Analitičari ističu kako pregovori nude dva moguća scenarija za Afganistan. U slučaju da se uspješno privedu kraju, talibanska vlast će ojačati, što će u mnogočemu zapečatiti sudbinu zemlje. Ako propadnu, dodatno će potonuti u kaos. Sutrašnjica Afganistana, smatraju dobri poznavatelji situacije u toj srednjoazijskoj državi, nije nimalo blistava jer je vlada u Kabulu isključena iz vlastitih mirovnih pregovora. Glavnu riječ u dijalogu započetom nakon 18 godina rata očekivano vode talibani, koji se iz dana u dan sve više konsolidiraju, te posebno izaslanstvo američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je iznenada odlučio povući polovicu od svojih 14.000 vojnika u toj zemlji.

Washington je tim potezom izgubio prednost u pregovorima, nakon kojih će, ukoliko uspiju, talibani formalizirati i proširiti svoju kontrolu. Ukoliko pak pregovori propadnu, situacija na terenu dodatno će se pogoršati obnovljenim borbama i sve nesigurnijom vladom u Kabulu.

Prošlog tjedna okončana runda pregovora u Kataru nije donijela prijeko potrebne smjernice za nastavak dijaloga. Afganistan u međuvremenu sve dublje tone u politički kaos, a talibani sve više konsolidiraju svoju vlast na sve većem komadu zemlje. Zapad, podsjećaju analitičari, nije sklon pobjedi talibana jer ona postavlja pitanja budućnosti afganistanske demokracije, ali ističu da bi propast pregovora značila još veće nasilje i bezvlađe.

Tri razine pregovora, status quo

Talibani su uvjereni u svoj uspjeh i povratak na vlast, za što su se godinama pripremali. Proteklih mjeseci uspjeli su osvojiti značajna područja na kojima su uspostavili svoju vlast što je provode šerijatski sudovi. Prema dostupnim informacijama, vlada u Kabulu kontrolira tek nešto više od polovice afganistanskog teritorija, a u intenziviranim borbama posljednjih mjeseci dnevno gine i do 50 vojnika i policajaca.

Robert Mikac, profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i stručnjak za međunarodnu sigurnost, kao vojni policajac Oružanih snaga Republike Hrvatske koji je sudjelovao u NATO-ovoj mirovnoj misiji i neposredni sudionik događaja u Afganistanu ističe da su pregovori jedino rješenje za tu zemlju.

'Mirovni pregovori nameću se kao jedino rješenje jer niti jedna strana u sukobu koji je ušao u 18. godinu nije uspjela pobijediti na bojnom polju. No i pregovori imaju nekoliko nedostataka i problema, ponajviše što se vode na nekoliko razina koje nisu povezane. Jedne pregovore vode isključivo Amerikanci, u koje nisu uključili središnju vlast u Kabulu, a koja pak samostalno vodi pregovore s talibanima, bez uključenog Washingtona. Postoji i treća razina pregovora koja se vodi na lokalnoj razini, a u koju nije uključena središnja vlast', naglašava Mikac, inače autor knjige 'Afganistan: Nikad završen sukob'. Pritom pojašnjava da talibane uključene u pregovore čini široka platforma različitih grupacija i frakcija te ističe da se trenutno stanje u Afganistanu može opisati kao status quo.

Nemogućnost vojno izvojevane pobjede u potpuno neprohodnim planinama i pustinjama nedavno je prihvatio i američki predsjednik Donald Trump te požuruje pregovore, najavivši istovremeno povlačenje više od polovice kontingenta od 14.000 vojnika. Tportalov sugovornik ocjenjuje kako je Zapad, točnije Sjedinjene Države, trebao ranije odabrati opciju dijaloga koji bi mogao donijeti rješenje.

