Pri samom kraju gostovanja Novaković Matanić postavila je nekoliko činjenica na kojima bi, kaže, trebala počivati jedna drugačija socijalna skrb o zanemarenoj, odnosno zlostavljanoj djeci.

“Je li netko vjenčan ili ne!? Mislim, to je apsurdno ako je to bio razlog da se tu djevojčicu vrati u tu (biološku) obitelj. Mislim da je trebalo provesti vrijeme s njima i vidjeti što se događa”, konsternirana je u vezi tragedije iz Nove Gradiške, javlja N1.

“Ako se dogodi ovakva tragedija, to je veliki zločin i to iziskuje najstrožu kaznu. Dijete se nije moglo braniti, imalo je samo dvije godine”, ustvrdila je dalje, ali i otišla daleko od jednodimenzionalnog pogleda na disfunkcionalne obitelji.

Rekla je da su udomitelji partneri centrima za socijalnu skrb i resornom ministarstvu, pa ako je tome tako, onda bi i udomitelje trebali pitati za mišljenje kad se odlučuje vratiti neko dijete biološkim roditeljima ili ne:

“Da je netko poslušao udomiteljsku obitelj iz Nove Gradiške, da su došli na sud, da su rekli svoje mišljenje, teško je reći, ali možda bi u ovom slučaju bilo drugačije.”

Rekla je dalje da je savršeno jasno da je sustav jako preopterećen, da je socijalnih radnika premalo, i dok su udomitelji s djecom 24 sata dnevno…:

“Jedan socijalni radnik doći će u udomiteljsku obitelj 15 minuta svakih mjesec dana. Oni se ne mogu upoznati s tim djetetom, s tim problemom.”

“Kada se dijete izuzme iz biološke obitelji, niti ta obitelj ne smije biti prepuštena sama sebi. Ja bih voljela vidjeti nalaz što se dogodilo u zadnjih godinu dana, je li se radilo na roditeljskim kompetencijama.”

Istaknula je da je smiješno govoriti da su uvjeti za povratak djeteta u biološku obitelj stečeni kad su roditelji našli posao, kad se popravio materijalni status, da bi se u rad s roditeljima morali uključiti i psihijatri i drugi stručnjaci, a svakako da nadzor od 15 minuta nije dovoljan.

“Ne smijemo bježati niti od toga što se događa s djecom nekih nacionalnih manjina. Zašto se djeca iz nekih nacionalnih manjina ne miču iz obitelji? To dijete vrijedi jednako kao svako drugo”, istaknula je.

Rekla je, dakle, da često imamo slučaj da centri čak predlažu izuzimanje djece, a sud donese drugačiju odluku. Usto se otvara i pitanje, ako se oduzmu zanemarena djeca, kamo ih smjestiti?

“Znate li kada ću ja reći da sustav socijalne skrbi funkcionira? Kada niti jedno dijete ne bude na cesti i ne bude prosilo”, rekla je udomiteljica.

U studio je, inače, došla odmah nakon sastanka s ministrom Aladrovićem:

“Prije pola sata završen je sastanak s ministrom. Mi smo tražili sastanak prije godinu dana kad je postao ministar, sastanak je održan sad. Iako, ne možemo reći, prije dva tjedan primila nas je državna tajnica.”

Rekla je da su udomitelji sve vlade tijekom posljednjih 20 godina upozoravale na to da se mogu dogoditi ovakvi slučajevi.

“Na sastanku je, osim mene, bilo još šest udomiteljica. Došle smo iz različitih krajeva Hrvatske baš zato da ih upozorimo da se po svim županijama događaju iste ili slične situacije, da postoje problemi na terenu”, rekla je:

“Konkretno, tražimo zaštitu udomiteljskih obitelji i djece koje su smještene u udomiteljskim obiteljima. Doživljavamo svakodnevno od tih roditelja (kojima su oduzeta djeca) nasrtaje na nas, prijetnje, svakakve neugodne situacije.”

“Ti roditelji često puta shvate kao da su im udomitelji oduzeli dijete”, objasnila je njihovu poziciju, “A mi djecu doslovno ne vidimo dok ne uđu u naš dom. (Biološki) roditelji se ne znaju nositi s time i onda te svoje frustracije ispoljavaju na nama.”

Opisujući položaj udomitelja, rekla je da se često udomiteljstvo u Hrvatskoj svede na posvajanje, udomitelji postaju poput roditelja:

“Imali smo primjer bebe kada dođe iz rodilišta, u takvom slučaju vrlo brzo ide postupak posvajanja.”

Navela je i drugačiji primjer:

“Curica koja je došla sa sedam godina, ostala je do dobi od 21.”

Što se tiče najnovije tragedije, kazala je:

“Slika udomitelja kod kojih je bila curica Nikoll, nesretno stradala, prava je slika udomitelja. To je slika nas udomitelja, koji se svaki dan moramo vezati za dijete.”

Voditelj je konstatirao da je riječ i o osobnoj tragediji udomitelja, nešto što čovjek ne vjeruje da bi mogao dvaput preživjeti. Koji je onda motiv udomitelja?

“Zato što kad vidite pomak kod jednog djeteta, da ste stvarno napravili nešto s njim, kad djeca uđu u udomiteljsku obitelj, to su često zanemarena djeca, zapuštena. Mi medijski ne smijemo izlagati djecu, ali bilo bi lijepo vidjeti nakon godinu dana, kolika se razlika vidi kod djeteta i kako udomitelji rade s njima.”

Udomitelji usto moraju štititi to dijete direktno od nasrtaja ljudi kojima je dijete oduzeto. A to, kazala je, nije uređeno, pa kad se obrate centru zbog pritisaka, često im je savjet da – zovu policiju:

“Ako smo mi partneri ministarstvu i centru socijalnu skrb, onda bi trebala postojati i zaštita nas. Ja ne mislim ići svaki put na policiju i voditi privatne tužbe. Želim da nas Ustav zaštiti.”