U Srbiji se mjesec dana vodi više nego zanimljiva borba između nekolicine liječnika i – kako je u Hrvatskoj popularno reći – 'institucija koje bi trebale raditi svoj posao'. Nakon što je tamošnja udruga Liječnici protiv korupcije javno upozorila da sumnja u prodaju mjesta na listi čekanja za radioterapiju u Institutu za onkologiju Vojvodine (IOV), zamjenica šefa Klinike za radiološku terapiju IOV-a dr. Bojana Bokorov predala je prošlog tjedna Skupštini Srbije dokument koji potvrđuje te sumnje: prema tom dokumentu, 400 stranih državljana je po cijeni odtri-četiri tisuće eura preskakalo liste čekanja na zračenje, na štetu onkoloških pacijenata iz Srbije. Bokorov je istodobno upozorila na katastrofalan tretman oboljelih od malignih bolesti koji i po tri mjeseca čekaju na početak terapije zračenjem, ali i na to da je posebna komisija srpskog Ministarstva zdravlja oformljena u svibnju ove godine sačinila potpuno netočan izvještaj o radu Instituta.

Samo mjesec dana ranije, dvoje od troje članova iste komisije uhapšeno je u grandioznoj akciji pod nazivom Kraba: direktor Instituta za onkologiju i radiologiju Srbije prof. dr. Nenad Borojević osumnjičen je za primanje i davanje mita od 80 milijuna dinara i 150 tisuća eura, a u kaznenoj je prijavi dodano i 'zločinačko udruživanje'. Policija je privela i liječnike Zorana Bekića, načelnika Odjela pedijatrije Instituta i predsjednika Komisije za onkološke lijekove, Ivanu Popović, načelnicu ljekarne na onkologiji i dr. Zorana Tomaševića, zamjenika direktora Instituta. Zbog davanja mita uhapšeni su i rukovoditelji farmaceutskih kuća u Beogradu, Vojislav Petrović, direktor tvrtke Roche u Srbiji, Andrej Soretić, prvi čovjek Onkološkog sektora Swiss Pharme te Predrag Marinković i Ana Matović, direktori srpske podružnice AstraZenece.

Iako je većina srpskih i hrvatskih medija prenijela da su svi uhapšeni liječnici osumnjičeni za propisivanje prevelike doze citostatika pedijatrijskim pacijentima, to je potpuno netočno i nemoguće, jer bi u tom slučaju djeca umirala, no istina je da su svi osumnjičeni za primanje i davanje mita da bi pogodovali nekim onkološkim lijekovima na srpskom tržištu.

Liječnici i neke civilne udruge u Srbiji inzistiraju na tome da ministar zdravlja Tomica Milosavljević podnese ostavku, no, kako je to već uobičajeno u zemljama što ne poznaju političku odgovornost, on to odbija učiniti, jer, naravno, baš sebe smatra borcem protiv korupcije. Milosavljević je pun primjedbi na ponašanje medija u ovom slučaju, tvrdeći da neodgovornim izvještavanjem ruše povjerenje u čitav zdravstveni sustav (poznato?), no bizarno je što je njegove teze osnažilo i Udruženje novinara Srbije, te su zajednički zaključili da 'između novinara i liječnika ne bi smio nastati ovakav jaz'. Hrvatska je javnost milijun puta doživjela takvo obraćanje zdravstvene administracije i liječničke profesije nakon afera u zdravstvu, no na sreću ne baš ovakvim povodom, stravičnim ucjenama onkoloških pacijenata, koji govori o potpunom moralnom slomu sustava.

Prvo, ovih sam dana dobila i službenu potvrdu da je početkom 2009. godine policija u nekoliko navrata izuzimala svu dokumentaciju o kliničkim istraživanjima iz KB Sestara milosrdnica, i to na nalog Državnog odvjetništva. Budući da Državno odvjetništvo evidentno drži priču u tajnosti i spekulira s odlukama, može se samo pretpostavljati da se radi o nekoj konkretnoj kaznenoj prijavi ili o reperkusiji nekih međunarodnih istraga, kakva se na koncu pokazala ona protiv tvrtke Novartis, s epicentrom u Sloveniji. Na moj upit o čemu se radi, ministar zdravstva Darko Milinović mi je poslao SMS s HDZ-ovom mantrom: neka svatko radi svoj posao.

Zatim, takozvano tranzicijsko zdravstvo u zemljama bivše Jugoslavije puno je sličnih bolesti zbog gotovo identičnih političkih, kulturoloških i ostalih društvenih faktora u kojima je na ovim prostorima funkcionirao zdravstveni sustav. Naše zdravstvene legislative nisu bitno različite, kao ni reformski trendovi, pa je izvjesno da se slične stvari događaju u hrvatskom i srpskom zdravstvenom sustavu. Izgleda logično upitati se – ako Roche plaća liječnike u Srbiji za propagiranje svojih proizvoda, zašto to ne bi činio i u Hrvatskoj? Jesmo li primijetili da se netko bori protiv takvih stvari?

