Znanstvena slika svijeta iz dana u dan se mijenja. Stare teorije i istine neprekidno evoluiraju ili se urušavaju, a na njihovim temeljima grade se nove. Ima li onda smisla vjerovati u znanost i znanstveni proces razmišljanja?
U vječnoj potrazi ljudskog razuma za odgovorima na pitanja što smo, odakle dolazimo, kamo idemo i kakva je priroda svijeta u kojem živimo, znanost je mlađa sestra nešto starije filozofije i najstarije religije
No dok religija nastoji predstaviti konačne, trajne i apsolutne istine, znanost iznova i iznova neumoljivo preispituje svijet i već postojeće spoznaje o njemu. Na tom se putu dvije sestre nerijetko izravno ili posredno sučeljavaju. I premda znanost nikada neće dokazati da Bog ne postoji, jer već i po samoj logici nije moguće utvrditi da nešto ne postoji nigdje, ni u kojem svemiru ili izvan njega, a osobito ni u čijem iskustvu, religijski vjernici naći će se često ugroženi znanstvenim spoznajama kao i samim procesom kojim znanost do njih dolazi.
Znanost je, naime, kroz povijest pokazala da munje mogu nastati bez Tora, Zeusa ili Ilije Gromovnika, bolesti bez vradžbina ili prokletstva zlonamjernika, a živi organizmi evolucijom bez angažmana inteligentnog tvorca. Čovjeka, Zemlju i život na njoj iz središta je svemira upravo znanost 'protjerala' prvo u orbitu oko Sunca, a potom i u kutak omanje galaksije u gotovo beskrajnom moru svemirskih objekata. Da naša Zemlja odjednom nekim čudom nestane, svemir to praktički ne bi ni primjetio zbog svoje veličine i beznačajnosti naše male planete u njemu. Naposljetku, pokazala je i da brojne dogme na svjetlu konkretnog znanja mogu, u najboljem slučaju, opstati samo kao mitovi ili eventualno simbolične predodžbe stvarnosti.
Nije čudno stoga da će mnogi vjernici dići svoj glas protiv 'mušičave' znanosti koja tako drsko čeprka po općeprihvaćenim uvjerenjima u kojima milijuni nalaze sigurnost, nadu, utjehu i smisao, a istovremeno ne nudi nikakve 'konačne odgovore' već uvijek 'samo nove teorije koje već sutra sama pobija, mijenja ili nadograđuje'.
No upravo to i jest priroda i cilj znanosti – vječno istraživanje, analiziranje, opisivanje i tumačenje stvarnosti te određivanje odnosa između uzroka i posljedice; vječno približavanje najboljoj aproksimaciji istine, a ne objavljivanje konačnih, neporecivih istina. Tu njenu bit lijepo je i sažeto ilustrirao slavni fizičar Albert Einstein (1879. – 1955.) rekavši da 'nikakva količina eksperimenata nikada neće dokazati da je u pravu dok će biti dovoljan samo jedan jedini da pokaže da je u krivu'.
Znanost naime 'samo' nastoji objektivno, sistematizirano i argumentirano prikupiti znanje o zakonitostima, činjenicama, pojavama i njihovim vjerojatnim uzrocima koje će provjeriti egzaktnim promatranjem, organiziranim ponovljivim pokusima te pravilnim, objektivnim i slobodnim razmišljanjem koje se temelji na razumu, logici, kritici i sumnji.
U tom procesu jednostavno nema mjesta za osobna uvjerenja ili vjerovanja. Naprotiv, ona predstavljaju smetnju jer utječu na objektivnost promatranja - osoba određenog uvjerenja često će vidjeti kako ih stvari i zbivanja potvrđuju čak i ako drugi to ne vide.
Poljski liječnik Ludwig Fleck (1896 – 1961), koji je inače i sam pisao da je otkrivanje konačne istine u znanstvenom istraživanju nedostižan ideal, među ostalim i zato što su različiti znanstvenici zatvoreni u svoje osobne ili kolektivne sustave ili stilove razmišljanja, upozorio je da ljudi često vide upravo ono što očekuju. Kao dobar primjer netočne percepcije uvjetovane uvjerenjem, britanski znanstvenik Joseph Needham (1900 – 1995) predstavio je doživljaj 'leta konja u galopu'.