'Talibani su ključ za rješenje'

'Zapadna koalicija u kojoj je primarni faktor SAD nikako da izađe iz matrice stalnog neshvaćanja i neprihvaćanja situacije te povlačenja pogrešnih poteza. Da se kojim slučajem u začetku sukoba prepoznalo talibane kao protivnike s kojima se može pregovarati, situacija bi bila znatno drukčija. Talibane je Zapad, naime, svrstao u istu skupinu s Al Kaidom, označivši ih kao terorističku organizaciju s kojom se ne pregovara', analizira Mikac. Pritom pojašnjava da talibani nisu teroristička organizacija, iako koristi terorističke metode, već je riječ o ponajprije pobunjenicima većinskog paštunskog stanovništva koji se bore protiv međunarodne intervencije u zemlji i središnje vlasti u Kabulu, istovremeno vodeći unutarnje frakcijske borbe za što veću prevlast nad teritorijem.

Talibani su ključ za rješenje afganistanskog pitanja, naglašava stručnjak, ali ne i stabilizator mira. Pritom podsjeća da oni žele ustrojiti državu na način koji ne odgovara Afganistancima modernih shvaćanja ni Zapadu. To su, kaže Mikac, dokazali tijekom svoje vladavine od 1996. do 2001. godine, a u tome razdoblju nisu bili spremni uspostaviti nikakav konzistentan oblik javne vlasti i državnih institucija koje će biti servis građanima i pružati im javne usluge.

Dobar poznavatelj stanja u zemlji, koji je tijekom NATO-ove misije 2005. obnašao dužnosti zapovjednika nacionalnog voda policije i zapovjednika multinacionalnog voda vojne policije unutar Kabulske brigade, za što je odlikovan NATO-ovom medaljom i Talijanskim križem za zasluge, ističe da nezainteresiranost talibana za demokratskim vrijednostima proizlazi iz njihovog tvrdokornog i retrogradnog stava i pogleda na život uvjetovanog plemenskim uređenjem. Pritom dodaje kako je međunarodna zajednica još ranije trebala prepoznati s kojim se talibanskim frakcijama može pregovarati, a s kojima dijalog nije moguć.

Zapad je, smatra Mikac, nakon 17 godina nazočnosti u Afganistanu trebao to znati, a međusobne ustupke tijekom pregovara ocjenjuje kao poželjne i potrebne. Pritom ističe da je cilj pregovora iznalaženje rješenja koje će u konačnici zadovoljiti sve uključene strane.

Zaključan u neosvojivim planinskim vrhovima

'Pritom će netko biti više zadovoljan, a netko manje, no svi moraju učiniti ustupke kako bi pregovori bili uspješni. Hoće li to biti oblik zajedničke vlasti Kabula i talibana, prepuštanje talibanima određenog dijela zemlje ili nešto treće u smislu jamstva talibana da će nakon povlačenja zapadne koalicije pristati na uvjet Washingtona i ne dopustiti djelovanje Al Kaide s afganistanskog tla, opcije su o kojima u smislu pregovora treba voditi najviše računa', kaže sveučilišni profesor i bivši profesionalni vojnik.

Govoreći s tportalovim sugovornikom o vojnom aspektu sukoba, neizbježno dolazimo i do pitanja zašto je Afganistan neosvojiva utvrda koja nosi naziv 'Groblje imperija', na kojem su tijekom povijesti slomljene velesile poput Velike Britanije, nekadašnjeg Sovjetskog Saveza i Velike Britanije, a u dalekoj povijesti i falange Aleksandra Makedonskog i horde Džingis-kana, vjerojatno najvećih vojskovođa na svijetu. Prema Mikcu, Afganistan je u prvom redu neosvojiv jer je riječ o ogromnom pustinjskom terenu okruženom nekim od najviših vrhova svijeta koji su onemogućavali najprije nastupanje konjice, a u modernije vrijeme prodore tenkova i ostalih oklopnih snaga.