Ovo su, nažalost, potpuno kriva pitanja, jer je Hrvatska imala iste afere još u 2003. i 2004. godini, s time da nitko tada nije – koliko znamo – pozvan ni na informativni razgovor. Uhapšenih sigurno nije bilo, niti se ikada oformilo ijedno liječničko tijelo koje bi se zalagalo za borbu protiv korupcije, kao što su srpski Doktori protiv korupcije.

Početkom 2003. godine Upravno vijeće Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje smijenilo je sve članove Povjerenstva za lijekove HZZO-a tvrdeći da su, s pozicije izravnog sukoba interesa, pogodovali tvrtki Hoffmann La Roche, odnosno promociji lijeka Pegasys za hepatitis B. Medije su tada punile vijesti o angažmanu Državnog odvjetništva i policije u tom slučaju, no kasnije nitko nije pitao za ishod: pitanje je li najmasovnija smjena u vrhu krovne institucije za zdravstvo RH bila dio klanovskog obračuna ili nešto drugo, jednostavno je zaboravljeno. Koncem 2004. godine osobno sam danima izvještavala za Globus i Slobodnu Dalmaciju o razlozima zbog kojih su američki revizori poput racije banuli u hrvatsko predstavništvo američke megakompanije Pfizer, a ti su izvještaji obilovali dokumentacijom koja je izravno optuživala vodeće hrvatske liječnike za nelegalne financijske transakcije, po istom principu koji se danas otkriva u Srbiji.

Pokazalo se da je jedan od najslavnijih hrvatskih liječnika, S. V., desetljećima konzultant Pfizera, s mjesta predsjednika Nacionalnog bioetičkog povjerenstva i mnogih drugih zdravstvenih tijela odlučivao o ulasku ogromnih kliničkih istraživanja za Pfizer u tri hrvatske bolnice, a da su sve novčane transakcije išle preko Društva za okoštavanje tkiva kojemu je bio predsjednik. Za primanje honorara na austrijskim računima u internim je spisima optužen i jedan od najutjecajnijih dječjih endokrinologa, M. D., a taj je honorar prema optužbama ovisio o količini propisanog Genotropina (hormon rasta) u njegovoj ordinaciji i ordinacijama liječnika na koje je vršio utjecaj. U papirima Pfizera tada se spominjao i najpoznatiji klinički farmakolog u državi, I. F., koji je, prema tadašnjim optužbama, osam godina kontinuirano primao naknadu iz luksemburške centrale Pfizerove tvrtke Pharmacia na privatni račun u Austriji.

Nakon što je tadašnji ministar zdravstva Andrija Hebrang za Globus izjavio da je slučaj zaslužio da se njime pozabave policija i Državno odvjetništvo, zavladao je muk, a službena istraga je u potpunosti izostala.

No pogledajmo što se u tom razdoblju događalo na službenom hrvatskom tržištu lijekova. Službeni podaci za 2001. godinu govorili su da država godišnje izdvaja 2,6 milijardi kuna za lijekove, dok početkom 2010. godine ministar zdravstva i socijalne skrbi Darko Milinović govori o 23 posto troška na lijekove od ukupnog zdravstvenog proračuna, što je preko 5 milijardi kuna. U međuvremenu, administracija je nekoliko puta sama objavljivala da je u pregovorima s farmaceutima smanjivala cijene lijekova (što je točno), a točno je i da su formiranjem besplatne i B liste lijekova (lijekovi za doplatu) na tržištu uglavnom forsirani jeftiniji generici. Otkud stoga ovakav porast troškova, nažalost, nije moguće reći, jer su financijski izvještaji i politika lijekova potpuno zatvoreni za javnost.

U skladu s osobnom taktikom rješavanja brojnih problema zdravstva, Milinović se nedavno razbjesnio na ovu temu, pa je počeo prijetiti kontrolom odnosa između farmaceuta i liječnika, ali – zapanjujuće – samo na najnižoj razini, dok ni u jednom trenutku nije spomenuo da bi trebalo kontrolirati odnos farmaceutske industrije i decision-makera u službenim državnim tijelima za politiku lijekova. Na koncu, nije realizirao ni vlastitu zamisao, pa ovu epizodu možemo zanemariti.

Zaključak je sljedeći: razumljivo je da je i naša javnost šokirana događanjima u Srbiji, naročito kad se do kraja ogoli istina, a ta je da su se u toj državi ucjenjivali umirući ljudi. Međutim, treba razmisliti i o drugom aspektu - Srbija ima barem jednu udrugu liječnika koji se imenom i prezimenom (prof. dr. Dragana Jovanović i dr. Draško Karađinović, npr.) bore protiv korupcije i pritom uspijevaju zadržati svoja radna mjesta. Tim povodom, sjetimo se slučaja dr. Srećka Sladoljeva koji je dobio otkaz u Imunološkom zavodu u Zagrebu onaj tren kad je progovorio o cjepivu protiv pandemijske gripe.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da je srpski SBPOK (Služba policije za organizirani privredni kriminal) ipak napravio neku akciju, iako će ona, prema svim prognozama, završiti kao predstava: u Hrvatskoj je, unatoč istim aferama, takvo nešto nezamislivo.