Njegova moć držala je Jugoslaviju zajedno u ime bratstva i zajedništva, ali danas uspomena na njega uzrokuje podjele, što se vidi po brojnim republikama koje su nastale nakon raspada Jugoslavije.

Trideset godina nakon Titove smrti, još uvijek ima Srba, Hrvata i Bošnjaka koji za sebe kažu da su 'jugonostalgičari'.

Jugoslavija je imala snažan utjecaj. Uspješno je proigravala svjetske supersile te je bila jedna od vodećih zemalja u Pokretu nesvrstanih.

Pomiješani osjećaji

Kada je čovjek koji je predstavljao Jugoslaviju umro u svibnju 1980. godine na popisu ožalošćenih na njegovom sprovodu bio je velik broj svjetskih vođa.

Ipak, danas ga mnogi krive za rat koji je rastrgao regiju 11 godina kasnije.

Kako sam i sam izvještavao o tom ratu, pokušao sam danas ići istim koracima preko Bosne, Srbije i Hrvatske i razgovarati s Titovim drugovima i nekim političarima - novima i starima - uključujući i Stjepana Mesića, kojemu je u veljači istekao drugi predsjednički mandat.

Također sam razgovarao s Titovim najmlađim unukom Andrejom koji je, kao i Mesić, ponosan što živi u novoj Hrvatskoj. (...)

'Politika i identitet'

Stare zastave i himne zabranjene su za vrijeme Tita, ali daleko od očiju nije značilo i daleko od misli.

San o jedinstvenoj Jugoslaviji pao je pod pritiskom oživljujućeg nacionalizma.

Sjećam se najžešćih bitaka u ratu u Hrvatskoj koje su se vodile na takozvanoj 'Autocesti bratstva i jedinstva'. U Bosni se pak rat vodio na Mostu bratstva i jedinstva u Sarajevu.

Titova legenda izblijedjela je brže nego bilo koja povijesna ličnost tog kalibra.

Ostalo je samo nekoliko statua ili ulica nazvanih njegovim imenom, svugdje osim u Sarajevu.

Jedna od posljedica koja se posebno ističe nakon rata u Bosni, gdje je poginulo oko 97.000 ljudi u tri godine, jest razjedinjenje naroda.

Muslimani, Hrvati i Srbi koji su nekada živjeli jedni uz druge uglavnom tako više ne žive. To je politika identiteta.

Sarajevo je danas uglavnom muslimanski grad, što nije bio slučaj prije početka rata. Danas je u Sarajevu više džamija nego u Teheranu - kažu Srbi.

Bosanski Srbi u svojoj mini-državi s glavnim gradom Banjalukom odlučni su u nastojanju da očuvaju zasebni status koji im je dodijeljen Daytonskim sporazumom 1995. godine.

Dayton je donio mir, ali je i stvorio ustav koji nije dopustio da se stvari pomaknu s mrtve točke.

'Nacionalni prostor'

Bosanska vlada, pod vodstvom Harisa Silajdžića, zalaže se za unitarističku državu, zbog čega se Srbi i Hrvati osjećaju ugroženo.

Jedan od ishoda je taj da jedva postoji ikakva funkcionalna vlada u BiH.

Izbori se ponovno bliže, a to znači da će političari opet igrati na kartu nacionalnosti. Neki bosanski Srbi prijete referendumom o nezavisnosti, stvaranjem države nalik Kosovu.

Nitko je ne bi prepoznao, ali Bosna bez Srba ne bi bila Bosna.

Stjepan Mesić, bivši hrvatski predsjednik, čak je predložio oružanu intervenciju u slučaju pokušaja odcjepljenja Republike Srpske od BiH.

Trideset godina nakon Titove smrti nema puno razloga za slavlje u njegovoj ostavštini, osim zbog toga što su ratovi završeni.

Bosna, Srbija i Hrvatska nisu međusobno nasilne države, no njihova zamršena povijest je prevelik uteg.

Sve tri zemlje teže ulasku u Europsku uniju, što bi moglo s vremenom otupiti oštricu nacionalizma i vratiti ti im taj osjećaj 'nacionalnog prostora' koji nisu imali od smrti Tita i pada Jugoslavije.