Damir Polančec nije prvi ministar uhapšen u Hrvatskoj zbog sumnji u korupciju, ali ga je, za razliku od već zaboravljenog (i pravomoćno oslobođenog) kolege Ivana Heraka, ta sudba snašla u neusporedivo širem spletu sumnjivih aktivnosti i upletenih institucija. Dok je prvi (pokazalo se: krivo) optužen za pribavljanje imovinske koristi vlastitoj firmi, Polančec je, čak i neovisno o tome je li od toga sam imao koristi, po svoj prilici osumnjičen da je djelovao u mnogo obuhvatnijoj mreži krupnijih igrača.

Zakonski članak upisan u nalog za privođenje i pretres stana (Kazneni zakon, čl. 337) škrto govori o zlouporabi položaja i ovlasti službene ili odgovorne osobe radi pribavljanja koristi 'sebi ili drugoj pravnoj ili fizičkoj osobi' ili 'da drugome prouzroči kakvu štetu' (st. 1). Sve je to dodatno opterećeno 'znatnom materijalnom korišću' ili 'štetom velikih razmjera' (st. 4), što u ovakvoj kombinaciji može donijeti i do 10 godina zatvora. Dan kasnije, cijela javnost 'zna' tko su 'druge pravne osobe': već prve asocijacije prizivaju Inu i MOL, mađarsku banku OTP, našu Podravku te posrednike poput varaždinske Fime i njezine off-shore malteške rođakinje.

O svemu će se tome jamačno još mnogo saznati i vidjet će se hoće li u centru moguće buduće optužnice biti Ina, Podravka ili sve skupa, ali već je sada evidentno da afera povezuje pozamašnu mrežu. Nisu tu samo – u razmjerima ove regije – krupne zvjerke poput dvaju naftaša i velike prehrambene tvrtke, nego i ugovori koji također involviraju državu, jedinu nadležnu za određivanje upravljačkih prava MOL-a u Ini. Za takve operacije teško je povjerovati da nisu obavljene bez znanja te pasivnog ili aktivnog sudjelovanja većeg broja igrača razmještenih u različitim institucijama.

Gubitak kontrole

Ali dobro, ništa novo; sve velike korupcijske afere, od ovih naših lokalnih pa do onih poput američkog Enrona, koje su imale i globalne posljedice, dovodile su na vidjelo preveliku bliskost i prljavu suradnju institucija koje su trebale biti međusobno neovisne i od kojih se, štoviše, očekivalo da se uzajamno kontroliraju. Pa ako se u Sjedinjenim Državama smrtno blamirala takva globalna veličina poput revizorske kuće Arthur Andersen, nikakvo čudo ako se pokaže da se u igrama oko kontrole nad ovdašnjim firmama našla umočena i poneka financijska i politička institucija. Bitno je samo je li u institucionalnom okruženju preostalo onih neumočenih, nadležnih i spremnih da sve to raspetljaju i nađu odgovorne.
A tu počinju pitanja.

Zadržimo se načas na onome što je zajedničko stvarima vezanima uz Polančeca i onome što se već uobičajeno naziva aferom Spice. Ako su navodi što cirkuliraju po medijima utemeljeni, MOL je bio spreman podržati operaciju s dionicama Podravke jer je dobio u izgled jača upravljačka prava nad Inom. Podravkini su pak menadžeri – i opet uz hipotetski caveat 'ako se navodi pokažu točnima' – tu igru pokrenuli kako bi zadobili kontrolni paket dionica tvrtke kojom upravljaju. I u jednom i u drugom slučaju, po strani od međusobne isprepletenosti, ista formalna značajka: bilo da strana firma jača svoja upravljačka prava u domaćoj, bilo da domaći menadžeri stječu neovisnu kontrolu u drugoj domaćoj firmi, u oba slučaja kontrolu gubi – formalno govoreći – država, a neformalno, ali realno - politička elita.

Je li to – osim sada već sveprisutne Europske unije koja nas, poput superega, prati u stopu i sili da se držimo pravila – bilo odlučujući okidač da se kotačići pravosudnog mehanizma pokrenu upravo u ovim slučajevima? Kako pak stoji s odnosima privrede i političke strukture tamo gdje kontrola jasno preteže na stranu ove potonje? Poduzeća u pretežnom državnom vlasništvu već odavno smiju poslovati tako da gomilaju dugove, kao i da politički povlaštenim, a formalno privatnim partnerima omogućuju preplaćene poslove. Natječaje za javne nabave može se namještati putem dogovoreno podešenih ponuda, nabave i tražene usluge može se sjeckati na dijelove koji su ispod praga propisanoga za javni natječaj. Reklo bi se, to šteti državi, a pogoduje privatnim interesima i domaćem 'krupnom kapitalu'. Ali bez brige, ne može u to kolo upasti tko se sjeti, po staroj caki iz 'Kužiš, stari moj', samo ako ima love.

