'Napisao sam da se radi o primitivizmu i dobro sam promislio o toj riječi: ovaj postupak djeluje kao sirov, neprerađen i nepromišljen, kao odraz mentaliteta - a znam da su antropolozi odavno zabranili korištenje te riječi - u kojemu je sve zlo projicirano na nekoga. Katkad na pojedinca, katkad na tzv. vanjske neprijatelje koje se proizvodi i projicira na pripadnike našeg društva poput etnički drugačijih ili politički drugačijih 'Jugoslavena'. Obrazac je da se smatra kako zlo potječe od nekoga koga se može detektirati, prepoznati, obilježiti i onda simbolično spaliti', objašnjava Dvornik za tportal.

'Te ljude ne treba smatrati posebno groznima jer je cijelo društvo takvo, u velikom dijelu društva nisu u stanju realno analizirati društvene odnose i probleme, nego se krivnja uvijek projicira na nekoga. Čak i kad imate naizgled liberalan resantiman prema primitivnim političarima, opet imate nekakvo projiciranje na pojedince i grupe. Jednog dana će HDZ-ovci doživjeti da se i njih šutira po ulici - simbolično, naravno - kao što su komuniste nekada. Sve se to zgusne u periodu kada morate imati krnju, figuru koju treba spaliti. Dakle ne događa se ništa: naš normalan društveni primitivizam izbija na vidjelo', dodaje Dvornik.

Drugačije je, kaže, samo to što je u figurativnom smislu ubijena bit karnevala kao pučke svečanosti za opuštanje, kao izraza revolta prema moćnicima, 'bajama', gazdama i slično.

Kako se promiče društvena represija

'I tada su svečanosti bile pripitomljene, znalo se dokle se smije ići, no sada se one okreću marginalnim i nemoćnim skupinama, ionako već prokazanim. Karneval je bio pokazivanje otpora prema onima kojih se ljudi boje 364 dana u godini, a spaljivalo se i apstraktne opće pojmove nečega što je predmet sprdnje ili se smatra zlim. Ovo danas je usitnjavanje na svaki način, projiciranje na zločince i neprijatelje koji nam navodno rade o glavi, ali i slika nacionalističkog obrasca koji je zaista prevladao.

Dovoljno sam star da bih znao kako on nije nastao devedesete godine, nego se u javnosti sve više formirao barem pedeset godina, ali kad je početkom devedesetih politički pobijedio, vidjelo se da još uvijek nije prevladao u društvu. Danas zaista jest ovladao i mnogo običnih ljudi usvaja priču da zaista imamo nekakve neprijatelje, tajne snage koje rovare protiv nas, pa se na taj način promiče društvena represija. Naglašavam: društvena, a ne državna. Drugim riječima, obični puk obračunava se s onima za koje bi vlastodršci voljeli da se s njima obračuna ili možda to ne bi željeli isključivo iz taktičkih razloga. Raja je naprosto otrčala malo predaleko', kaže Dvornik.

Upitan može li se očekivati reakcija države, on kaže da represivan element postoji i u vladavini prava te nema razloga da se ne preispita radi li se o pozivu na nasilje ili nekoj drugoj vrsti govora mržnje.

'Političari bi trebali prestati huškati'

'Propise treba provoditi i policija treba obaviti svoj posao. Govor mržnje usmjeren je na kategoriju, a ne pojedince, pa zaista nije svejedno predstavlja li se cijelu jednu kategoriju kao nevrijednu življenja i dostojanstva, što se dogodilo u Imotskom. Svako nasilje u društvu treba kazniti, naravno, ali to svakako nije rješenje; neću ponavljati stereotipe o 'edukaciji, edukaciji i edukaciji' jer mi je na vrh glave pozivanja na taj navodni čarobni štapić, nego kazati da treba ozbiljno preispitati kako se formira dominantan obrazac svijesti u društvu. Političari bi trebali prestati huškati, a škole više kritički obrazovati mlade generacije. Mi koji smo odrasli u komunizmu znamo kako se malo ozbiljno uzima obrazovanje, jer bismo valjda danas svi bili uvjereni komunisti, a znamo da to nije istina. Treba prekinuti s projekcijama i konstrukcijama da neki unutrašnji i vanjski neprijatelji ne zavrjeđuju uvažavanje i poštovanje, nego samo simbolično i stvarno uništavanje: prva u ukidanju tih obrazaca mora biti politika, dok obrazovanje može poslužiti samo kao transmisija. Većim dijelom bit će neuspješna, ali vrijedi pokušati', dodaje Dvornik.

'Treba se otvoreno suprotstavljati, sukobljavati, razbijati privid monolitnog vjerovanja u zajednicu i mržnju prema svima izvan nje. To je duga priča s puno malih, ali konkretnih koraka', zaključuje ovaj sociolog.