Tri su događaja koincidirala prošloga tjedna u Beogradu: prvo se predsjednik Republike Srbije Boris Tadić (od oca Ljubomira, osuđivan, po zanimanju psiholog) pojavio pred sutkinjom za prekršaje, a po Zakonu o sprečavanju nasilja na sportskim manifestacijama. Konzumirao je alkohol u svečanoj loži nogometnog stadiona, što je uredno priznao, pokajao se i sada čeka rješenje o globi. Istoga je dana jedan navijač Rada dobio 30 godina zatvora, jer je u prigradskom vlaku s umišljajem zaklao navijača Voždovca na čisto navijačko-nogometnoj osnovi.

Sutradan je televizija B92 emitirala prvi nastavak dugo, marljivo i dubinski istražene serije o navijačkom nasilju, što je navijačke skupine strašno užasnulo. Autorici Brankici Stanković, čuvenoj po emisijama 'Insajder', počele su stizati prijetnje: ubit će je nakon što je siluju i već možete misliti što sve – znajući navijače. Dobila je policijsku zaštitu, kao i RTV B92. Dan-dva nakon toga, glumicu Bojanu Maljević napala je skupina navijača zato što je nosila kišobran s logom B92; ona se izvukla, ali kišobran nije. Prijetnje traju i dalje, unatoč tome što je policija pohvatala već sedam navijača koji su se prevarili nazivajući telefonom. Vođa skupine koja je ubila onoga Francuza, neki Dušan Prelić, u bijegu je.

Idemo od početka: ta farsa s predsjednikom republike koji ide na prekršajni sud bljutava je i demagoška. To je, doduše, i bilo za očekivati od Tadićeve promidžbene mašinerije spin-doktora i loših marketingaša, pa je sve završilo sa sprdnjama.

Ovaj što je popio 30 godina imao je zlehudu sreću: ta prvostupanjska presuda pala je u trenutku opće javne užasnutosti navijačkim nasiljem i budala je poslužila kao primjer. Da je ubio zbog cure ili nenaplaćenog heroina, tko zna bi li isto prošao.

Ova stvar sa B92, međutim, potiče na neke dublje misli. Ne zato što je riječ o napadima na novinarsku profesiju i uglednu medijsku kuću; toga imamo uvijek. Riječ je tome da je kolegica Brankica Stanković razotkrila monstruoznu mrežu uzajamne pomoći i suradnje između nogometnih klubova, njihovih uprava i navijačkih plemena s jedne – i tužilaštava, sudova i politike, s druge strane. Otvorila je konzervu punu crva (da ne velim zmija).

Zbog nekog razloga, jedino policija tu ispada poštena: dečki pišu kaznene prijave već godinama, ali niškoristi, jer su ovi iz nogometnih klubova sebi zaštitili guzice na pravosudnim razinama. Doslovce na stotine kaznenih prijava, ili su bile odbačene jasnim dokazima usprkos ili nisu ishodile optužnicama, jer istražni suci i tužioci nisu našli da ima mjesta gonjenju; sve i kad su optužnice bile podignute, ili nisu stigle do suda ili se procesi vuku godinama. Pravomoćnih presuda za navijačko nasilje jedva da ima za prste jedne ruke u zadnjih deset godina. Nekaj tu ne štima.

IZNENAĐENI I UVRIJEĐENI 'NAVIJAČI'

Druga stvar, daleko zanimljivija, odnosi se na stav navijačkih plemena: oni su užasnuti, indignirani, uvrijeđeni i iznenađeni pukom okolnošću da ih se netko uopće usudio prozvati i goniti! Kad netko objavi da su vođi navijačkih plemena godinama poznati policiji i prijavljivani za ubojstva, razbojništva, iznude, pljačke, dilanje narkotika (najčešće) i nasilničko ponašanje, oni svi ustanu na stražnje noge i počnu vrištati na nepravdu. Oni, kako se čini, sebe smatraju za skupinu privilegiranu i nedodirljivu; tako se i ponašaju u dodiru s policijom.

Imamo, dakle, društvenu grupu koja je toliko bezobrazna i besramna da se usuđuje nesmiljeno prijetiti nasiljem (i primijeniti ga!) svakome tko ukaže na to da ta grupa koristi ispriku nogometa, nacionalizma i domoljublja da bi pokrila vlastite banalno kriminalne poslove, uzdižući se ponad ostatka naroda. Kako smo do toga došli?

Do toga smo došli – i u Srbiji i u Hrvatskoj – zbog sustavne sebičnosti, sustavnog kukavičluka i, nadasve, sustavne korupcije sportskih funkcionara, političara, poslovnih ljudi i pravosuđa. Svima njima navijačke bande trebaju; klubovima su one onaj dragocjeni 'dvanaesti igrač' na terenu; nogomet je političarima i bogatašima važan zbog očuvanja zadrtog, papanskog (rekli bi Bosanci), društvenog statusa; pravosuđe je sablažnjeno po političarima i bogatašima. Imamo tako prešutno suglasje (zapravo urotu) da je nogomet strašno važan, stožer oko kojega se društvo okreće. Zapravo se okreću novci i politika, jer nasilničke skupine trebaju svakome. U Srbiji, kao i Hrvatskoj, navijači su redom ekstremno-desni šovinisti, pa tako i neonacisti. Crkve se nad njima nježno smiješe i pune su praštanja, jer su navijači bigoti, vjerski licemjeri: svi su kršteni i nose križeve oko vrata, mada od Biblije nisu pročitali ni koliko bi stalo na tramvajsku kartu ZET-a. Oni su 'naša djeca', cvile raznježeni politički demagozi.

Navijači su to, dakako, skužili smjesta. Nemojte mi samo stavljati metodološku primjedbu da navijača imamo 'ovakvih' (pravih i finih) i 'onakvih' (nasilnika i kriminalaca)! Nasilnici su davno preuzeli primat nad normalnima i oni vode igru; pristojni obiteljski ljudi odavno više ne idu na tekme kao nekada, kad su i dječicu vodili na stadione. Tko bi od vas poveo dijete na nogometnu tekmu? Banda, dakle, drži stadione, infiltrirala je davno nogometne klubove i vođe navijača diktiraju njihovu politiku, njihova riječ sluša se u upravama, političari im se udvaraju, bogataši ih sponzoriraju, a onaj gluplji i korumpirani dio sportskih novinara hvali ih.

Nije, dakle, nikakvo čudo što se banda razmazila i osilila. Može im se, onako glupima i primitivnima čini im se da im nema ravnih. Kad im netko pokaže zrcalo u kojem se vidi da su zapravo ološ, oni se uvrijede na smrt. Kad nekoga od njih ipak osude za ubojstvo, ostatak se iskreno užasne: da kako je to moguće. A kad jedan predsjednik republike sebi dopusti da se za primjer drugima ukaže na prekršajnom sudu jer je pio šampanjac na stadionu – e, pa to je tužno.