Dok Finska 21. stoljeća uvodi bezuvjetan temeljni osobni dohodak za svoje građane, Hrvatska je pred još jednim parlamentarnim izborima u kojima je i dalje presudan osobni probitak članova velikih političkih stranaka, HDZ-a i SDP-a te njihovih članova obitelji, prijatelja, kumova, poslovnih partnera i vjernih sluga. Svaki naš dohodak usmjeren je, posredno ili neposredno, prema njihovim džepovima. Doista, za njih ovi izbori jesu pitanje 'ili mi ili oni', koje uporno ponavljaju kroz ovu, srećom, jako kratku izbornu kampanju. U tome 'ili mi ili oni', naravno, nema nas, nije nas nikad ni bilo. Izbori pred nama pružaju nam možda jedinstvenu priliku da im kažemo - 'Ne, dosta je bilo, nećete više ni vi ni oni'
Ne pada mi na pamet posve izjednačavati krivnju HDZ-a i SDP-a za Hrvatsku kakvu danas živimo – siromašnu, nedemokratsku, nepravednu, beznadnu, uteg više za HDZ barem je matematički - onih osam godina više vladanja Hrvatskom, ali to što je SDP-ova krivnja manja jer je naprosto kraće vladao, ne znači da ne bi bio isti samo da mu se pružila prilika da protrati ne samo osam nego, kao HDZ, 16 godina naših života ovako kako je protratio ove četiri i one ranije četiri. HDZ iskreno priznaje da bi iduće četiri protratio na borbu protiv nepostojećih komunista.
Ovih se dana zgražamo nad onim u što se pretvorio Ustavni sud, institucija koja je zamišljena da bude zadnji bedem obrane demokratskog sustava i društvene pravde, da bismo u izvedbi dobili tek fekalnu kulisu koja je zadnji bedem obrane svih koji su skloni pljački, korupciji, organiziranom kriminalu i svim vrstama prevara. Izgradnja te kulise nije slučajna; Ustavni sud kakav imamo zajedničko je kadrovsko maslo HDZ-a i SDP-a, jednako je i s Državnim sudbenim vijećem koje nam bira suce zbog kojih nemamo pravosuđe nego krivosuđe. HDZ i SDP birali su i biraju članove DSV-a, članovi DSV-a dužnici su HDZ-a i SDP-a odnosno onih kojima su dužni HDZ i SDP.
HDZ i SDP kadroviraju i u državnim poduzećima, HDZ i SDP kadroviraju po državnoj televiziji HRT-u, koja se lažno naziva javnom i čije vodstvo ovih dana uzima sebi za pravo uskratiti parlamentarnim strankama (na nacionalnoj i na europskoj razini) pravo da se predstave biračima u televizijskim sučeljavanjima odnosno uskraćuju biračima pravo na pošteno i točno informiranje. HRT ne plaćaju SDP i HDZ nego mi svi kroz TV pretplatu, ali te dvije stranke zapošljavanju na HRT-u, dijele funkcije i ovlasti i zato HRT i jest servis partitokratskog sustava, a ne javni servis.
Curi ova izborna kampanja, a da riječi nismo čuli o zalaganju za socijalnu pravdu i preraspodjeli društvenog bogatstva, bit cijele ove priče koju su nametnuli HDZ i SDP i sateliti tih dviju stranaka jest ta da se zadrži postojeće stanje, a ne da se uspostavljeni sustav presloži. Iz njihove perspektive stvari funkcioniraju baš savršeno.
Čak 15.000 njihovih ljudi dohodak i moć ostvaruju na plaćenim političkim funkcijama, a barem ih je još toliko strateški raspoređeno po komunalnim, javnim i državnim poduzećima. Periodične izmjene služe vodstvima stranaka za ojačavanje vlastitih pozicija jer taj sustav omogućava kažnjavanje povremenih pobunjenika i nagrađivanje poslušnika u vlastitim redovima. Premda neke visokopozicionirane face izgube nakon izbora svoje fotelje, odnosno prebace se na rezervne položaje, većina ostaje na položajima i radnim mjestima na kojima su politički instalirani. Pobjednik novog izbornog kruga ponekad ih degradira, često ih uopće ne dira, a premoć uspostavlja instaliranjem istih takvih, samo iz svog tabora. Zato se iz izbora u izbore njihov broj stalno povećava.
I tako se to vrti u ovom armirano betoniranom klijentelističkom sustavu od vrha do dna, tako je u državnoj i lokalnoj upravi, na sudovima, u bolnicama, školama, u medijima, tvrtkama, agencijama. Poslušnost, beskrupuloznost i nekompetencija formula su za uspješan uspon po hijerarhijskoj ljestvici, a ta je formula metastazirala i zahvatila i privatni sektor. Hrvatsko društvo smrtno je bolesno i to se nije dogodilo slučajno, Hrvatska je uništena sustavno i oni koji su sustav stvorili sigurno neće moći, znati, htjeti izgraditi drukčiju državu, jer njima i njihovim donatorima drukčija država ni ne treba.
Glavno je pitanje treba li drukčija Hrvatska nama i jesmo li od nje odustali. To bi trebalo biti pitanje na temelju kojega ćemo odlučiti kome ćemo u nedjelju dati svoj glas. Uvjeti za dubinsku promjenu na političkom tržištu možda nikad nisu bili bolji, ponuda je šarena i u mnogim slučajevima zbilja konkretna.
Imamo i lijevih, i desnih, i centralnih, i liberalnih i zelenih. Ovoga puta ne možemo reći da nećemo izbore jer nemamo za koga glasati. Imamo i ne nasjedajte na priče da nema smisla zaokružiti bilo koju listu osim HDZ-ove i SDP-ove jer 'mali' ionako nemaju šanse, ako nisu jaki regionalni igrači. Ako dovoljno ljudi bude glasalo za 'male', moguće je da ni HDZ ni SDP neće moći sastaviti vladu i da ćemo morati na još jedne izbore (osim ako se oni ne ujedine u crveno-crnu koaliciju jer bi im to bilo najbezbolnije i najjeftinije). Ne nasjedajte na priču kako je skupo ponavljanje izbora – ta cijena nije vrijedna spomena spram onoga čime smo platili vladavine HDZ-ovih i SDP-ovih timova.
Onaj koji od dvojice trenutačno najmoćnijih izgubi nedjeljne izbore, morao bi podnijeti ostavku, sa svim svojim pobočnicima, a ako birači i ovoga puta budu pristali na izbor 'ili mi ili oni', trebali bismo se riješiti barem jednoga od njih, Zorana Milanovića ili Tomislava Karamarka. Najbolje bi bilo kad bismo se mogli riješiti obojice. Poraz Zorana Milanovića povijesna je šansa za SDP i socijaldemokraciju, baš kao što je poraz Tomislava Karamarka povijesna šansa za HDZ i demokršćanstvo u Hrvatskoj.
Istovremeni poraz Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića i njihovih klanova povijesna je šansa za izgradnju nove, pravednije, bogatije i uspješnije, istinski demokratske Hrvatske.
Iziđite na izbore i zamislite na tren samo kako bi bilo kad bismo se u ponedjeljak probudili uz osmijeh i pozdrav 'Oba su pala, oba su pala!'.