'Bez obzira na to što Afganistan ima 32 milijuna stanovnika, radi se o nepreglednom nenastanjenom prostoru u kojem vladaju vrlo surovi uvjeti, nestašica vode i osnovne infrastrukture. Da bi se pokorilo ili djelomice osvojilo dio afganistanskog prostora, nužno je na samom terenu imati ogromnu masu ljudi koja će tamo biti stalno nazočna, a to niti jedna sila dosad nije uspjela postići ili joj jednostavno ta zemlja nije bila toliko vrijedna', kaže stručnjak, usporedivši pritom situacije u Afganistanu i Iraku. Mikac pritom podsjeća kako je Zapad u rat u Afganistanu uputio znatno manje ljudi i novca nego što je to učinio s Irakom.

Razlike od sukoba s Irakom

'Afganistan je danas sukob totalnih krajnosti. S jedne strane imamo najsuvremeniji ratni stroj, a s druge plemenske borce spremne umrijeti, za razliku od vojnika zapadne koalicije. Također, za razliku od sukoba u Iraku, u kojem se zapadnoj koaliciji suprotstavila konvencionalna iračka vojska, Zapadu ne odgovara sukob s fanatičnim protivnikom. Zapadna koalicija je tijekom intervencije u Iraku imala unaprijed određene mete, a u Afganistanu ne zna na koga udariti i eliminirati ga. Talibani nisu u vojnim odorama, odjeveni su u tradicionalnu lokalnu odjeću i kao takvi ne odudaraju od ostatka stanovništva, pa samim time svatko može biti protivnik', upućuje nas Mikac. Pritom dodaje da zapadnom vojnom neuspjehu pridonosi i korištenje zastarjele hladnoratovske vojne doktrine osvajanja svim raspoloživim sredstvima.

'Moderno ratovanje u takvim sukobima temelji se na brojčano malim postrojbama obučenim za gerilsko ratovanje u urbanim područjima, u koje su uključeni vojnici upoznati s lokalnim običajima, jezikom i antropologijom kako bi znali prepoznati u čemu je problem i shvatiti različitosti. Zapadni mindset, osobito u resornim organizacijama, nikako da to shvati i prilagodi se postojećem stanju. To nam zorno pokazuju Afganistan, Irak, Libija i Sirija. Treba više toga uložiti u uočavanje problema, a ne u ratovanje, ali i što više uključivati diplomaciju kao sredstvo medijacije', ocjenjuje Mikac.

Nekadašnji vojni policajac s jednogodišnjim iskustvom iz Afganistana podsjeća da Hrvatska vojska kao sudionik mirovnih misija u toj zemlji ima primjeren stav prema premošćivanju razlika i rješavanju problema na terenu. Naša vojska, naglašava, u kaosu Afganistana nastoji najbolje moguće odraditi svoj posao i, kako ocjenjuje, radi ga vrlo dobro.

'Nastojimo biti u potpori borbenim operacijama te nastojimo ne sudjelovati izravno u tim borbenim operacijama, a s obzirom na iskustva iz Domovinskog rata i dolaskom stranih mirovnih misija kao medijatora, nastojimo primjenjivati pozitivna iskustva te biti na usluzi domaćem stanovništvu i vlastima', analizira Mikac te smatra da perspektiva Afganistana, unatoč pokušajima Zapada, nije blistava.

'Neosporno je to da će doći do povlačenja zapadnih snaga. Dio specijalnih snaga ostat će na tom području čisto kako bi onemogućio teroristima da tamo imaju svoje baze. Maksimalno što međunarodna zajednica može učiniti je oformiti sustav humanitarne pomoći kako bi se spriječilo da svi napuste zemlju te spriječiti mogućnost da teroristi osnuju svoj raj u Afganistanu. I pored toga, Afganistan će ostati ono što je oduvijek i bio - neshvaćen, zaboravljen u prostoru i vremenu i zaključan unutar neosvojivih planinskih vrhova', zaključuje Mikac.