među ljude. Tek sada, nakon dvije godine, Milanović je otkrio mogućnost da kao premijer više boravi među običnim ljudima. A ono što je našao među ljudima sigurno ga nije oduševilo. Možda je osjetio je da je otišao predaleko, da se toliko odmaknuo od stvarnosti da joj ne može parirati. Da je ne može razumjeti.

Ili je ostao uvjeren u svoju superiornost naspram te čudne i ljute 'javnosti'.

Premijer Milanović je vjerojatno u tom suočavanju zaključio da treba savjetnika koji će pokušati popraviti tu javnost. Pa nije valjda problem u njemu. Svim tim ljudima je netko napunio glavu glupostima, i ne razumiju ga, treba naprosto još više nekako preko medija sve to popravljati i objašnjavati, svi trebaju uprijeti, i visoki i niski izvori. Zinka Bardić nije to radila dovoljno, nije radila dovoljno dobro. Treba samo nju zamijeniti.

Tako smo ušli u drugo poluvrijeme s istom Vladom, svim tim istim ministrima, samo s novim savjetnikom za komuniciranje s javnošću. Možda se jednog dana, posve iscrpljen,taj savjetnik dosjeti i predloži premijeru: zapravo trebamo vašeg dvojnika. Socijaldemokrat, odlučan, pametan, organizator, ali sa srcem i spremnošću da sluša druge. Pa će u poplavljena sela slati tog dvojnika.

Zašto ne, ako smo preživjeli pro bono eksperiment, možemo i eksperiment s dvojnikom.