Dan nakon kobnog napada na pakistansku pograničnu vojnu bazu, što se pokazalo kao najteža pogreška NATO-a otkako se Pakistan 2001. godine pridružio SAD-u u 'ratu protiv terorizma', šef vojne koalicije Anders Fogh Rasmussen priznao je da se radilo o 'nenamjernom i tragičnom incidentu'.

Iako su američka državna tajnica Hillary Clinton i ministar obrane Leon Panneta tijekom vikenda uputili izraze 'najiskrenije sućuti' - šefica State Departmenta pritom je u telefonskom razgovoru s pakistanskom kolegicom Hinom Rabani Kar otrpjela niz kritika - američki predsjednik Barack Obama oglasio se tek u ponedjeljak. I to ne osobno, već kroz usta glasnogovornika Bijele kuće, koji je poručio da Obama smrt pakistanskih vojnika smatra 'tragedijom'. Pritom, izraženo je žaljenje zbog gubitka života 'hrabrih pakistanskih vojnika', uz dužnu sućut njihovim obiteljima i samom Pakistanu.

Islamabad su dodatno razbjesnile izjave anonimnih zapadnih i afganistanskih dužnosnika, koje su promptno zavrtjeli zapadni mediji, o tome da su prvi meci upućeni s pakistanske strane granice. Navode o paljbi koja je isprovocirala napad kategorički je opovrgla pakistanska vojska, a na izvanrednoj sjednici vlade u Islamabadu odlučeno je da će Pakistan u znak prosvjeda zbog napada bojkotirati međunarodnu konferenciju o Afganistanu, koja će se održati idućeg ponedjeljka u Bonnu.

Međusobne zamjerke

Tragedija na granici dodatno je pogoršala krizu u odnosima SAD-a i Pakistana, koji su ozbiljno narušeni nakon ubojstva 'najtraženijeg čovjeka na svijetu' Osame bin Ladena. Čelnik Al Kaide, ispostavilo se, živio je na izoliranom imanju u blizini pakistanske prijestolnice, gdje su mu početkom svibnja zauvijek presudili američki specijalaci.

Od toga dana eskalirale su napetosti na relaciji Washington - Islamabad. Američki dužnosnici vjeruju, naime, da 'neprijateljski elementi' uhljebljeni u pakistanskoj vojsci i obavještajnoj zajednici pružaju tajnu podršku - u oružju, utočištima i obuci - sve smjelijim Talibanima, koji pak u Afganistanu napadaju američke jedinice i cementiraju rat koji traje već više od desetljeća.

S druge strane, službeni Islamabad tvrdi da vodi vlastitu očajničku bitku protiv islamskog ekstremizma u državi. Prema toj struji mišljenja, piše britanski Guardian, SAD ne samo da ne pomaže, već flagrantno krši pakistanski suverenitet. Posljednji smrtonosni napad posljednji je primjer u korist takvih tvrdnji; operacija u kojoj je ubijen Bin Laden jednostavno je najpoznatija.

'Parazitiranje na američkoj indulgenciji'

Nekoliko mjeseci nakon ubojstva čelnika Al Kaide, pisac i novinar Christopher Hitchens upozorio je da Pakistan mrzi SAD jer se nalazi u podređenom i ovisničkom položaju: 'Glavni simboli pakistanskog ponosa – vojska i nuklearni program – u potpunosti parazitiraju na američkom patronatu i indulgenciji.' Prema njegovim saznanjima, iznos godišnje potpore SAD-a Pakistanu doseže 3 milijarde dolara.

Hitchens podsjeća da su Talibani u početku bili sredstvo za pakistansku kolonizaciju Afganistana, da su članovi Al Kaide dobili utočište u pakistanskom pograničnom gradu Quetti te da se Khalid Sheikh Muhammed – arhitekt napada na SAD 11. rujna 2001 – skrivao u Rawalpindiju, sjedištu pakistanske vojske, baš poput Osame bin Ladena, koji je ubijen u američkoj vojnoj akciji u rezidencijalnom gradu vojnog čelništva, 50-ak kilometara od Islamabada. Bernard-Henri Lévy ukazao je na to da se uhićenja džihadista u Pakistanu događaju tjedan dana uoči glasanja u američkom Kongresu o programu pomoći vladi u Islamabadu.

'Da su pakistanske vlasti priznale što su činile i tvrdile da imaju pravo ponuditi utočište Al Kaidi i Talibanima na svom tlu, tada bi pozivanje na 'suverenitet' moglo barem odražavati nekakvu grotesknu ispravnost. No za tako nešto bili su previše dvolični i prevelike kukavice. Također su željeli biti plaćeni, izdašno i redovito, za pretvaranje da se bore protiv tih snaga. Je li ijedna država ikada bila, u pravom smislu riječi, besramnija?' pita Hitchens.

Urušavanje Pakistana

'Otac' i prvi predsjednik Pakistana, Muhammad Ali Jinnah, bio je relativno svjetovni čovjek, čija je mlađa sestra hodala uokolo bez muslimanskog vela i čija druga supruga uopće nije prakticirala vjeru, piše Hitchens. No pod vladavinom generala Zije, započeo je progon stanovnika koji nisu bili muslimani, kao i muslimanskih manjina. Teokratske tendencije posljednjih godina intenzivirane su zapanjujućim tempom, primjećuje Hitchens: osiljena vlast najvjernije se oslikala u zahtjevu šefa vojske Ashfaqa Kayanija, koji je pet dana nakon ubojstva Bin Ladena uputio zahtjev Amerikancima da srežu svoje snage u Pakistanu na minimum, uz napomenu da će bilo kakva slična akcija Washingtona povući za sobom 'preispitivanje' odnosa između dvije zemlje.

Hitchens se jednakom žestinom obrušava na SAD, navodeći da Washington svaku eskapadu pakistanskog vodstva zgodno nagrađuje. 'Mi smo omogućili svaku novu fazu samoupropaštavanja te bijedne države, do te mjere da je ona sada ozbiljna prijetnja regiji i neprikriveni saveznik našeg najgoreg neprijatelja, kao i zakleti neprijatelj nekih od naših najboljih saveznika', konstatira Hitchens, kojemu nije jasno zašto se SAD ne okrene demokratskoj Indiji i zašto se ne poslušaju hrabri Afganistanci, poput bivšeg šefa obavještajaca Amrullaha Saleha koji upozorava Washington da godinama ratuje u pogrešnoj državi.