Taj 48-godišnji političar, o čijoj se prošlosti i privatnom životu malo znade, u proteklom se desetljeću od marginalnog radikala pretvorio u šefa treće najjače stranke u Nizozemskoj – partije koja je postala jezičac na vagi za koalicijske vlade u jednoj od najliberalnijih država svijeta. Wilders i njegova Stranka za slobodu izrasli su kao posljedica terorističkog napada na SAD 11. rujna, nakon čega je i pitanje muslimanskih imigranata u Europi postalo vruća politička roba, ključni sastojak za razvijanje kulture straha i magnet za pacijente raznih provenijencija.

Wilders, između ostalog, traži zabranu Kur'ana, svete knjige islama, po istom principu kao što je zabranjeno izdavati Hitlerov 'Mein Kampf'. Odbija prihvatiti da unutar islamske zajednice (čini ju oko petine svjetskog stanovništva) postoje različite struje, sekte, prakse i tradicije koje su se od sedmog stoljeća naovamo razvijale diljem nekoliko kontinenata.

'Wilders želi odbaciti cijeli Kur'an zbog nekih elemenata na koje ima prigovor. Ali isto možete reći i za Jošuu (Šestu knjigu Starog zavjeta)', izjavio je američki politolog Robert Leiken. Newsweek zaključuje da su za Wildersa sljedbenici Kur'ana u zabludi, ili jednostavno - 'lošiji'.

Nabrajajući Wildersove stavove i inicijative, Newsweek se pita vjeruje li Wilders doista u sve to što govori, ili je jednostavno zauzeo poziciju koja mu politički odgovara. Takav esktremizam kritizira čak i njegova zemljakinja, poznata aktivistica protiv radikalnog islama porijeklom iz Somalije, Ayaan Hirsi Ali: 'Wilders mora početi razlikovati nasilne i nenasilne muslimane. Danas imate toliko nijansi među muslimanima. Neki od njih mogli bi mu biti saveznici.'

KSENOFOB NOVOG KOVA
No Wildersu su interesantniji neki drugi saveznici - oni čije bi snažnije povezivanje podgrijalo sumnjivu Huntingtonovu tezu o 'sukobu civilizacija'. Newsweek spominje američke republikance Ricka Santoruma i Newta Gingricha kao Wildersovu ideološku braću s kojom se zasad ipak nije konkretnije povezivao. No nizozemski tribun zamišlja organizaciju internacionalnog tipa koja bi se prostirala na Europu, SAD, Kanadu, Australiju i Novi Zeland. Smislio je i ime za nju: 'Alijansa međunarodne slobode'. Kada je lani završio pred nizozemskim sudom zbog govora mržnje, sredstva za obranu dobivao je i od američkih donatora. I dobio parnicu.

Zasad je njegov utjecaj još uvijek najizraženiji u Europi gdje ga se smatra najuspješnijim surferom na valu ksenofobije i straha od sve kaotičnijih posljedica globalizacije. Stranke koje su donedavno tretirane kao bizarni desničarski ekscesi s ruba političke scene, sada su ozbiljne sile u bar desetak zemalja, od Skandinavije (Švedska, Danska), preko srednje Europe (Austrija, Slovačka, Mađarska…), do Balkana (Bugarska). Sve su prisutniji i u Europskom parlamentu.

U cijeloj priči zanimljivo je da Wilders nije klasični desničar s predvidljivim ideološkim arsenalom, saveznicima i neprijateljima. On se odbija povezati s kriptonacističkim strankama, pa je, primjerice, Britansku nacionalnu stranku s prezirom odbio. Kod njega nema ni antisemitizma, štoviše, toliko putuje u Izrael i podržava njegovu liniju da su ga neki protivnici optuživali da je na platnom spisku Mossada. Wilders tvrdi da nema ništa protiv drugih ljudi i rasa: njegov glavni neprijatelj je islam, koji naziva totalitarnom fašističkom ideologijom.

Nastoji se prikazati kao borac za liberalnu civilizaciju koja jednostavno 'ne tolerira netolerantne', no pritom mu, kako primjećuje Newsweek, u ovoj fazi karijere poseban problem predstavlja što se na njegove ideje pale manijaci posve nalik na islamističke teroriste – samo kršćanskog predznaka: 'Jedan poklonik od kojeg se s osobitim mukama pokušava ograditi jest Anders Breivik ('Luđak', kako ga naziva Wilders), samoprozvani križar koji je pošao na ubilački pir prošlog ljeta u Norveškoj, usmrtivši 76 ljudi prije nego što se mirno predao. U svom manifestu na 1500 stranica, napisanom prije pokolja, Breivik se više od 30 puta pozvao na Wildersa.'