Vjerojatno najljepši grad jadranske rivijere, mitsko mjesto kuge, tvrđava, festivala koji su negdje drugdje i otoka na koje se više ne može. Bilo je ljeto, bilo je vruće i shvatio sam da je u Šibenik nemoguće doći. Da može outsourceati svoje zidine, vjerojatno bi učinio i to. Ali, kako ono pjeva Gabi Novak, 'sve gasne, ali nikad nada'
Rade me zaustavi svaku večer na rivi, dere se 'Krešo, Krešo... je l' te mogu pitati nešto? Fali mi 25 kuna za duvane.' Rade žica kako se treba žicati. Iskreno, neskromno, taman toliko koliko mu treba. Pita za 50 kuna, 100 kuna, ne broji sitniš. Kupim mu Senzaciju, a on mi ispod stola nudi ludo dobre 'bombone'. Kaže, stari ovo će te odvaliti. Nakon tog ćeš samo slušati tehno. I onda izvadi Fisherman's friend ili Tic Tac i ako mu slučajno ispadnu dva bombona u moju ruku, uzet će nazad jedan. Pazi Rade da se ne predoziram
Legenda šibenskih ulica. Baš kao i lokalna dobrica Ante. Nije se okupao ovoga ljeta, ali nema veze. Treba prođirati po gradu uzduž i poprijeko, pogladiti mace, odraditi sunčanu jogu, prošetati tuđeg psa i pospremiti koji štekat u zamjenu za malo keša.
Šibenik je grad, Dubrovnik to odavno nije, a Split upravo prestaje biti, pisao je meni sjajan kolumnist ovog ljeta, ali nisam ziher je li pritom gledao nautičku kartu šibenskog arhipelaga ili je stvarno živio u Krešimirovu gradu. Jer ako je htio nazočiti trenutno najzanimljivijem šibenskom festivalu, trebao je otići u Primošten. Ako se htio okupati na Obonjanu, trebao je platiti kartu Britancima. Ako je htio jesti najbolje fritule u gradu, trebao ih je kupiti od Mađara. I jasno, za odraditi najbolji večernji provod, trebao je ostaviti lovu na Azimutovu šanku, čijim planom i programom timuni Hrvoje, dečko iz Zagreba.
Šibenik, grad došljaka koji ga pokreću i domaćih koji nikako da u njega stignu. Skidam tupe obnovljenim tvrđavama, ali nije EU bez veze dao novac. Kao da su znali da se na te tvrđave još jedino penje ekipa s njemačkim i inim EU registracijama. Tvrđava u gradu koja je obećavala gadno dobre koncerte, pretvorila se u šibensku varijantu Dvorane 'Vatroslav Lisinski'. Morcheeba im je bila jedina zanimljivija koncertna akvizicija ove sezone. Mate Škugor se sa svojim Superuho festivalom morao dislocirati u Primošten, gdje ga je obgrlio Stipe Petrina koji je spreman potpisati ugovor na 10 godina.
Po gradu vidim sve više restoranskih štekata, sve manje okupljališta. Rivom šeću jahtaši, jedriličari i random turisti, a u najsvjetlijoj ispostavi noćnog života, klubu Azimut, srećeš svake večeri istih 15 domaćih i neistih 50 stranaca. Najžešća zabava lokalnog tipa bude održavanje pub kviza, a šibenski studenti što se vrate doma za praznike, već debelo počnu zijevati nakon dva tjedna bauljanja po gradu u potrazi za nečim, negdje, što god... samo da nije Severina u vodičkoj Haciendi. Koja je, usput, bila događaj sezone, mjereno količinom ljudi za koje nekada ne bih pomislio da bi završili na eventu takvog žanra.
Šibenik je mogao postati grad. Tamo negdje prije dvije godine. U vrijeme kada je biskup imao nemirne snove od buke u gradu, a gradska vlast prodavala Obonjan na pola stoljeća, u mutnom dealu koji će onemogućiti bilo kome ispod dva soma eura plaće da uopće pomisli kako bi mogao iznajmiti ma i najmanji šator na tjedan dana. Obonjan se pokazao kao stroj za liposukciju britanskih novčanika, nema tu festivala, prodaje se 'otočko iskustvo' i kava od 20 kuna. Sreo sam tri obezglavljena novinara Guardiana na gorespomenutom primoštenskom festivalu. Kažu mi da su nevjerojatno razočarani višestrukim odgađanjem 'obonjanskog iskustva', ali da nema teorije da mi ispričaju detalje jer im je SoundChannel, vlasnik koncesije na otok, pokrio sve troškove puta i smještaja.
Da je u Šibenik nemoguće doći, demonstrirali su Bono i Brad Pitt. Prvi je došao taman do otoka Zlarina, ali se okrenuo i otišao dalje, drugi je hodao Šibenikom, ali mislio je da je u Zablaću. Zablaće je, kako ime sugerira, zabačeno muljevito seoce nadomak grada gdje Brad kreće u nekretninsku investiciju od milijardu i pol dolara. Britanski mediji navode kako je čovjek, između ostalog, posjetio poznatu zablaćansku katedralu Sv. Jakova s UNESCO-va popisa svjetske baštine. Koliko je meni poznato, u Zablaću postoji jedino moja simpatično luda poznanica koja pokazuje sise s tvrđave sv. Nikole zabezeknutim putnicima na vodi.
Što je od grada ostalo, poentira i Festival ljevice i alternative 'Fališ' koji danas odbrojava svoj posljednji dan i koji bi bio genijalan da mu ne gravitira većinska publika koja kao da je pobjegla iz ljetnog kampa za treću životnu dobu u Kumrovcu.
Zapravo, znam. Šibenik toliko dobro izgleda i toliko je hedonistički ugodan da je praktički svejedno što se s njim dešava, kuda ide i da li ide. Sretnem frenda, mjesnog novinara, pitam ga kakve teme piše. Veli, ma koje teme, idem po kavama s ovim lokalnim političarima i govorim im kako da se ponašaju, što da govore, što je OK, što nije OK. Ne kuže baš. Novinarstvom ću se baviti kad prođe sezona.
I to je to. Svi koji u Šibeniku traže nešto novo i drukčije, kojima nedostaje grad, koji su scenski pothranjeni i traže dlaku u tom zlatnom jajetu, eno vam Zablaće. Zezam se. Napola. Nemojte ni pokušati doći u Šibenik. Ne postoji. To je ukazanje s neba.