Naime, dok su stari majstori na svojim slikama gotovo bez iznimke prikazivali konje u zraku rastegnutih nogu, jer je to najbolje odgovaralo njihovim predodžbama, zahtjevima struke i umjetničkom senzibilitetu, precizne su fotografije kasnije pokazale da su one u trenutku 'leta', odnosno kada njihova kopita ne dodiruju zemlju, zapravo skupljene. Na sličan će način ljudi razočarani i sumnjičavi prema institucijama vlasti i moći uvijek i svuda vidjeti različite vrste zavjera, od zataškavanja 'susreta treće vrste', preko lažiranja leta na Mjesec, do insceniranja napada na SAD 11. rujna 2001.
Mnoge ljude od vjere također će iritirati nešto što se naziva znanstvenim konzervativizmom, a koji je zapravo vrlo važna 'vrlina' znanosti. Naime, znanost uvijek radije prihvaća 1) najjednostavnija i najracionalnija tumačenja neke pojave i 2) postupno gradi i usavršava razumijevanje nekog fenomena.
Primjerice, ako nas netko nazove i potom poklopi slušalicu, možemo pretpostaviti da je to bio razbojnik koji provjerava jesmo li kod kuće ili pak da je netko birao pogrešan broj. Naravno, vjerojatnije je da je netko samo krivo zvao.
Konkretan primjer je nedavno otkriće kemijskih aktivnosti na Saturnovu mjesecu Titanu koje ukazuju na mogućnost da ondje postoje egzotični oblici života utemeljenog na metanu. No iste se aktivnosti također mogu objasniti i običnim kemijskim procesima. Znanost će radije odabrati ovo drugo tumačenje sve dok novi dokazi ne pokažu drugačije. Iz sličnih će razloga također prije prihvatiti tumačenje prema kojem je monarhija važna za funkcioniranje Velike Britanije i njezine ekonomije, nego ono prema kojem kraljevska obitelj opstaje zahvaljujući činjenici da su njezini članovi zapravo vanzemaljski reptili iz nekog udaljenog dijela galaksije koji imaju moć transformacije tijela.
Drugo načelo znanstvenog konzervativizma nalaže da se prihvaćene znanstvene teorije ne odbacuju odmah po otkriću neke njezine greške ili nedostatka. Znanstvenici će tako radije postojeću teoriju modificirati ili nadograđivati kako bi udovoljila novim informacijama, nego je zbog otkrivenog problema potpuno odbaciti kako bi gradili novu.
Tako se postupno približavaju pravoj slici, odnosno najboljoj aproksimaciji istine. To se može ilustrirati sljedećim primjerom. Ako oko neke točke pokušate rukom nacrtati savršenu kružnicu, sigurno nećete uspjeti. No umjesto da započinjete cijeli proces ispočetka, bolje je ispravljati one dijelove koji najviše odstupaju. Korak po korak, tako ćete najlakše doći do zadovoljavajućeg rezultata.Konačno, kao što je rekao čuveni britanski fizičar i vjerojatno najbriljantniji živući um Stephen Hawking, 'znanost će pobijediti jer djeluje', što nedvojbeno potvrđuju i njezini povijesni rezultati.
Znanost je otkrila brojne zakone koji upravljaju prirodnim pojavama; stvorila je mnoštvo lijekova te iskorijenila, potisnula ili ublažila brojne bolesti; unaprijedila je proizvodnju hrane i umanjila glad, produžila je očekivano trajanje života sa 30-ak godina u klasičnoj Grčkoj do 80-ak u suvremenom Japanu; umanjila je patnje i bolove starosti i bolesti; mnoštvom primijenjenih izuma poput žarulje, elektromotora, telefona, automobila, zrakoplova, satelita, televizora i računala olakšala je život i učinila ga udobnijim i sigurnijim...
Drugim riječima, iako znanost nije savršena, a može se činiti čak i da je mušičava i nepouzdana, na svojem putu do spoznaje svijeta u kojem živi čovjek nema boljeg oruđa i saveznika od nje. Zašto onda ne vjerovati znanosti?
