Kraj ove godine obilježen je provalom neočekivanih pojava, zbivanja i izjava. U Kairu je pao prvi snijeg nakon punih stotinu godina, u Vatikanu je Sveti Otac izjavio da i neki marksisti mogu biti dobri ljudi, u Bruxellesu su ukinuli neke sankcije Iranu, a na oproštaju od Mandele Obama se rukovao s Raulom Castrom. Bijeli Božić je tako stigao i u Kairo, dok su neki osobito bitni ljudi i institucije podjednako iznenadno dokazali dobru volju, dobrodošlu popustljivost i spremnost da međusobne nesporazume rješavaju dogovorima, sporazumima i kompromisima. Kada to ne bi zvučalo trivijalno, čovjek bi mogao zaključiti da je ovaj kraj godine zaista izniman po nenadanim provalama predbožićne blagosti, ljubavi i međusobnog poštovanja.

Od Obame do Svetog Oca, neki nezaobilazni moćnici, barem povremeno, ali ipak iznenadno, pokazuju neke nove navike, ali ne i oni u Hrvatskoj. Vlast i oporba uporno se gledaju preko nišana, nova desnica nudi stare zablude, dok se jedva može očekivati da bi i 'Crkva u Hrvata' priznala da među svim ljudima uvijek ima i ljudi i neljudi, dobrih i loših, iskrenih i prijetvornih, poštenih i pokvarenih, bez obzira na različite svjetonazore, seksualne navike i opsjednutost tradicijom. Neki bitni poslovi ( reforma uprave, teritorijalnog ustroja i gospodarskih odnosa sa svijetom) praktički još nisu niti započeti, a neke druge teme koje u prvom redu traže mudrost, vrijeme i dogovor ( ustavne promjene) ovu su zemlju pretvorili u provincijalni vašar neobrazovanih svađalica.

Njemačka je izglasala još jednu veliku koaliciju crnih i crvenih u kojoj je čak i Angela Merkel popustila nekim socijalnim zahtjevima novih partnera (minimalna nadnica), dok se Hrvatska raspinje u potpuno nepotrebnim dvojbama, svađama i nedoumicama, pa dok jedni tvrde da bi u trenu mogli ono što nisu znali godinama (HDZ), drugi se hvale da su odlični samo zbog toga što su svi drugi mnogo gori od njih samih (SDP). Već u prvih šest mjeseci članstva u EU ova je zemlja mnogokratno dokazala kako ni duhovno, ni politički, ni gospodarski ne pripada boljoj strani svijeta. Ona trči natraške, a ponaša poput derišta, koje još ne zna hodati u dugim hlačama.

Hrvatski promašaji

Zbog toga čak i odlično obaviješteni Forbes izričito tvrdi da upravo hrvatski primjer dokazuje da niti osiromašenu, bezglavu i podijeljenu Ukrajinu, ne treba pod svaku cijenu gurati u Europsku uniju, budući da mnoge raščlambe bjelodano dokazuju da je svako proširenje nakon zlatne 2004, bilo podjednako besplodno i za cijelu Europsku uniju i za tri nove članice, Rumunjsku, Bugarsku i Hrvatsku. A ono što se Rumunjskoj i Bugarskoj počelo odlučno prigovarati tek nakon prve godine (prekid reformi, izvrdavanje obveza, vladavina korupcije, izdaja civilizacijskih načela), Hrvatskoj se – već u skladu s razvojem zbivanja – počelo prigovarati već nakon prvog pristupnog tjedna (lex Perković).

Europa ima velike probleme, ali se ipak nije raspala, kako su to još prije godinu dana neki vrlo neporecivo tvrdili, dok Hrvatska svakog dana sve ogorčenije ispisuje sve što je već nepovratno propustila. Još je Rohatinski rekao da u Hrvatskoj 'pada sve što ne bi trebalo padati' kada je riječ o gospodarskim indikatorima, dok je sve ono o čemu više ne bi trebalo raspravljati u nekoj uređenoj i urednoj državi ( stečena nacionalna i ljudska prava, ideologizacija svakodnevnice, prodor konzervativnih zabluda, nepodnošljivo ponašanje vlasti), postalo ono jedino važno i presudno, pa je u iščekivanju svjetskog nogometnog prvenstva, primitivni politički ispad još jednog uvezenog Hrvata, postao mnogo važniji od izbora, priprema i izgleda nacionalne nogometne vrste.