Stvar ima i svoju drugu stranu: kao krupan naručilac, investitor i poslodavac, država može i nametati cijene i ucjenjivati, i to ne otežući samo s plaćanjem, nego čak i s potpisivanjem ugovora za započet, pa i odrađen posao. A oni koji dobiju poslove i pogodnosti često će kroz najobičniji reket vratiti dio dobitka u stranačke blagajne. Samo u ekstremnim slučajevima (ili da se Europskoj komisiji u ralje ubaci kakav zalogaj) umiješat će se javno tužilaštvo, ali u dubinu tog spleta se ne ulazi.

Paralelna linija zapovijedanja

Između mnogobrojnih upečatljivih gesta Stipe Mesića pod kraj zadnjeg predsjedničkog mandata našla se i izjava da u Hrvatskoj postoji paralelan sustav vlasti. Osim one formalne, koja se odvija u nadležnim institucijama i slijedi propisane procedure, postoji i ona neformalna, ali prava vlast. Mesić kao Mesić, pomislili su mnogi, naprosto još jedna bombastična izjava – tim više što je govorila o Ivi Sanaderu kao u tom času dežurnoj babarogi, a izrečena je u kontekstu u kojemu se i Mesić našao u defenzivi pred objedama da je svojim znamenitim jesam-nisam telefonskim pozivima sudjelovao namještanju nekih poslovnih aranžmana vezanih uz Podravku. K tome, bila je to samo jedna u rafalu žestokih izjava, od vojnog presijecanja 'bosanskog koridora' do 'sranja' u intervjuu RTL-u, pa je tu znakovitu konstataciju brzo otplavio zaborav – dok je Mesić danas nije ponovio.

Pa u čemu se sastoji ta 'paralelna linija zapovijedanja'? Ova je vojnička metafora i zgodna i varljiva: nema dvostrukih vojnih jedinica, nego postojeća struktura umjesto formalnog zapovjednika sluša nekoga iz sjene. U kolopletu koji sam ocrtao također ne postoji neka paralelna, mračna podzemna struktura (zvala se ona organiziranim kriminalom ili sigurnosnim službama). Ali vrag je upravo u tome što je ona jedinstvena, nepregledno isprepletena struktura javnih moći i privatnih interesa koja bi – kada bismo ozbiljno uzeli priče o demokraciji i vladavini prava – morala biti presječena vododijelnicom što luči privatne interese i javne ovlasti.

Kako ostvariti legitimno potraživanje od države ako ti o dobroj volji onih koji odlučuju ovise budući poslovi, pa i sam opstanak? Kako ako ni u pravosuđu ne možeš očekivati neovisnu (ali i pravodobnu) zaštitu prava? Kako pozvati državu na političku odgovornost ako među isto tako klijentskim ovisnima ne možeš skupiti kritičnu masu za pritisak? Kako ako neizbježni posrednici u mobiliziranju javnog kritičkog pritiska, mediji, i sami brižljivo osluškuju neće li se zamjeriti kome ne treba, pa za svaki slučaj zaobilaze i ono što samo miriše na ozbiljan prijepor?

Borba protiv korupcije podrazumijeva da postoji neka normala, a koruptivni postupci od nje odstupaju tako što se javne ovlasti prodaju za privatnu korist. Ako to dvoje nije sistematski razdvojeno, 'korupcija' je naprosto eufemizam. Ne moraju se partijske glavešine ili načelnici po upravama davati potkupljivati kako bi netko dobio kakvu licencu, rješenje ili narudžbu – premda i toga jamačno ima. Velike se pogodnosti i povlašteni tretman događaju naprosto tako što se pogoduje pripadnicima neformalne mreže, koji će sa svoje strane učiniti usluge nekim trećima i četvrtima, a oni s početka lanca, zapravo kruga, dobit će nešto od petih i šestih.

I nedavno objavljena prepiska jakih medijskih igrača samo je konkretno potvrdila neke oblike za koje smo već znali: sredi mi posao s lokalnim vlastima, ja ću njihovom klijentu dati malo reklame ili ću oklevetati političkog suparnika tvojeg partnera i tako u nedogled. Pitamo li se gdje su ključni akteri korupcije, gdje je taj izvor paralelne vlasti koji vuče konce, trebamo se samo staviti u položaj nacista koji u legendarnom filmu traže 'Waltera'. Kao u njihovom završnom pogledu na panoramu Sarajeva, treba samo pogledati ovaj splet političke moći i tobož privatiziranih poslovnih klijenata, i same će riječi navrijeti na usta: 'Das ist Walter!'