O gospodarstvu svi govore manje ili više iste stvari, a ipak ističu kako su oni drugi potpune neznalice, dok se u poplavi neokonzervativizma, koji neizvjesnu budućnost prodaje za davno potrošene mitove, a moralna pitanja zlorabe kao političke obveze, potpuno zapostavljaju neki drugi bitni izazovi, koji su za opstanak ove zajednice, naroda, društva i države mnogo važniji od sudbine vjeronauka ili prava na istospolne brakove. Bez obzira na ministra kojeg svi napadaju, a on sam sebe beskonačno hvali, Hrvatska ostaje zemlja neobrazovane mladeži koja više ne može uspjeti na modernom tržištu rada, pa je tek kao svojevrsni kuriozitet, a ne kao znak općenacionalne katastrofe, objelodanjena činjenica da prosječni učenik u Šangaju u vladanju matematikom, u količini stečenog znanja čak pune dvije školske godine bježi svojim hrvatskim vršnjacima.

Novi proroci iz dijaspore

U Hrvatskoj tek svako sedmo dijete iz obitelji bez visokoškolske diplome uspijeva diplomirati na fakultetu, dok najnoviji popis stanovništva dokazuje da hrvatski narod i dalje odumire kao osušena europska grana. O zdravoj pronatalitetnoj politici Vlada nije rekla niti riječi, dok u stilu Sherlocka Holmesa popisuje sve primatelje socijalne pomoći, kao da je nedavni popis stanovništva obavljen u Kongu, a ne u Hrvatskoj. Na onoj drugoj strani, obitelj je uzvišena do svetinje, ali ni prvi, ni drugi, mladim ljudima ne nude neku stvarnu pomoć. Čak i oni koji preprodaju crkvene dogme, kao vrhunac novog humanizma, uglavnom pripadaju kasti uvoznih neoliberala, koji se u gospodarstvu od službene politike razlikuju samo u tome, što sve hrvatske profite žele zadržati samo u svojim hrvatskim džepovima. Oni znaju da ih se nitko neće usuditi dirati, sve dok tako pravednički mašu kaptolskim krunicama.

A ova nesposobna Vlada, u kojoj se čak ni vladajuće stranke nikada ne sastaju, u pogubnoj krizi znanja, isturila je učitelje na listi kresanja dodataka i plaća; mijenja Ustav, a nema pojma što će se dogoditi sa županijama nakon što zažive regije; ukida povlastice za obnovljivu energiju, a iz dana u dan gubi investitore za otpisane elektrane na ugljen. Hrvatska se pretvara u zemlju bez ljudi, zemlju nemara i neznanja i zemlju u kojoj oni bez novca i diploma, u pravilu imaju djecu koja ostaju na dnu, prezrena, siromašna i odbačena. Hrvatsku su preplavili novi proroci iz dijaspore, koji uglavnom zagovaraju retrogradne mitove svojih izbjeglih djedova, dok domaći vlastodršci, koji su prihvatili sav jad i čemer neoliberalnog kapitalizma, iz dana u dan žrtvuju sve više nemoćnih i nevinih u uzaludnoj nadi da će tako spasiti vlastitu neizvjesnu budućnost.

No bez obzira tko bio da bio, tko što tvrdio, a tko što nametao, svi ti novovjeki nazadnjaci i naprednjaci, progresivci i tradicionalisti, i vjernici i nevjernici, zajedno, a nepovratno, podjednako i nezaustavljivo izumiru u zemlji koja se odrekla znanja, u zemlji koju nimalo ne brine katastrofalni gubitak stanovništva, i zemlji gdje su siromašni zauvijek osuđeni na dno, a bogati na potkupljenu reprodukciju. I dok oni drugi ipak postaju drukčiji, hrvatski i lijevi i desni propovjednici, sve uskogrudnije i uskogrudnije, sve napadnije i opasnije, sve nasilnije i isključivije, govore samo o sebi samima, sve do one završne predstave, kada će se suočiti s potpuno ispražnjenom zemljom nepismenih, uskogrudnih i siromašnih ljudi. U Kairu je pao prvi snijeg poslije stotinu godina, a Hrvatska beskonačno odgađa svoje europsko proljeće.